Svi su se našli pred ponorom vlastitog nihilizma u Gazi, što vodi sveto jedinstvo „moći i žudnje“ kralja i „boga“ da kontroliraju slobodu Homo sapiensa u čistu besmisao i ništavilo. Definitivno Homo sapiens je došao do ruba provalije na kojem ne može a da se ne pobuni protiv praznine i zločina samog sebe, dakako i protiv „moći i žudnje“ svog kralja i svog „boga“.
Piše: Nedžad Bašić
Bez žudnje i moći nema ni religije ni politike
Žudnja i moć da se vlada čovjekom činile su jedinstvo Boga i kralja „svetim jedinstvom“ kroz dugu historiju posrtanja čovjeka sve do današnjih dana. Moć je bila kod vladara, a žudnja kod „boga“, što je vodilo stvaranju „svetog jedinstva“ svjetovne i crkvene vlasti, koje nisu mogle jedna bez druge „ovladati slobodnom voljom njihovog podanika Homo sapiensa. Sveto jedinstvo kralja i „boga“ započeto je u dolinama rijeka Eufrat i Tigris prije više od 4000 godina, gdje se kralj prvi put deklarirao kao božiji izaslanik, ensi, koji je iz sjedišta bogova, temple, izdavao prve naredbe čovjeku. U tom antičkom jedinstvu kralja i „boga“ ljudi su smatrani robovima bogova čiju su volju morali slijediti bez pogovora da bi preživjeli. Od žudnje „boga“ i moći vladara zavisili su sudbina i opstanak čovjeka. Kako se zajednica Homo sapiensa razvijala kao jedinstvo kralja i „boga“, sve je više izrastala u sublimaciju njihove moći i žudnje u kojoj je volja za dominacijom nad čovjekom dobijala određujuću značaj u odnosima između moći vladara i žudnje „boga“. Savez moći i žudnje kralja i „boga“ za dominacijom nad čovjekom kroz historiju izrasta u surovi dominirajući oblik vladanja nad ljudima, što je zadržano sve do današnjih dana.
„Moć i žudnja“ vladara i „boga“ da kontroliraju ponašanje i poslušnost čovjeka u kasnijem razvoju čovječanstva najčešće se iskazivala kao nužnost preživljavanja ljudske zajednice. U prvim zajednicama koje su nastale u dolinama rijeka Eufrat, Tigris i Nil te u arabijskoj pustinji preživljavanje zajednice bilo je uvjetovano mogućnošću organiziranja odbrane od poplava i suša i organiziranjem preživljavanja u pustinji, od čega je zavisio opstanak ljudske zajednice, što je iziskivalo jedinstvo moći vladara i žudnje „boga“ da se čovjek kontroliše i stavi u funkciju preživljavanja zajednice. Tako je prvi savez između političke moći velikog imperatora Hamurabija i žudnje vrhovnog boga Marduka da kontroliraju ponašanje i poslušnost čovjeka u Mezopotamiji našao svoje opravdanje u stvaranju sposobnosti zajednice da reguliše tokove rijeka, od čega je zavisio opstanak cijele zajednice. I u ranom Egiptu, gdje je preživljavanje zajednice zavisilo od regulacije toka rijeke Nil i obezbjeđenja organizacije preživljavanja u pustinji, savezi izmedju faraona Menesa, Amona, Amosa, Amenhotepa, Tutankamona, i bogova Ra, Amon-Ra, Atona i brojnih drugih našli su opravdanje u kontroliranju ponašanja čovjeka i njegove poslušnosti vladaru i „bogu“. Slično je i s preživljavanjem prvih jevrejskih zajednica u arabijskoj pustinji. Težak i oskudan život u pustinji, uz stalna pomjeranja pod prijetnjom susjednih plemena, iziskivao je jedinstvo kralja i „boga“ u kontroliranju ponašanja i poslušnosti čovjeka. To je tražilo od Abrahama, Isaka, Jakoba kao židovskih vjerskih lidera da prihvate Jahvea kao vrhovnog i jedinog boga svih jevrejskih plemena, što je vodilo odbacivanju drugih „bogova“ i stvaranju prve monoteističke religije s trajnim jedinstvom „moći i žudnje“ vladara i vrhovnog boga u ranoj semitskoj državi. I surovi imperatori Asirskog carstva Tiglat-Pileser III (745–727 pr. n. e.) i Sargon II
(722–705 pr. n. e.) sklopili su savez „moći i žudnje“ s vrhovnim bogom Ašurom u borbi protiv slobode čovjeka da bi se odbranili od susjednih plemena i velikih prirodnih nepogoda.
