Ta’zija povodom preseljenja šejha hadži hafiza Zilko-ef. Žolje
Inna lillahi ve inna ilejhi radži’un.
U ovom prolaznom svijetu vijesti dolaze poput talasa – neke tiho, a neke poput dubokog uzdaha. Vijest o preseljenju našeg šejha hadži hafiza Zilko-ef. Žolje u 95. godini života nije samo vijest o odlasku jednog imama, kaligrafa i muderrisa; to je vijest o zatvaranju jedne dunjalučke knjige ispisane saburom, ibadetom i ljepotom slova koje je svjedočilo Allahovu Jednoću.
Kažu mudri: kad se dijete rodi, ono plače dok se svi raduju; a kad derviš umire, svi plaču dok se on raduje. Jer rođenje je dolazak u ispit, a smrt je povratak Gospodaru.
Za šejha Zilko-efendiju smrt nije kraj, nego šeb-i arus – noć susreta, noć povratka Voljenom. Devedeset i pet godina hodio je ovom zemljom kao sluga Kur’ana: hafiz koji je hifz završio 1951. godine pred šejhom hadži hafizom Mustafa-ef. Mujićem, kao prvi zvanično promovirani hafiz Islamske zajednice nakon Drugog svjetskog rata. Njegovo srce je bilo riznica ajeta, a njegova ruka je bila produžetak zikra.
Trideset godina bio je imam, hatib i muallim. U Medresi “Osman ef. Redžović” u Visokom podučavao je kaligrafiji – ne samo obliku slova, nego adabu prema Riječi. Njegove levhe krase mnoge džamije; ali ono što je krasilo njega bila je skromnost i postojanost. Bio je muhafiz petorici hafiza – i tako je lanac svjetlosti produžen.
Od Gornjeg Paleža, preko Duhra, Prokosa i Uvorića, njegov put je bio put tihe službe. Bez buke, bez potrebe za priznanjem. On je znao da je najljepše priznanje ono koje dolazi od Onoga čije je ime pisao najljepšim slovima.
Danas mi plačemo, jer smo ostali bez njegovog blagog glasa, bez njegovog osmijeha i bez njegove prisutnosti. Ali možda se on raduje – jer je završio svoju službu, položio svoj ispit i krenuo u susret Milostivom.
Dunjaluk je sjenka, a ahiret je zora. Ako je njegov dunjalučki život bio kaligrafija, onda je njegova smrt potpis pod djelom. A Allah je Najljepši i voli ljepotu.
Molimo Allaha Milostivog da mu se smiluje, da ga obraduje džennetom Firdevsom, da njegov kabur učini baščom od džennetskih bašči, da mu Kur’an bude svjetlo i drug, a levhe koje je ispisao svjedoci njegovog zikra.
Porodici i učenicima želimo sabur džemil – lijepu, dostojanstvenu strpljivost. Jer derviši ne umiru; oni samo mijenjaju prostor prisutnosti.
Neka je rahmet na njegovu plemenitu dušu
