Video: Zaboravili smo HEROJE a sjećanja se ravizionistički fabrikuju za političke potrebe – daleko smo od istine

Ponavljamo objavu iz prethodnih godina

Da li smo kao društvo ušli u fazu prisjećanja historijskih činjenica kao mitološkog sjećanja. Kultura pamćenja bi trebala biti zasnovana na faktičkom – činjeničnom i argumentiranom osnovu, a mi smo ušli u prisjećajnu mitologiju.
Ljudi od znanja i struke kažu da se sjećanja grade i učvršćuju u komunikaciji, u razmjeni mišljenja, činjenica i argumenata. Zašto to nije slučaj kod nas?

Kolektivno sjećanje i politike pamćenja ovdje se strateški i smišljeno podređuju političkom, čitaj partijskom i sitnošićarskom interesu.
Manipuliranje sa sjećanjem i revizionističko nastojanje da se posljednji rat u BiH podredi nacionalističkim partijama i vjerskim zajednicama, već danas nas je dovelo u drastično iskrivljenu sliku posljednjeg rata. Sve češće smo u prilici čuti relativizirajuću filozofiju o podjednakoj krivnji, o građanskom ratu, o počinjenim zločinima na svim stranama, ….

Da li postratne generacije znaju tko je bio Rasim Fazlić, Mijo Mateša, Kadir Jusić, Emir Redžić Tara, Behadil Memišević.

Jesu li nama HEROJI Bugar, Ramiz Džafić, Alija Poljar, komandant Roki ili efendija Salko.

Po hadžiji Esadu Esi Džafiću se ništa neće zvati. Njegovi saborci, prijatelji i rodbina nisu dio sistemskog tala.

Sjeća li se iko komandanta Zerde?

Još je mnogo imena o kojima se danas malo, ili ništa, može čuti u javnom diskursu.
Gdje su nam živi heroji. Koliko društvene brige i odgovornosti smo pokazali prema suicidnim slučajevima heroja. Koliko smo društvene brige pokazali prema oboljelim herojima.

Živimo u vremenu stalnih poziva na pamćenje. ‘Da se ne zaboravi!’ ultimativni je moto našeg življenja!

Šta bi bio pokazatelj dobrog sjećanja i šta raditi s tim sjećanjem? Koliko smo uronjeni u zvanične narative o prošlosti, specifično o ratu ‘90-ih, i da li ih uopšte primjećujemo?

U odnosu na svakodnevno poimanje sjećanja kao prilično autonomnog individualnog procesa, sjećanju bi se trebalo pristupiti kao aktivnom društvenom procesu, onome šta radimo, a ne onome što imamo.

U službenim komemoracijama koje organizira ovdašnja vlast i boračka udruženja ne sudjeluje velik broj lokalnog stanovništva, odnosno najviše sudjeluju predstavnici boračkih udruženja te članovi porodica poginulih vojnika.

Dok se populisti i politikanti visočke zbilje prenemažu u manifestacionističkim ujdurmama, zaboravom se ispračaju značajni datumi i ličnosti iz skorije nam prošlosti. Raznoraznim manifestacionizmima se zadovoljava forma i troše poreski novci, fabrikuju novi “ratni analitičari” i društveno referentni faktori.

Heroji se “snalaze” i stide se javno artikulisati sav svoj bjes i ogorčenost odnosom prema njima i prema svim demobilisanim borcima.

Heroji rata i svi demobilisani oslobodioci su danas na marginama društvenih dešavanja. Nije to slučajnost – to je društveni projekt.

Marginalizacijom heroja, što se svjesno i sistemski radi, otvara se prostor i mogućnosti “podobnim”, lojalnim svim nastojanjima historijskog revizionizma.

Historijski REVIZIONIZAM u Bošnjaka strateški se uzgaja

Ne radi se ovdje o tzv. bošnjačkom MERHAMETU, laičkoj dobroćudnosti ili laičkoj naivnosti – laicizam je oličenje Bošnjačke politike.

Jednom će BOŠNJAK shvatiti i postati svjestan, da su ključni kreatori njegova današnjeg JADA, bili i ostali  politički i vjerski lideri u Bošnjaka.

Patriotizam sam po sebi nije ništa loše. Međutim, kada isti preraste u sebičnost, obično metastazira u ideologiju. Civilizacijsko iskustvo kazuje da se u takvim vremenima javljaju pojedinci ili grupe koji iz niskih pobuda pokušavaju da obnove “izgubljeno jedinstvo”, a da ni sami nisu svjesni šta bi i kako bi izgledalo – podrazumijevalo se stanje kada bi bilo u skladu s njihovom voljom. Takva politika je osuđena na propast, naprosto zbog činjenice da je međuljudski odnos metafizičke prirode, te da se ne može regulirati političkom akcijom.
Suštinska slabost te vrste lokal-patriotizma jeste JALOVOST.

Nadamo se i vjerujemo da će u skorije vrijeme, svima koji to zavređuju biti posvećeno dovoljno pažnje i interesa, kako bi ovdašnja hostoriografska priča bila utemeljena na istini, a ne “fabrikovana” prema dnevno-političkim, čitaj budžetskim interesima sitno-šićarđija.

Apsolutizacija bilo koje vrste patriotizma, kao vrijednosti – pripadnost izvjesnom kolektivitetu, kao vrhovnoj vrijednosti, po automatizmu znači suspenziju univerzalnih vrijednosti. Takvo nastojanje – sveopća provincijalizacija – vodi samo u jednom smjeru, u svojevrsnu postmodernu kolektivističku zajednicu.
Sluteći da akteri ovdašnje zbilje jesu svjesni prethodno rečenog, skloniji sam uvjerenju da takvo stanje CILJANO proizvode, jer isto im osigurava atmosferu relativizacije svega i svačega iz perspektive “LOKAL-PATRIOTE”. Samo u takvoj atmosferi “ONI” mogu da funkcionišu kao politički “komesari” – nesposobnjakovići i lovci u mutnom, koji bi da kontroliraju prostor društvene zajednice.

Zaboravljeni su HEROJI koji su preživjeli rat: “ONI” se nisu snašli u miru

Preživjeli HEROJI, danas i ovdje su posljednja fukara. O njima vam niko ništa nema “službeno” kazati, a neće te naći ni pisanog traga. O njima se “službeno šuti” dok traje proces “prekrajanja” historijskih činjenica i sistemsko trošenje poreskog novca na politikantski manifestacionizam u formi nevladinih organizacija i aktuelnih političkih elita.

Uz evociranje uspomene na poginule, ne spominju se heroji iza kojih je veliki broj “zaustavljenih vječnosti”, za kojima je veliki broj “tišina” s kojima se i danas nose. O takvima Vam politike ne govore, NVO sektor ih statistički tretira, a svakodnevno ih susrećete među sugrađanima. “ONI” se nisu snašli u miru. Na njihovim zaslugama: znoju i suzama, preživljenim “tišinama” – jahači ovdašnje apokalipse kurče se i grade vlastite historije, vlastite političke ciljeve.

M.H. – magazinplus.eu