Visočka javna riječ: Sloboda govora ili o slobodi lupetanja
U članu 19. Opće deklaracije o pravima čovjeka koju je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih nacija 1994. se kaže da „svako ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, što obuhvata i pravo da ne bude uznemiravan zbog svoga mišljenja, kao i pravo da traži, prima i širi obavještenja i ideje bilo kojim sredstvima i bez obzira na granice“.
Sloboda govora predstavlja samo jedno u nizu univerzalnih ljudskih prava, prava svakog pojedinca u cijelome svijetu. Zbog toga se kaže da je neko pravo univerzalno ljudsko pravo, jer treba važiti za svakog pojedinca podjednako u cijelome svijetu.
Rezolucija 428 Parlamentarne Skupštine Savjeta Evrope glasi da pravo na slobodu izražavanja “obuhvata pravo da se traži, dobije, saopštava, učini javnom ili distribuira informacija od javnog interesa” i da mediji imaju dužnost da šire opšte i potpune informacije o pitanjima od javnog interesa. Uz to, državni organi moraju u razumnim granicama učiniti dostupnima informacije od javnog interesa.
“Nikada ne možemo biti sigurni da je mišljenje koje pokušavamo ugušiti pogrešno, a kad bismo i bili sigurni, takvo bi gušenje ipak bilo zlo.” (John Stuart Mill)
Ipak, postoje vrste govora koje uopšte ne ciljaju na istinu, ono što nazivamo „baljezganjem“.
Konačno, postoji i govor koji cilja na istinu, ali ne barata argumentima, niti reaguje na argumente – primjer bi mogao biti konspirativni govor. Hiljadu puta ponovljene laži relativiziraju i argumentiranu istinu? Vrijedi li argumentima ubjeđivati one koji su već i samo postojanje činjenica koje se ne uklapaju u njihovu konspirološku teoriju, u stanju da objasne samom tom teorijom? Kao u vicu: ako nikada niste vidjeli vola na drvetu, to samo znači da se dobro sakrio.
Poštujući ljudsko dostojanstvo u visočkim “baljezgatorima”, poštujemo i njihovo pravo na slobodu govora – princip liberalne demokratije: jednakost u dostojanstvu svih građana. Sloboda govora podrazumjeva, uključuje i pravo na “lupetanje” i “baljezganje”.
Za razliku od “normalnog” svijeta u Visokm se ta vrsta mentalne retardacije finansira poreskim novcima.
Svjesno se dezinformiraju građani s ciljem prekrivanja katastrofalnih pokazatelja koje su proizveli politički i privredni lideri grada.
Mentalno zavedeni, naivni ili prosto glupi mediokriteti, koristeći se poreskim novcima a u službi sitno-šičarskih ologarhija, postaju megafoni za širenje urotničkih teorija i proizvodnju paranoičnog javnog mnijenja.
Kratki tečaj o novinarstvu – Prof. dr Čedomir Čupić
Civilizacija je izdvojila tri sveta poziva: ljekar, učitelj (profesor) i sudija. Poziv koji će vjerovatno dobiti oreol svetosti u trećem milenijumu jeste novinarski. Informacija postaje najznačajnija roba – od nje zavisi održanje i kvalitet života. Oni koji se profesionalno bave informacijama i informisanjem postaju i značajni i bitni. Zbog toga je novinarska profesija na putu da dobije najveću čast i zaslugu – da postane sveta. Poziv zahtjeva da dvije moći s kojima profesionalac raspolaže – moć znanja (stručnost) i moć savjesti, budu u skladu i da jedna drugu prožimaju. Moć znanja (stručnost) bez moći savjesti može biti i najčešće je opasna. Jer, stručnjaci bez savjesti na smišljen i organizovan način pripremaju i realizuju zlo. Zato novinarski poziv zahtjeva intelektualne, stručne i moralne kvalitete.
