Fikret Mehović: Da li je Venecuela generalna proba u američko-kineskom sukobu?
Najave iz Washingtona da je Venezuela „tek početak“ i da se ulazi u novu fazu odlučnijeg djelovanja u zapadnoj hemisferi ne treba čitati kao dnevno-političku izjavu, već kao signal promjene strategije. Ono što se danas dešava u odnosu prema Caracasu predstavlja uvod u širi geopolitički zaokret, u kojem Sjedinjene Američke Države ponovo jasno definišu granice dozvoljenog ponašanja u vlastitom strateškom prostoru. Drugim riječima, zapadna hemisfera se ponovo tretira kao prostor od vitalnog interesa, a tolerancija prema konkurentskim silama i njihovim regionalnim saveznicima vidljivo se smanjuje.
Ovaj pristup ne treba posmatrati izolirano, nego kao dio dugoročnog strateškog rivalstva između Sjedinjenih Američkih Država i Kine, u kojem se energija, logistika i kontrola resursa ponovo vraćaju u središte globalne politike moći. U tom okviru, Venezuela nije tek problematična država s autoritarnim režimom, nego strateška energetska tačka u pripremama za potencijalno produženi globalni sukob niskog ili srednjeg intenziteta. Ključna pretpostavka ove logike jeste da bi u slučaju ozbiljne eskalacije s Kinom, posebno oko Tajvana ili Južnokineskog mora, globalni lanci snabdijevanja energijom bili među prvim metama političkog pritiska, hibridnih napada i fizičke sabotaže.
U takvom scenariju, oslanjanje na Bliski istok, Sueski kanal i duge pomorske rute postaje strateški rizik. Zato Washington nastoji maksimalno osigurati stabilne, politički kontrolabilne i geografski bliske izvore nafte i gasa u zapadnoj hemisferi, kako bi smanjio ranjivost vlastite ekonomije i vojne industrije u slučaju globalnog poremećaja. Energetska sigurnost se ovdje ne tretira kao ekonomsko pitanje, već kao preduslov nacionalne sigurnosti i sposobnosti dugotrajnog strateškog nadmetanja.
U tom kontekstu, politika prema Venezueli dobija sasvim drugačije značenje. Ne radi se samo o režimu u Caracasu, demokratiji ili ljudskim pravima, nego o osiguravanju strateških energetskih rezervi u vlastitom dvorištu prije nego što globalni odnosi uđu u fazu otvorenog konfrontacijskog blokovskog sistema. Kina je već duboko ukorijenjena u latinoameričkom energetskom sektoru kroz dugoročne ugovore, kreditne aranžmane i infrastrukturne projekte, čime gradi paralelni sistem zavisnosti koji nadilazi klasične trgovinske odnose. Zadržavanje Venecuele u toj orbiti značilo bi strateški poraz jer bi konkurentska sila imala direktan utjecaj na energetske tokove u zapadnoj hemisferi.
Iz ove perspektive, poruka Washingtona je jasna. Energetska autonomija u zapadnoj hemisferi smatra se ključnim uslovom geopolitičke izdržljivosti u rivalstvu s Kinom. Venezuela se zato pojavljuje kao testni slučaj i signal saveznicima i protivnicima da će se preventivno djelovati tamo gdje se procijeni da su ugroženi dugoročni vitalni interesi. Takva politika ne mora nužno značiti da je rat s Kinom neizbježan, ali jasno pokazuje da se strategija već ponaša kao da će se taj sukob, u nekom obliku, dogoditi i da se za njega želi ući energetski, logistički i strateški pripremljeno. Ova poruka nije upućena samo Caracasu. Ona je namijenjena i drugim autoritarnim režimima u Južnoj Americi koji balansiraju između Washingtona, Pekinga i Moskve, često otvoreno radeći protiv američkih interesa dok se istovremeno pozivaju na suverenitet i nemiješanje. Signal je jasan i govori da vrijeme tolerancije je prošlo, a oni koji se svrstaju protiv strateških interesa SAD-a u zapadnoj hemisferi moraju računati s ekonomskim, političkim i sigurnosnim posljedicama.
Drugim riječima, Venezuela nije izuzetak nego poruka. Poruka da se Monroeova doktrina ne vraća kao istorijski relikt, već kao operativni okvir nove faze globalnog nadmetanja, u kojem se prostor, resursi i lojalnosti ponovo mjere hladnom logikom moći.
Fikret Mehović
magazinplus.eu
