Plavokosa žena jedva je zaustavljala jecaje dok je čvrsto stiskala ruke snažnog muškarca. U njenim očima suze sreće i tuge dok posmatra kako jedan mladi čovjek prima priznanje za najboljeg u velikom finansijskom koncernu.

I dok spiker riječima crta kroki jedne uzlazne karijere kao iz filmskih snova, Sanja i Dragan Lopar znaju kako je malo falilo da ovakve storije sa najljepšim krajem nikada ne bude…

Ljubav na prvi pogled

Bio je 22. dan devetog mjeseca prve ratne godine. Osmogodišnji dječak Saša pogođen je gelerima granata ubojica sa okolnih brda. Lebdio je između života i smrti zbog povreda glave, pluća, nogu. Komad metala zaustavio se u mozgu i sve je ukazivalo da će još jedan nedužni sarajevski dječak biti spomenut u onim rubrikama – danas je u Sarajevu poginulo…

Sanja i Dragan Lopar, moji stari drugovi iz onih dana kada sam ganjao amaterizam po kulturno-umjetničkim društvima, zavoljeli su se od prvih folklornih koraka u  Proleteru. Bila je to ljubav na prvi pogled koja, kažu, nesmanjenom jačinom i danas ruši sve zidove oko njih.

A najvažnija borba njihovog zajedničkog života, vulkana emocija, strahova, padova i konačne pobjede započela je kao u nekom najpotresnijem holivudskom ostvarenju. Priča koja slijedi za mene je najljepša oda jednoj majci, njenoj snazi koja je slomila čelični obruč smrti oko jednog nepokorenog  grada.

Sanja i danas kao da osjeća toplu krv svog jedinca dok ga je, poludjelog srca, trčeći nosila ka operacionoj dvorani. Još uzdrhtalo čuje kako joj je tog kobnog dana dr. Konjhodžić tiho govorio kako je jedini spas u hitnoj evakuaciji mališana iz hermetički opkoljenog grada. A, kako izaći iz njega kada ni ptice nisu mogle? Mjesecima već bio je potpuno obustavljen bilo kakav avionski promet. Na pistu nisu mogli ni oni iz UNRPOFOPR-a, UNICEF, a kamoli obični sarajevski mučenici prepušteni na milost i nemilost sudbini.

Gotovo vičući, molila je supruga da bdije nad njihovim dječakom dok će ona pokušati rušiti blokade suludog rata. U tim trenucima beznađa sjetila se svojih akreditacija, društveno-političke angažiranosti. Od 1990. godine bila je u Stranci Jugoslovena, na funkciji potpredsjednice, i na prvim višestranačkim izborima u BiH  izabrana je za odbornicu u Skupštini opštine Centar. Od prvog dana sukoba bila je i član Ratnog predsjedništva najveće gradske komune.

Počela je sa obilaženjima raznih vrata, kancelarija i nakon niza razočarenja odlučila je zakucati kod generala Nambijara, prvog zapovjednika u sarajevskom štabu UNPROFOR-a. Ljubazno je primio i još ljubaznije otpratio, nemoćno sliježući ramenima na njen plač i vapaje, pitanja koja je uloga tih stranih vojnika u njenom gradu.

Nesvjesna, u svojoj boli, bijesnih snajperskih rojeva, Sanja se nekako uspjela probiti do  Radio-televizijskog doma. Zbunjeno je zastala pred zdanjem u kojem je nekoliko godina radila kao novinarka. Tada se prisjetila stranih kolega. Sada joj samo oni mogu pomoći. Krenula je na sve ili ništa. Probila se do nekih novinara čuvene američke mreže ABC, koji su uz mnogo napora, preko raznih veza,  uspjevali u svijet slati prve slike sarajevskog ratnog užasa.

U danu kada je izgledalo da će jedna majka zauvijek izgubiti sina, javnost daleke Amerike potresla je reportaža o  nesretnoj ženi i njenoj borbi za spas najvoljenijeg bića. Srceparajući kadrovi tužne priče izazvali su spontane demonstracije nekoliko stotina građana Washingtona pred vratima Bijele kuće. Svi su nosili transparente sa natpisima – Save Sasha, Save Sacha!