Istina je temelj svake profesije, a u novinarstvu svi ostali standardi na njoj počivaju i iz nje izrastaju. Informacija je istinita ili je uopšte nema. Neistinita informacija je laž, prevara ili manipulacija. Novinar treba da dâ tačnu informaciju o događajima. To je prvi uslov istine. Svaka činjenica koja se javno saopštava ili objavljuje mora se provjeriti, odnosno zasnivati na dovoljnim i čvrstim dokazima.
U „Deklaraciji o pravima i obavezama novinara” usvojenoj u Minhenu 1971. godine (Minhenska deklaracija o pravima i obavezama novinara Evropske zajednice, u Daniel Korni, Etika informisanja, Clio, Beograd, 1999, str. 146.) u dijelu o dužnostima ističe se da novinar mora „da poštuje istinu, ma kakve
bile posljedice po njega/nju, zbog prava javnosti da istinu dozna”.
Istina nije samo profesionalni standard već i etička norma i moralna dužnost i odgovornost. Istina u
novinarstvu trostruko obavezuje: kao pravo, kao dužnost i kao odgovornost.
Ko se u novinarskoj profesiji drži istine taj se štiti i od mogućih sudskih tužbi i procesa. Preporučuje se novinarima da se drže pravila koji glasi: „Ne objavljujte ništa što ne možete na sudu dokazati i odbraniti”.
Ono što je opasno ili štetno i za novinarsku struku i za javnost jeste objavljivanje nepotpunih istina ili poluistina. Njima se urušava i srozava struka i dezorijentiše javnost. Na žalost, mnogi u novinarskoj profesiji skloni su da ne provejravaju ono što objavljuju. Razlozi su brzina ili trka za uspjehom ili slavom. Brzina pokazuje površnost, a trka za uspehom i slavom nezajažljivost i ambicije bez pokrića. Pravilo je da se ne piše o onome što nije viđeno, što nije plod saznanja iz povjerljivih tačnih izvora i što nije provjereno.
Tačnost je sljedeći standard dobrog obavljanja profesije. Istine nema bez tačnosti. Tačnost je prvi i osnovni element istine. Ona garantuje da nešto potpuno odgovora onome što se dogodilo ili šta predstavlja ili na čemu se zasniva. Tačnost je pokazatelj stvarnog stanja.
Poštenje (objektivnost) je svojstvo čestitosti koje se pokazuje otvorenošeću i ispravnog postupanju u odnosu prema drugima i javnosti. Poštenje u novinarstvu pretpostavlja objektivnost i posebno isključuje ličnu pristrasnost. Poštenje u obavljanju novinarske profesije podrazumjeva neizostavljanje činjenica, cjelovit pristup obradi događaja, primjerenost (relevantnost), odnosno isticanje važnih u odnosu na nevažne činjenice a ne obrnuto, iskrenost prema javnosti (nikakvo zavođenje ili manipulacija) i jasnoću umjesto fraziranja. Poštenje novinara isključuje bilo kakvu ličnu korist i privilegiju, posebno materijalnu.
Nepristrasnost podrazumjeva da se novinar ne smije svrstavati na bilo koju stranu o kojoj javnost obavještava. Događaj se prikazuje onako kako se dogodio. Bilo kakvo komentarisanje jeste gubljenje nepristrasnosti. Nepristrasnost ne znači da novinari nemaju uvjerenja, sklonosti i shvatanja.
Nepristrasni novinari događaje ne pokazuju već se drže činjenica i istina.
Jedan od profesionalnih standarda novinarskog poziva je i poštovanje ljudske ličnosti. Taj standard proističe iz dva principa pozitivnog prava: poštovanje privatnog života i zaštite od povrede časti. Minhenska deklaracija novinara obavezuje „da poštuje privatnost drugih lica” i da se „teškim povredama profesije” smatra plagiranje, blaćenje, uvreda, kleveta i neosnovane optužbe.
magazinplus.eu – M.H.
Objava iz 2011.