Jesu li Picula i ostali mrzitelji Srbije
„Sjeli mrzitelji Srbije i dogovorili se da će doći u Beograd i nisu nas pitali niti su nas obavijestili. Mi ih nismo zvali. Dolaze nepozvani.“ Ovim riječima Aleksandar Vučić otpisao je posjetu delegacije Europskog parlamenta Srbiji i bez obzira što se tvrdnja o tome da vlasti u Srbiji nisu bile obaviještene o posjeti ispostavila kao laž, vrlo je izgledno da u sintagmu „mrzitelji Srbije“ vjeruje i sam Vučić, a ako ne on, taj stav zaista dijeli dobar dio društva. Što zbog višedesetljetne paranoje i uvjerenja da zapad ima nešto protiv Srbije, što zbog propagande koja ih u to svih tih desetljeća uvjerava. Na kraju krajeva, to što je Tonino Picula, čovjek iz Hrvatske imenovan za službenog izvjestioca Europskog parlamenta za Srbiju, dodatno je učvrstilo to uvjerenje jer se počelo podrazumijevati da je Hrvatska zapravo ustaška zemlja i da manje-više, ako već ne baš svi Hrvati, a ono svakako kompletna politička scena mrzi Srbiju.
Pisao sam o bezličnom birokratskom profilu socijaldemokrata Tonina Picule još prije više od godinu dana, kad je njegovo imenovanje na sličan način problematizirano, pa ovdje nema smisla da ponavljam isto. No, s obzirom da su on i općenito Hrvatska ključni argumenti kojima se odbacuje delegacija Europskog parlamenta, neovisno o tome što su to samo izgovori, a pravi razlog leži u tome da ova vlast jednostavno ne želi zapravo u Europsku uniju, a pogotovo ne želi ispuniti ništa od zahtjeva kojim bi se suštinski demokratizirala i uspostavila nezavisnost institucija, ovdje se vrijedi zaustaviti na tom argumentu. I na utjecaju Europske unije na političke događaje u Hrvatskoj.
Dakle, ponajprije, je li Hrvatska ustaška država? Na svu sreću nije. Možemo sad i reći da još uvijek nije, budući da se ekstremna desnica, skoro kompletna Katolička crkva i dobar dio tradicionalnih kulturnih institucija, zajedno s dobrim dijelom HDZ-a i uz potpunu šutnju i pasivnost jednako premijera, kao i predsjednika zemlje, trude da ona to postane. Istina jeste da je od devedesetih na ovamo ustaštvo umnogome dobilo pravo građanstva, da su Srbi u gradovima platili strahovitu cijenu agresije na Hrvatsku, da su mnogi civili likvidirani i izbacivani iz stanova i da je antisrpstvo zapravo čitavo vrijeme glavno pogonsko gorivo hrvatskog nacionalizma. Također je istina i to da se javna ustanova Jasenovac i općenito svijest o tom logoru smrti stalno nalazi na udaru otvorenog revizionizma i pred jasnim pritiskom hadezeovskih vlasti kojima odgovara društvena nevidljivost te javne ustanove.
Međutim, isto tako je istina i to da je od početka devedesetih pa do danas dobar dio građana Hrvatske odbacivao takvu politiku, da se ona u mnogim krajevima zemlje, kao npr. u Rijeci i Istri nikad nije zapravo primila, da se uostalom dobar dio društva digao protiv novog vala ustaštva nedavno, da su praktično svi mainstream mediji i komentatori osudili napad na srpske kulturne manifestacije u Splitu i Zagrebu nedavno i da je uostalom sam glavni grad Zagreb premoćno već drugi put za redom izabrao lijevu koaliciju na vlast koja je bazično antifašistička i antinacionalistička, a ta koalicija po svim ozbiljnim anketama koje se u zadnje vrijeme provode, u zbroju ima veću podršku od HDZ-a i svih desnijih stranaka. Iste te zagrebačke vlasti redovno komemoriraju ubijenu srpsku obitelj Zec uz spomen obilježje na mjestu likvidacije.