Taj savez „moći i žudnje“ između kralja i „boga“ moćno je obezbjeđivao i nadzirao poslušnost čovjeka vladaru i „bogu“, širio se poput požara i zahvatao je široke stepe, tajge i tundre prostrane Evroazije kroz koje su nadirala velika plemana s Istoka, tražeći u tom savezu moć inspiracije za svoje osvajačke ratove i stvaranje novih imperija. Rađali su se novi savezi između novih „bogova“ i novih kraljeva, stvarala su se nova carstva, propadale velike imperije, uzdizale se male moćne zajednice, ali taj savez između kraljevske moći i duhovne žudnje „boga“ ostajao je jednako snažan i dovoljno moćan da čovjeka drži u okovima njegove apsolutne poslušnosti prema vladaru i „bogu“. Taj antički savez „moći i žudnje“ prihvatit će i nova moderna vjerovanja Homo sapiensa u kršćanstvu i islamu, što će biti snažan poticaj stvaranju nove poslušnosti čovjeka prema vladaru i „bogu“, a sve to uime preživljavanja zajednice uz striktno ograničenje slobodne volje Homo sapiensa.
Ni velike promjene u proizvodnji i organizaciji ljudske zajednice, koja više nije zavisila samo od moći regulacije toka rijeka i preživljavanja u pustinji, što će dovesti do velike urbanizacije, industrijske proizvodnje i velikih migracijskih pomjeranja Homo sapiensa nisu učinile savez „moći i žudnje“ kralja i „boga“ manje značajnim. Ni učenje Nikole Kopernika i Galilea Galileja o kretanju Zemlje oko Sunca u kasnom srednjem vijeku, ni prva upotreba teleskopa kojim su otkrivena brojna nebeska tijela, ni pojava knjige „Matematički principi prirodne filozofije“ Isaka Njutna, čime je cjelokupno kanonsko učenje o postanku svijeta bilo uzdrmano, nije moglo podstaknuti Homo sapiensa da se pobuni protiv moći vječnog saveza između vladara i „boga“. Ni pojava Hobsove „ugovorne teorije“, Lokove „teorije o prirodnim pravima čovjeka i prirodnim ograničenjima moći vladara“, ni pisanja Voltera, Monteskjea i Grociusa, koja su vodila u snažan prodor humanizma u filozofiji i pravu, nisu mogli promijeniti svijest čovjeka koja bi bila moćna promijeniti samu prirodu ovog svetog saveza između „žudnje i moći“. Tome nije pomogla ni pojava Kantove knjige „Kritika čistog uma“ kao temeljne kritike ponašanja čovjeka.
Epoha velikog kršćanskog raskola, velikih sukoba između islama i kršćanstva, epoha kolonijalizma i prvih globalnih ratova, period rasta liberalnog, socijalističkog i evolucijskog humanizma, epoha atomske energije, vještačke inteligencije, kompjuterskih algoritama, pametnih mašina i genetike… samo su dionice na kojima je dolazilo do sve moćnijeg jedinstva „žudnje i moći“ između „boga“ i kralja, što će svijet u tim periodima učiniti najkrvavijom dionicom historijskog putovanja Homo sapiensa.
Iako kralj i „bog“ još uvijek odbijaju priznati moć duhovne slobode čovjeka, sve je izvjesnije da se preživljavanje saveza između „žudnje i moći“ više ne može obezbijediti putem razaranja, ubijanja, izgladnjivanja Homo sapiensa. To u ovom mileniju neminovno vodi nestanku i kralja, i „boga“ i Homo sapiensa. Svi su se našli pred ponorom vlastitog nihilizma u Gazi, što vodi sveto jedinstvo „moći i žudnje“ kralja i „boga“ da kontroliraju slobodu Homo sapiensa u čistu besmisao i ništavilo. Definitivno Homo sapiens je došao do ruba provalije na kojem ne može a da se ne pobuni protiv praznine i zločina samog sebe, dakako i protiv „moći i žudnje“ svog kralja i svog „boga“.
Nema ništa slično u historiji. Granice su zatvorene, ljudi nemaju gdje otići, a uništavanje je učinilo život u Gazi praktično nemogućim.
William Schabas, profesor međunarodnog prava
tačno.net