Život i smrt

Za to vrijeme teško povrijeđeni Saša lebdio je između života i smrti, dok mu je nad posteljom bdio otac Dragan. Što je suznih očiju posmatrao i beskrajni niz krevetića u kojima su se sa sudbinama borili ranjeni najmlađi stanovnici tada najtužnijeg grada na svijetu. Ni on ni hrabra žena, što nije popuštala u trci sa vremenom, nisu ni znali da je tog trenutka u jednom dijelu svijeta buknuo vulkan ljudskosti, solidarnosti. Američki žitelji tražili su hitnu akciju svoje vlade.

…Nakon neprospavane noći, uz kišu granata Sanja Lopar se ponovo probila do komande UNPROFOR-a. Učinila je to nakon savjeta novinara ABC koji su se nadali da će se  nešto, ipak, dogoditi.  I bilo je tako. Negdje oko 15 sati dežurni je prišao umornoj ženi s riječima – Gospođo Lopar, trebaju vas na telefon. Zovu vas iz Bijele kuće! Šok i nada. Započinje razgovor majke-borca sa sekretarom predsjednika Buša, seniora. Obavještavaju je da je Vlada SAD apelovala na sve zaraćene strane da se dozvoli otvaranje butmirskog aerodroma, te da će u toku dana doletjeti jedan avion za transport teškog ranjenog dječaka. Uz sve to najavljeno je da će hrabra žena dobiti i fax-dokument koji joj  omogućava let u Ameriku i pružanje kompletne medicinske pomoći. Razgovor je završen prenošenjem ličnih pozdrava i bodrenjem od predsjednika Buša.

U tim trenucima moja draga Sanja Lopar bila je  na sedmom nebu. Olovni oblaci beznađa naglo su ustupili pred suncem naslućivane sreće. Poslije telefonskog razgovora i prvih faxova iz Bijele kuće, plavci formiraju konvoj oklopnih vozila kojim će ranjeni Saša biti prebačen do aerodroma. Cijelim putem od koševske bolnice do zgrade međunarodnih mirovnih snaga, četnici s okolnih ćuka pucaju po bijelo obojenim transporterima, iako su znali da je u njima dijete  nad ivicom smrti.

Prvi avion slijeće na sarajevsku pistu negdje oko 18 sati i bez zaustavljanja ponovo hvata visinu. Piloti se ne usuđuju zadržavati na aerodromu po kojem se otvara mitraljeska vatra. Pokušali su tako još dva puta… Ranjeni dječak, umjesto da ostane u UNPROFOR-ovom medicinskom stacionaru ponovo se pod paljbom raznih oružja vraća u nesigurnost bolnice Koševo. Ali, srećom, Sanja ne popušta. Neviđenom upornošću probija sve prepreke.

Majka hrabrost

Petog dana od prvog pokušaja zračne evakuacije Saše Lopara, pomoć stiže od strane francuskog generala  Filipa Moriona. On prekida mirovne pregovore u Ženevi i specijalno dolijeće u Sarajevo, da bi Sanja i njen sin  mogli naći  spas u  njegovom avionu na koji se Mladićevi vojnici ne usude pucati.

Majka hrabrost Lopar sa tugom se prisjeća tog dana kada je morala biti sretna do krajnosti. U ogromni tupoljev, u koji su se mogla smjestiti sva ranjena djeca Sarajeva, dozvoljen je samo ukrcaj nje, sina, doktora Nedima Jaganjca i dva lakše ranjena francuska vojnika.

Tokom ljeta jedan od pilota pita  začuđenu Sanju gdje želi da sleti. Ponudili su joj opcije Beograda, Splita i Zagreba. Ona se odlučuje za glavni grad Hrvatske. U kojem ostaje devet dana sve u nadi da će tamo pronaći pomoć za sina kojem je stanje postajalo sve teže. Svaki novi nalaz, svaki novi snimak  ranjene glave ukazivao je da su šanse za preživljavanje neizbježne operacije sve manje.