Također, kad govorimo o Jasenovcu, bez obzira na sve spomenute pritiske, činjenica jeste da sve lijeve i liberalne političke stranke, organizacije civilnog društva i manjina te antifašisti redovno službeno komemoriraju godišnjicu proboja iz logora, a čini to i kompletan hadezeov državni vrh.
Dodatno, upravo se za potrebe ulaska u Europsku uniju, Hrvatska morala upristojiti, što je simbolički bilo najvidljivije sa Sanaderovim dolaskom na Božićni prijem Srpskog narodnog vijeća, kada je izgovorio ono famozno „Hristos se rodi“. Dodatno, morala je izručiti sve tražene ljude u Haag, što je i napravila, ne ispustivši cinično trijumfirati kod oslobađanja Gotovine i Markača, ali i jednako cinično odbaciti presudu čelnicima Herceg-Bosne. Na valu ulaska u Europsku uniju, Hrvatska je dobila progresivan zakon o zaštiti nacionalnih manjina i u nekom smislu kompenzirala neprijateljski odnos prema hrvatskim Srbima, garantirajući im tri mjesta u Saboru te visoku zaštitu prava. Taj odnos je do danas ostao ambivalentan, ali postoji, iako ugrožen od strane ekstremne desnice koja je ušla u vlast.
Istina je i to da bi hrvatskim nacionalistima bio veliki simbolički udarac da Srbija uđe u Europsku uniju i da je upravo oko ulaska Srbije najmanji dio javnosti za to, posebno u usporedbi s većinskim podržavanjem ulaska Bosne i Hercegovine i Crne Gore u EU.
Na koncu, na ključno pitanje, mrze li doista Hrvati i hrvatska politička scena Srbe i Srbiju, opet je odgovor generalno negativan. Točnije, istina je da najveći dio ljudi s desnice to doista misli i osjeća. Ali je istina i to da je hrvatsko društvo duboko i otprilike po pola podijeljeno i da drugi dio društva ni blizu ne dijeli ta osjećanja. Kod tih ljudi ima itekako simpatija i za Srbe i Srbiju i za kompletno jugoslavensko nasljeđe, a ima i neke vrste razočaranja zbog toga što je Hrvatska napadnuta i što su se osjetili izdanima, ali to razočarenje ni blizu nije prešlo u mržnju.
I upravo tom dijelu društva pripada Tonino Picula, po svemu tipični birokratski političar socijaldemokracije u izumiranju, koja upravo izumire zahvaljujući tome što je izgubila bazu i ne zna kome se više obraća. No, ta politika na europskoj razini, jednako kao i politika konzervativaca, posebno dok je bila aktivna Angela Merkel, ne samo što je gledala kroz prste Srbiji, želeći je privući Europskoj uniji i pričajući bajke o toj zemlji kao faktoru stabilnosti u regiji, nego se sve do imenovanja Tonina Picule namjerno pravila slijepa na to kako društvo i država u Srbiji izgledaju. Picula na tu poziciju, suprotno uvjerenju mnogih u Srbiji, nije imenovan da bi provocirao Srbiju, nego kao poruka da više nema planskog sljepila i da je sada EU stvarno zainteresirana i želi biti izravno upućena i jasna oko stanja u zemlji.
Upravo zato što je prekinula neku vrstu dogovorene igre i ekonomije u kojoj srpske vlasti fingiraju da žele u EU, a EU fingira kako će se to skoro dogoditi i financijskim aranžmanima drži tu zemlju uz sebe, ali nikako unutar, je ono što izaziva teze o mrziteljima Srbije. Sad kad je stvarno proširenje na ovu regiju postalo stvarnost, sve se ispostavlja kao problem.
Peščanik.net, 15.01.2026.
Srodni link: Dragan Markovina – Picula u grlu
Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).
