H. Mustafa-ef. Begovac
Postoje ljudi koji svojom ćehrom i pojavom ostave na vas dojam koji nosite kroz život. Ako ste još dijete, ta sjećanja vam se urežu još jaće.
Jedan od onih koga sam ja zapamtio još iz svojih mektebskih dana je Mustafa-ef. Begovac. Tada kad sam ga upoznao, nisam znao ništa o njemu, sem nekoliko informacija koje je svima nama u mektebu ispričao naš tadašnji muallim Jusuf-ef. Omerspahić. Tekst koji je pred Vama je ispunjavanje moje obaveze da tog čovjeka otrgnem od zaborava jer je on to zaslužio. Nismo ni svjesni koliko smo kvalitetnih alima imali u posljednjih stotinjak godina, a o njima vrlo malo znamo.
Mustafa-ef. je rođen 1889. godine u selu Lukovo brdo-džemat Bištrani – Kakanj, od oca Ahmeda i majke Emine.
U rodnom mjestu je završio osnovno obrazovanje a onda odlazi na školovanje u Merhemića medresu u Sarajevu, gdje je sticaoznanje pred uglednom ulemom toga vremena. U Merhemića medresi je ostao sedam godina i vraća se u rodni kraj gdje počinje sa muallimskim poslom. To je vrijeme kad su u našim većim selima postojali sibjan-mektebi koji su ostali još od Osmanlija, a koji će kasnije biti reformisani u mektebi-ibtidaijje. Mustafa-ef. Begovac počinje sa muallimskim poslom u jednom takvom mektebu na Bištranima, odmah poslije završetka Prvog svjetskog rata. Godine 1930. dobiva prvo službeno postavljenje u mektebi-ibtidaijji u Obrima i Slapnici. Negdje krajem 1940. godine počinje raditi i imamsko-hatibski posao u Obrima i tu ostaje sve do kraja 1944.godine. Tada prelazi u Brežane (imam, hatib i muallim) i tu ostaje sve do penzionisanja 1962. godine. Kad je penzionisan preselio je kod svoje unuke u Okolišče i kratko je bio imam u D. Moštru.(on je bio prvi hatib u novootvorenoj džamiji u D. Moštru 1968. godine). H. Mustafa-ef. Begovac je imao četvero djece, dva sina i dvije kčeri. Sinovi Mehmed i Osman (umro veoma mlad) i kčeri Esma (majka r. Ismeta-ef. Sokolovića) i Mulija udata Lemeš. Sin mu, hfz-Mehmed (rođen 1918.) je završio Medresu u Visokom, i poginuo je u partizanima pri kraju Drugog svjetskog rata.
Mustafa-ef. je bio veoma ugledan imam, muallim i hatib. Živio je i radio u teškim vremenima za naš narod. Činjenica da je proživio dva svjetska rata, i četiri državna uređenja (Austrogarska,Kraljevina Jugoslavija, NDH, SFRJ) govori sama za sebe. Dodamo li tome činjenicu, da je njegova generacija živjela period kad su oni bili i muallimi i učitelji. Pred njima su naši Bošnjaci učili vjeru, ali s njima su učili i čitati i pisati, sabirati i oduzimati. Sve to nam govori koliko su ti naši alimi bili čestiti i uporni u čuvanju vjere i domovine. Trebalo je odgovoriti svim tim zahtjevima vremena u kom su živjeli, i povest narod pravim putem. E, u takvim okolnostima je radio Mustafa-ef. i desetine drugih alima koji su čuvali vjeru ko „žišku na dlanu“. Mustafa-ef. je bio posebno dobar muallim. Desetine njegovih učenika su poslije njega ostali, koji su odlično učili Kuran, posebno u džematu Brežani. Izveo je tri hafiza Kurana, svog sina Mehmeda i dvije učenice iz Obara, Hasna Hadžiosmanović-rođena Obralija i Vehab Džemila. Kad je učenje Kurana (kiraet) u pitanju, on je bio posebno obazriv i principijelan. Nije dao svojim učenicima da prođe niti jedna greška. Jedan je od rijetkih koji je ispravljao svoje učenike ali i druge pred narodom, ako to nije bio preveliki džemat. Kad je prestao raditi kao imam, ni tada nije dozvoljavao pogreške prilikom učenja Kurana ako ih učač napravi. Sjećam se da nam je Jusuf-ef. naš muallim, kad je govorio o njemu spomenuo i tu činjenicu. Rekao je da“ ako hočemo da znamo ko ispravno uči Kuran od onih kojima on da da uče poslije džume namaza, trebamo gledati u njega (Mustafu-ef.) Ako on kima glavom u pravcu naprije-nazad to je znak da taj dobro uči. Ali ako on maše glavom desnolijevo to nije dobro“. Tako smo mi donosili svoje ocjene o određenim učaćima na osnovu njegove gestikulacije. Kao imam na Bištranima, koji je susjedni džemat Brežanima, uvjerio sam se u to da je veliki broj ljudi u Brežanima vrlo dobro učilo Kuran. Koga god sam od njih pitao pred kim su učili, odgovor je bio da je to bilo pred Mustafom-ef. Begovcem.
Mustafa-ef. je bio i dobar govornik. Sjećam se da bi mu naš efendija, ponekad ponudio da drži ders pred džumu namaz. Meni je ostao u sjećanju kako tečno citira hadise napamet na Arapskom jeziku i bez ikakvog papira ih prevodi na Bosanski jezik. Djeci je teško ugoditi, ali smo mi njega uvijek pomno slušali.
Na kraju želim da pomenem i činjenicu da su njega komunisti prilikom svakog prolaska „plavog voza“ uz Abdullaha-ef. Ganića zatvarali u stanici milicije. Zamislite, sin mu poginuo u partizanima,(hafiz) a babu mu isti ti zatvaraju. Pričao mi je Salih-ef. Lopo, imam iz Bištrana, da su ga jedne takve prilike odveli, i njegovi dva mjeseca nisu znali za njega. Kad su saznali za njega otišli su u stanicu milicije po njega, i Salih-ef. kroz suze kaže; “nismo ga mogli drugaćije pruzeti nego da ga stavimo u krošnju i tako donesemo na Lukovo brdo. Toliko su ga prematili da ga nismo mogli uzeti nigdje za tijelo zbog bolova“. Iz izvora koje sam mogao konsultirati te lićnog poznavanja njega, ali i onih koji su ga zapamtili i imali prilku da se s njim druže smijem ustvrditi da spada među njznačajnije alime u posljednjih stotinu godina. Volio bih kad bi džemat Brežani, u kome je najduže radio kao imam, osmislio nekakvu vrstu sjećanja (tezkirnama) na ovog alima.
Umro je 1972. godine u Okolišču (Visoko) i ukopan je u mezarju Luka.
Molim Uzvišenog Allaha da ga nagradi džennetom!
Ibrahim Hadžić
magazinplus.eu
