“Putopis koji ima rukopis”
“Tamo gdje se sloboda ne prodaje”
Darko Kaciga Evropljanin
Preuzeto: Časopis Glas Grada (Dubrovnik)
Neveseli povodi okupili su mi obitelj u Zagrebu, pa smo slobodni dan između dva specijalistička pregleda iskoristili za izlet u Rogašku Slatinu. Prvi dojam: otužno prazni, pomalo i zapušteni autobusni kolodvor, ali odmah u uz njega velika višekatna parkirališna zgrada, začuđujuće poluprazna i još čudnije: parking se ne naplaćuje! Drugi dojam: na svim višejezičnim napisima drugi jezik je ruski; slovenski, pa ruska ćirilica. Dosta je napisa samo na ta dva jezika, ispred nekih salona za masažu i sl. čak samo na ruskom. Tako da su engleski, njemački, talijanski napisi, gdje ih uopće ima, treće-, četvrto-, petorazredni…Poslije su nam rekli, a nešto smo i proguglali, da su ruski kapital i ruski turisti svojedobno pokupovali odnosno okupirali Rogašku, što baš i nije bilo vidljivo toga sunčanog zimskog dana na ulicama, parkovima i kafićima slavnog kupališta i lječilišta.
Ali u centru centra Rogaške, kao Jelačić u Zagrebu, kao Orlando u Dubrovniku, monumentalni je, besprijekorno očuvani obelisk sa zlatnim slovima ispisanim imenima 118 (stotinu i osamnaest) poginulih partizana, talaca i civilnih žrtava fašističkog terora iz Rogaške Slatine i okolice. Spomenik je ukrašen impresivnim višeznačnim brončanim reljefom koji prikazuje ratna stradanja, a onaj popis žrtava rese još zlatnijim slovima ispisani stihovi velikoga slovenskog pjesnika Iga Grudena:
V STOLETNEM SNU PREROŠKO
RAZODETA
VZPLAMTELA ZDAJ JE LUČ
SVOBODE ZLATE
SVETAL SPOMIN NAS Z ONIMI
PREPLETA
KI PADLI SO JUGOSLOVANSKA
ZEMLJA ZATE
Ni ja ne razumijem svaku pjesnikovu riječ, ali razumijem bar (krajnju) poruku: da su ovi njegovi sunarodnjaci pali za slobodu Jugoslavije. I nikome u Sloveniji, ni Janezu Janši ni njemu sličnim slovenskim nacionalistima nije palo na pamet da bi tu slovensku memoriju i tu slovensku umjetnost i tu slovensku vrednotu oskvrnuli. I ne smeta im što tamo piše da su pali za Jugoslaviju. Svaki dan tuda prolaze lokalni huligani, pripadnici navijačkih skupina, slovenskim nacionalizmom više ili manje zadojeni osobenjaci, pa da baš nikome od njih nije poletjela ruka da pod okriljem noći barem zamrči ono „JUGO“…
A na drugom kraju centralnog, Zdravilišneg trga je također brižno uščuvani spomenik drugu Borisu Kidriču (Beč 1912 – Beograd 1953), koji je bio jugoslavenski i slovenski političar, jedan od najistaknutijih vođa jugoslavenskog revolucionarnog pokreta, narodni heroj Jugoslavije, junak socijalističkog rada, prvi predsjednik slovenske vlade. Koliko iz njegova životopisa mogu iščitati, on u svom kratkom životu nije imao nikakve neposredne veze s Rogaškom Slatinom…
Na povratku iz Zagreba, žena i ja sami, pa smo ovaj put izabrali stranputicu preko Banije, arajdali se dobrano obnovljenim centrom Petrinje, pa preko Kostajnica uzvodno forsirajući nevjerojatnu ljepotu kanjona Une do Bihaća. A tu, između ostaloga i između ostalih spomen ploča na uzvišenju u centru i jedna postavljena u spomen na pedesetak mahom Slovenaca, boraca 3.“prekomorske“ brigade poginulih u završnim teškim bitkama za oslobođenje Bihaća 1945., tada velikog ustaško-njemačkog uporišta. Začudilo me ovo „prekomorske“, pa sam provjerio, stvarno tako su nazvane brigade formirane 1943. nakon kapitulacije Italije, a sastojale su se od slovenskih, istarskih i talijanskih boraca.
I u Rogaškoj i u Bihaću bio sam i u mladosti. Može biti da je zbog mladenačke ludosti, ali mi se čini da je Rogaška bila i urednija, i slovenskija, i evropskija, pa i mondenija, pa čak i gospodskija u onim „olovnim“ socrealističkim jugoslavenskim limitima.
Kad smo prešli iz Hrvatske Kostajnice preko Une nijesmo ušli u Bosnu, jer tamošnja Kostajnica više nije „Bosanska“, čak je jedno vrijeme bila „Srpska“, pa su onda licemjeri koji su blagoslovili Republiku Srpsku zabranili pridjev „Srpska“ uz bivša bosanska imena gradova, pa sada u Srpskoj više ništa nije bosansko…. sve do entitetske granice Federacije BiH, gdje Krupa na Uni postaje ono što je vazda bila – Bosanska Krupa. Baš toga ponedjeljka u Kostajnici i Krupi na Uni je bio normalni radni dan, a u Bosanskoj Krupi i Bihaću veliki državni praznik – Dan nezavisnosti, zapravo i nije, padao je dan prije, u nedjelju, pa je ko u stara dobra jugoslavenska vremena prenesen na ponedjeljak. Lijepo su Bišćani uredili obale, šetnice i travnjake uz Unu, centralni park je divan…, ali sablasno prazni grad, vjerojatno zbog praznika, ostavio je sjetan dojam, da je i u Bihaću prije bilo bolje. U bosanskom slučaju – puno bolje!
A u, Rogaškoj Slatini turistički prispodobivom, Dubrovniku, na krajnjem jugu kleroustaškim narativom zatrovane Hrvatske, Kršinićev partizan stražar je uz blagoslov vlasti miniran i trajno uklonjen s Trga oružja. Kao i, kažu iz udruge antifašista, još oko 3000 takvih i drugih spomenika iz NOB-a diljem Hrvatske.
Eto, dragi moji sugrađani i sunarodnjaci, dobro se uhitite za stočiće, sad ću, čak i za moje standarde, zađerati: ako hoćemo u ovim stvarima stići Slovence, prekinimo više ovo dugogodišnje mrcvarenje ocvaloga Orlanda i zavazda ga zaštitimo u udobnosti muzeja, a na njegovo mjesto čuvara dubrovačke i hrvatske i evropske slobode pođajmo restauriranog Kršinićevoga stražara.
Darko Kaciga Evropljanin
***
DUBROVNIK, Trg oružja
FRANO KRŠINIĆ
“BORAC NA STRAŽI”(1954.)
Spomenik velike umjetničke vrijednosti(zaštićeni spomenik kulture), miniran 1992.god., do danas čeka restauraciju u podrumu dubrovačke Umjetničke galerije.
