-TopSLIDEUrednički kutakVisoko

Haj'mo se malo igrati politike

Već duže vrijeme pokušavam obuzdati potrebu da izrazim svoj stav prema trenutnim političkim okolnostima u Visokom.

Evo da se usaglasimo kako ništa nije dobro, da u politici Visokog niko i ništa ne zaslužuje prolaznu ocjenu. Konstatujmo da smo na dnu dna. Da smo tu gdje jesmo, i šta onda?

Iz takve perspektive da krenemo, htjeli to ili ne, dolazimo na analitički teren u kome trebamo promišljati o aktuelnim političkim subjektima, svim faktorima koji djeluju na političke okolnosti, te koji su to kadrovski kapaciteti i komparativne prednosti na kojima bi smo uzgajali optimizam i gradili prilike za bolji politički ambijent i bolje društveno-političke prilike u Visokom.

Budimo realni, politički subjekti su podkapcitirani – podkapacitirani autokrati megalomanskih pretenzija fabrikuju privid političkih subjekata, a njihova djelovanja ne prelaze potencijale i rezultate nevladinog sektora.

Politička poentiranje se svode na afirmaciju potrošnje poreskog novca kao da su ti isti lideri svoju ćaćevinu uložili u društvene projekte.

Danas i ovdje imamo patološku politiku, najprimitivniji oblik pupulizma koji nije ništa drugo nego demagogija – demagogija vreba iz svake izjave političara u javnosti, iz svake objave na društvenim mrežama, iz svakog javnog nastupa i javne komunikacije.

Udvaranju narodu lažnim obećanjima su obične prevare, javno se laže sagovornike na način da mu se priča što bi želio čuti, a ne istinu kakvom jeste i eventulanim načinima kako se realno može doći do rješenja.

Kako vjerovati političarima?DAMIR GRUBIŠA (autograf.hr)

“Za Platona demagogija nije ništa drugo nego oblik korumpirane vlade koja proizlazi iz demokracije, koja je inače iskvareni oblik vladavine mnoštva. Platon je bio zagovornik mješovite vlasti koja bi sintetizirala najbolje aspekte tri oblika vlasti: monarhije, aristokracije i demokracije. Njima nasuprot stoje tri iskvarena oblika vlasti: tiranija, oligarhija i demagogija.

Za Platona je, doduše, u slučaju korupcije vlasti od sva ta tri oblika iskvarene vladavine najmanje loša baš demagogija, jer to znači bar da su sačuvani neki oblici slobode, kao što je sloboda govora, na čemu demagozi grade svoju moć.

Aristotel je pak smatrao demagogiju, koju je on nazivao demokracijom, najgorim oblikom vlasti jer prikazuje sve ljude kao jednake u svemu, dok su oni jednaki samo po prirodi, dok su po društvenoj moći duboko nejednaki.

A najgore je kada se demokracije pretvore u oligarhije i kada se te oligarhije – vlast malobrojnih – služe demagogijom radi manipulacije javnosti…”

Suočavanja sa činjenicama

Da li je u Visokom problem osoba “A” ili osoba “B” nije političko pitanje kao što nije bitno koji od političkih subjekata artikuliše političku zbilju.
Stvarnu prirodu zbilje možemo spoznati tek kada sagledamo kardovska rješenja, njihove kompetencijske i kvalifikacijske prednosti ili eventualne nedostatke.

Političku zbilju ovdje artikulišu, a legalitet im daju – oni građani koji ispod “demokratskog plašta” afirmišu lahka rješenja na plebiscitarnim osnovama, primitivci i lijenčine, kontradiktorni konvertiti – preletaći, neznalice, falsifikatori činjenica, brbljatori na rubu razumnog, a u suštini radi se o egocentricima koji su isključivi i fanatizirani.

Prividna su razilaženja na političkim osnovama – odavno je ovdje postalo izlišno analizirati politiku po njenom političkom narativu. Prividni sukob političkih ideja u svojoj suštini nema političku principijelnost već instiktivnu – primordijalnu težnju za vladanjem iz perspektive “Prvog lica jednine”. Politički akteri se bore za upravljanje društvenim dobrima i potrošnju poreskog novca – politička odlučivanja su prepustili političkim centralama, međunarodnoj zajednici i Božijoj volji.

Podgrijavanje iluzija je priča da uhljebljivački kadrovi znaju i mogu artikulisati bilo kakvu smislenu politiku. U ovdašnjem političkom narativu radi se o sukobima sitnogrupaških oligarhija, klika i autokrata, a ne sukobu vrijednosnih ideja.