U danima koji su uslijedili, poslije spasonosnog izlazka iz sarajevskog pakla smrti, gasile su nade za spas mališana. Neurohirurzi koji su trebali obaviti operaciju na mozgu tražili su od sve izgubljenije majke da potpiše dokument kojim preuzima rizičnost operacije. Sanja, prvi put bez svog Dragana, polagano je tonula u apatiju, u depresiju. Krajnjim snagama ponovo se trzla i jednog od liječnika najizravnije upitala postoji li spas za Sašu. Odgovor je bio – Švicarska.

Još po dolasku u Zagreb Sanja se zarekla da odustaje od Amerike po bilo koju cijenu. Nije mogla ostaviti muža tamo daleko u paklu. Ali, kako sada u novu zemlju nade koju su joj spomenuli?

Ponovo se sjetila stranih novinara. Ovog puta potražila je  neke kolege iz  zagrebačke redakcije američke TV mreže WTN, na koje su je uputili humani reporteri ABC što su ostali u Sarajevu. I krenula je još jedna hitna akcija sedme sile. Kolegama iz WTN pridružuju se i novinari Televisia Suisse Romande, koji vrše pritisak na federalne šefove zemlje. Ubrzo na vanrednoj sjednici vlade u Ženevi donosi se odluka o prihvatanju Sanje i Saše Lopara.

Posljednji let nade uspješno se završio  nakon dvije veoma komplikovane operacije na glavi. Hirurzi su malog Sarajliju nazvali čudom od djeteta. Putanja koju je geler učinio na njegovom mozgu po svim zakonitostima medicine morala je ostaviti trajne posljedice. Sudbina ili anđeo čuvar, kako voli reći Sanja, učinili su da jedinstveni pacijent nastavi živjeti bez ikakvih posljedica. On se, čak, sjećao i onog dana kada ga je  zahvatila eksplozija granate. A sjeća se i dana kada im se u novom švicarskom domu 1994. godine pridružio tata Dragan.

Cigarete Sarajevo

…Ponovo je sinula ona digitalna slika nasmijanog mladića s početka ove priče. Iz preteškog plovljenja u prošlost Sanja Lopar uzbuđeno se vratila u sretnu sadašnjost. Još čvršće je stisnula ruke svog Dragana kada je slušala neprekidni niz najljepših riječi što su veličale uspjeh i rad   Saše Lopara, koji je proglašen za najboljeg uposlenika godine čuvene švicarske kompanije SwiisLife Select. U samo jednom mjesecu postigao je bolje rezultate nego njegove kolege za cijelu poslovnu godinu.

Komplimenti kojim su obasipali nekadašnjeg sarajevskog teškog ranjenika kao da su opisivali i ukupni rad i život svih Lopara u novoj domovini. Dragan je od 1995. godine uposlenik čuvene firme Rolex, a Sanja je  nakon nekoliko visokih direktorskih funkcija ponovo uplovila u politiku kojom se bavila do 2013. godine.

Posljednje dvije godine, upravo u njenom stilu, sa neviđenom upornošću koja je krasila od onih dana teške borbe oko izlaska iz opkoljenog Sarajeva,  sa sve više uspjeha radi na lansiranu specijalnih skupih i luksuznih cigareta u kuba stilu. Postala je tako jedina žena proizvođač cigareta u Evropi vodeći porodičnu kompaniju Lopar International. Hvali mi se da je u znak vječne ljubavi prema svom rodnom gradu jednu od prestižnih cigareta nazvala Sarajevom.

… A, meni kao notornom nepušaču, nakon ove ekskluzivne, nevjerovatne filmske priče Sanje Lopar, što je prava pravcata oda ljubavi jedne majke, čak  na pamet pada da pripalim jednu za smirenje. Utišaću uzburkane emocije uz dugi kašalj misleći kako su septembri i rujni bili presudni u životu što romane piše.