Kada je 2015. godine Turska oborila ruski vojni avion, malo ko je tada vjerovao da će odgovor Vladimira Putina biti dugoročno mnogo sofisticiraniji od klasične vojne odmazde, posebno imajući u vidu Erdoganovu ograničenu spoznaju svjetske politike i njegovu želju da se predstavi kao veliki lider. Umjesto otvorene konfrontacije, Moskva je izabrala potez koji je imao mnogo dublje posljedice a to je bilo zbližavanje s Turskom i prodaja ruskog protuzračnog i proturaketnog sustava S-400 Ankari.
Taj potez nije bio samo trgovina oružjem. On je bio strateška zamka. Kada je Recep Tayyip Erdogan odlučio kupiti ruski S-400, Turska je praktično ušla u otvoreni sukob sa pravilima NATO. Posljedica je bila brza i brutalna. Ankara je izbačena iz programa razvoja najnaprednijeg zapadnog borbenog aviona F-35 Lightning II, projekta koji je trebao biti temelj modernizacije turske avijacije u narednim decenijama. Odluka iz 2015. godine dugoročno je potkopala regionalni status Turske i ograničila njene strateške mogućnosti u zračnom domenu. Odluka iz 2015. godine, zajedno sa masovnim čistkama pilota i iskusnog kadra 2016. godine pod Erdoganovom direktnom kontrolom, dugoročno je osakatila Tursku, potkopala njen regionalni status i praktično uništila sposobnost vođenja suvremenih zračnih operacija. Danas, gledajući kako Izrael nesmetano dominira iranskim zračnim prostorom, jasno je da naknadna pamet Erdoganu neće pomoći da povrati zračnu moć Turske niti da kupi nove moderne avione koje, paradoksalno, NATO, kojem Turska pripada, odbija da mu isporuči.
Istovremeno, dok je Ankara ulazila u spor sa Washingtonom, Sjedinjene Države su počele graditi novu sigurnosnu arhitekturu u istočnom Mediteranu. Ključni partner u toj strategiji postala je Grčka. Washington i Atina potpisali su sporazume koji su omogućili proširenje američkog vojnog prisustva u grčkim bazama, uključujući strateške tačke u Egejskom moru. Time je nastao novi regionalni balans u kojem Turska više nije jedini ključni saveznik Zapada na jugoistočnom krilu NATO-a.
Istovremeno, dok je Ankara ulazila u spor sa Washingtonom, Turska je sve više kompromitovala vlastitu sigurnost u regionu. Njeni radarski i protuzračni sistemi, uključujući one instalirane u okviru NATO integracija, postali su potencijalno legitimna meta iranskih vojnih operacija, jer su primarno služili nadzoru i zaštiti izraelskih aktivnosti, a ne turskih nacionalnih interesa. Turska je praktično izdala Iran u dva ključna slučaja: prvi put tokom izraelskog udara kada su sa turske teritorije NATO AWACS avioni pratili iranske vojne maneuvre, i drugi put u sličnim prilikama, čime je dodatno kompromitovala svoj suverenitet i stratešku autonomiju. U vojnoj terminologiji, to znači da su turski senzori i sistemi za rano upozoravanje (Early Warning / Air Defense Radar Net) postali „force enablers“ drugih saveznika, a ne vlastitih oružanih snaga, što značajno smanjuje njihovu funkcionalnu efikasnost kao „counter-air“ kapaciteta. Time Turska, umjesto da projektuje vlastitu zračnu moć i odvraća prijetnje, nehotice pruža obavještajnu prednost potencijalnim protivnicima i ograničava vlastite sposobnosti brzog reagovanja u slučaju regionalnih konflikata.
Ova kombinacija strateških odluka od kupovina S-400, isključenje iz programa F-35 do čišćenja kadrova i izdaja Iranu stvara efekt „capability gap“ u turskim zračnim snagama. Drugim riječima, Turska više ne posjeduje integrirani borbeni ekosistem koji omogućava simultanu projekciju moći, superiornost u vazdušnom prostoru i koordinaciju sa kopnenim i pomorskim jedinicama, što je danas osnovni preduslov za operativnu relevantnost u modernom ratovanju.
Odluke Erdogana od vojne intervencije u Siriji i Iraku do kompromitovanja iranskih interesa kroz NATO nadzor i regionalne saveze ne samo da su oslabile Tursku i potkopale povjerenje susjeda, već su, prema izjavama nekih izraelskih zvaničnika, učinile da Turska postane potencijalna sledeća meta u regionalnoj geopolitičkoj igri. Kamo sreće da je Erdogan pročitao barem jednu od Mustafa Kemala Ataturkovih knjiga. Mustafa Paša je svojim ministrima vanjskih poslova stalno naglašavao princip nemiješanja u komplikovane igre Bliskog istoka i insistirao da se diplomacija vodi isključivo sa ovlaštenim zvaničnicima. Stručno gledano, taj pristup predstavlja klasičnu primjenu realističke diplomatske doktrine.
Fikret Mehović
magazinplus.eu