Iskrivljeni, deformisani politički oblici djelovanja koje imamo trenutno na sceni;
– da su svi “koalicioni” vijećnici u mandatu uposleni na državne poslove u Gradu Visoko,
– da se djeca zloupotrebljavaju u političke svrhe,
– da su fabrikovani klubovi vijećnika s “nezavisnim” konvertitima,
– da je lokalna vlast pretvorena u NVO projekt, itd, itd;
nisu produkt samih aktera već volja GRAĐANA koji se smatraju društveno odgovornim.

Ako Visoko ima oko 34 000 građana s pravom glasa, a da više od pola vijećnika nije dobilo niti 1000 biračkih glasova na izborima – šta to govori o izbornoj mašineriji ali i samim građanima.
Ako je “Ljubičanstvena” pobjedila sa 13 000 glasova, a da su građani bacili u havu 21 000 glasova – ko je pobjedio a ko izgubio.

Ima li Visoko alternativu? Optimiztmu nema mjesta sve dok GRAĐANI se “snalaze” u granicama vlastitih kapaciteta, a da su isti uslovljeni osiguravanjem elemntarnog egzistencionalnog minimuma.

Intelektualci, vjerski službenici, privredni lideri i poduzetnici ključni su krivci ovakvog stanja stvari. Svi oni zajedno su svojevremno davali podršku kadrovima sumnjivog kredibiliteta, a sve sa ciljem da fabrikuju političku zbilju po mjeri vlastite pameti i vlastitih potreba.

Od rata do danas u Visokom je evidentna samo jedan strateška, koncepcijska i praktična politička ideja, a to je da se sva društvena dobra “prihvatiziraju” po principu “dogovorne ekonomije”. Svi mi znamo kome se “ide po pamet”, svih ovih godina – svi mi znamo ko je “siva eminecija” ovog grada.

“PREDPOSTAVIMO” da svi sadašnji politički akteri imaju dobru volju i ispravan “nijet”. Upitne su njihove kvalifikacijske kompetencije s aspekta poznavanja političke prakse. Onu su političku parksu prilagodili vlastitoj pameti i sveli je na klijentelističku ravan.

GRAĐANSKI NEPOSLUH je jedini način da se politički akteri uozbilje u prvoj fazi političkih promjena.
GRAĐANSKI PROTESTI su preduslov bilo kakvih promjena u ovakvom političkom stanju.

Svi oni koji su uvjereni da političke promjene mogu artikulisti aktuelni politički akteri su u zabludi.

LICEMJERSTVO političkih aktera je davno prešlo sve granice zdravorazumnosti, a njihovo političko djelovanje svelo se na osiguravanje vlastitih interesa ili interesa političkih oligarhija koje su davno zaboravile šta to znači društveni interes i opšte društveno dobro.

I na kraju, a trebalo je na početku to naglasiti – odlazi nam raja, odlaze djeca branilaca ovog grada, odlaze nam školovani ljudi, odlazi nam sve što iole vrijedi, a da niti jedan od političkih subjekata ovog garda tu problematiku ne artikuliše u javnom diskursu.

I zato narode moj – vi koji svu pamet i politiku svijeta ispredate u dokolici, svi vi kojima smeta Dodik i Čović, vi koji brinete brigu o stanju u “Ruandi”, a ovdje uvjek i vazda birate političke aktere po rijaliti matrici – navijački, otrijeznite se i shvatite u Visoko nije ušao niti četnik – niti ustaša, u Visokom ne vlada Dodik ili Čović; Visoko su sjebali NAŠI.

Visoko smo sjebali svi MI koji svojim neradom,  nečinjenjem i neznanjem osigravamo pozicije populistima i sveznadarima da bi upropastili sve ovo što se zajedničkim dobrom zove.

KRIVI SMO MI – “što nas se ne tiče” koji se sklanjamo s puta budalam – ambicioznim mediokritetima.

I sve dok je tako uzalud se nadati boljem. Isti politički akteri od rata do danas – da su znali i umjeli bili bi u boljem stanju. Ovo danas što imamo jeste mjera njihove pameti, znanja i umjeća. Gajiti nadu i optimizam u ovakvim okolnostima znači lagati sebe i druge. Ovdje i sada, mjesta za optimizam nema i neče ga biti još zadugo jer niti na pomolu nemamo bilo koji oblik i formu kritične mase koja bi mogla i znala zaustaviti proces propadanja, a potom isti preusmjeriti perspektivnim pravcem.

Za takve promjene Visoko ima kadrovske i komparativne preduslove ali ih ne žele iskoristiti politički akteri – ne žele jer bi tim činom ugrozili vlastite pozicije i pokazali svu promašenost i ispraznost vlastitih politika.

M.H. – magazinplus.eu

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close