Osuđeni smo na neuspjeh
Živimo u vremenu depresije, beznađa i licemjerstva. Smisao trpljenja u besmislu nasilja nije rezultat „pameti“ sirovih protagonista političke nekulture, prije će biti proizvod lijenosti pseudograđana i etnonacionalista otrovanih mješavinom ideologije, religije a prije svega antiintelektualizma.
Razmišljajući o ovdašnjim prilikama i kontekstualizirajući ih u globalne trendove, te po toj hijerahijskoj vertikali ih analuzirajući, došao sam do zaključaka da je jezik činjenica prestao imati bilo kakvog smisla. Verbalizacija* činjenica i čežnja za primitivnošću usljed modernih informatičkih sredstava je bolest društva – bolest koja je poremetila osnovni balans između egzistencionalne nužnosti i slobode. Davno je to prestalo biti pitanje ličnih interesa ili moći proizašloj iz ličnih interesa. Osnovni problem današnje civilizacije utemeljen je na neprijateljskom stavu prema nauci, intelektualnom radu. Pseudograđanin je dobio moć da svoju „pamet“ komercijalizuje kroz kolektivitet u kojem mu se osigurava klijentelistički – egzistencionalni minimuma. Snaga krda – grupe takvima daje samopuzdanje. Naš akademik Abdulah Sidran, jednom reče „nismo naivni, mi smo magarad!“.
Samo pseudograđanin, budala, odnosno magare može biti lojalno onom ispred sebe ili onom ko ga već desetljećima ko stoku mami na praznu ruku, i to samo u predizbornim aktivnostima, najviše mjesec – dva. Opušten odnos prema istini, univerzalnim vrijednostima – kulturološkim, teološkim, pravosudnim i inim; besprizornim likovima u vlasti omogućava političko nasilje.
Na našu veliku žalost, a u okolnostima kakve jesu profilirala se prounitaristička akademska zajednica koja danas i ovdje štanca – školuje „jednosmjerne ljude“.
Ovdje je samosvojnost grijeh. Znanje sramota, a kompetencija hendikep. Ovdje svaka budala zna sve, samo je potrebno da budeš lojalan i sve možeš postići.
Samostilizirajuće forme političke nekulture razvile su “javšluk” i demokraturu. Licemjeri su postali najrentabilniji društveni kadar.
Munafici, farizeji, licemjeri
Riječ Munafik je izvedeno od arapske riječi : ‘nafeka junafiku nifakan ve munafekaten. A znači prikrivati, skrivati nešto, pa je munafik onaj koji skriva istinu.
Allah je munafike okarakterisao gorim od otvorenih nevjernika – i kaže:
وَمِنَ النَّاسِ مَنْ يَقُولُ آمَنَّا بِاللَّهِ وَبِالْيَوْمِ الْآخِرِ وَمَا هُمْ بِمُؤْمِنِينَ
يُخَادِعُونَ اللَّهَ وَالَّذِينَ آمَنُوا وَمَا يَخْدَعُونَ إِلَّا أَنْفُسَهُمْ وَمَا يَشْعُرُونَ
«Ima ljudi koji govore: “Vjerujemo u Allaha i u onaj svijet!”- a oni nisu vjernici. – Oni nastoje da prevare Allaha i one koji vjeruju, a oni i ne znajući, samo sebe varaju.» (Bekara, 8-9)
(Isā, alejhisselam )
Isus – Evanđelje po Barnabi:
”O učitelji i pismoznanci, o farizeji, o svećenici, recite mi. Vi želite konje kao vitezovi, ali vi ne želite da idete u rat; vi želite lijepo odijelo kao žene, ali vi ne želite da rađate i uzgajate djecu; vi želite plodove polja, a ne želite da obrađujete zemlju; vi želite morske ribe, a ne želite ići da ih lovite; vi želite čast kao građani, a ne želite teret republike; i vi želite desetinu i prve plodove kao svećenici, ali vi ne želite da služite Bogu istinski. Šta će onda učiniti Bog s vama s obzirom da vi želite ovdje svako dobro, bez ikakvoga zla? Doista, kažem vam da će vam Bog dati mjesto gdje ćete vi imati svako zlo, bez imalo dobra”.
M.H. – magazinplus.eu
2019.
____
*Verbalizacija je proces kojim se različita psihološka događanja kod pojedinca formulišu u verbalnom obliku, odnosno opisuju „svojim rječima”. Prema psihoanalitičkom shvatanju tek kada klijent uspje da verbalizuje svoje doživljaje ili probleme stvara se mogućnost razumevanja nesvjesnih fenomena, odnosno promjene u ličnosti koja vodi terapiji.
