Ivan Milenković: Nemoćno je društvo koje suspreže i proganja kritiku

Danas prisustvujemo jednom nečuvenom procesu, sistematskom pokušaju uklanjanja kritičkog mišljenja. Pogledajte samo bolonjski sitem visokog obrazovanja. Umesto da fakulteti stvaraju autonomne i hrabre pojedince, stvaraju se neotporni, neobrazovani, preplašeni klonovi koji gube mogućnost otpora. Društvo koje suspreže kritiku, koje proganja i kažnjava kritiku, umesto da je pospešuje, slabo je i nemoćno društvo.

Autor: Buka intervju

Ivan Milenković, studirao je pravo i filozofiju na Beogradskom univerzitetu. Dilomirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a magistrirao na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Od 1995. stalni je saradnik Trećeg programa Radio Beograda, gde danas radi na mjestu zamjenika glavnog i odgovornog urednika. Bavi se savremenom francuskom i političkom filozofijom. Objavio je tridesetak tekstova u domaćoj i stranoj stručnoj periodici i blizu 150 prikaza, osvrta i recenzija u domaćoj nedjeljnoj i dnevnoj štampi. Prevodi sa francuskog i italijanskog. Urednik je filozofske biblioteke izdavačke kuće Fedon. Knjigu njegovih izabranih osvrta, prikaza i recenzija Filozofski fragmenti objavila je izdavačka kuća “Karpos” 2011. godine.

Milenković je nedavno posjetio Banjaluku da bi održao predavanje “Poreklo suverenosti: Makijaveli i verità effettuale”. Njegovu posjetu Banjaluci iskoristili smo za razgovor o različitim temama. U intervjuu za portal BUKA Milenković govori o ulozi filozofa u savremenom svijetu, društvu spektakla, kritici i ideologijama.

BUKA: Gospodine Milenkoviću, kakva je, po Vama, uloga filozofa u savremenom svijetu? Često čujemo riječi da je filozofija mrtva. Gdje je njeno mjesto danas?

Ivan Milenković: Meni se filozofija čini življom od samoga sveta, uprkos grozničavoj aktivnosti svuda oko nas. To što je neko aktivan još nije i dovoljan dokaz da je živ. (I zombi mrda, ali nije živ.) Filozofija vam je poput pozorišnih komada Tomasa Bernharda: kamerna scena, siromašna scenografija, glumci uglavnom sede, neki peglaju, treći jedva naprave koji korak, uglavnom pričaju ili rečito ćute, a vi potpuno omađijani. S druge strane imate predstave u kojim se histerično trči po sceni, glumci uglavnom urlaju ili kopuliraju, a ovamo ništa. Za ovih 25 vekova koliko postoji filozofija, uprkos dva, ili tri “zlatna perioda”, nikada nije prolazila mnogo bolje nego sada (premda joj je umelo biti gore). Ona je stvar visoke kulture i oduvek se davala posvećenicima koji nisu previše marili za histerične aktivnosti koje se umeju neoprezno poistovetiti sa životom. Danas, čini mi se, valja preokrenuti onu čuvenu Marksovu tezu o Fojerbahu koja kaže da su filozofi, do sada, svet samo tumačili, a sada je vreme da se taj svet menja. Svet se, u međuvremenu, priličnio promenio, pa je ponovo došlo vreme da ga malo tumačimo. Da ga, što bi rekao Hegel, obuhvatimo pojmom. Naravno, valja dodati da je tumačenje sveta prvorazredna aktivnost. Možda je i najvažniji filozofski nalog sadašnjice: ne učestvuj. Kao građanin, kao političko biće, tvoja je dužnost da učestvuješ u životu zajednice, ili će da te pojede mrak (Bosna je to, na žalost, odlično iskusila… da ne idemo dalje u prošlost). Ali kao filozof nužno je da se odupreš sirenskom zovu korumptivne javnosti. U onoj meri, dakle, u kojoj ne možemo da živimo bez pojma, u toj meri je filozofija i te kako živa. I neophodna.

U jednom članku govorili ste o filozofiji koja postoji na velikoj medijskoj sceni i u društvu spektakla. Može li danas filozofija postojati bez interakcije sa medijima, sa publikom, sa okolinom?

Filozofija, zapravo, nikada i nije postojala bez, kako vi rekoste, medijske scene i interakcije sa publikom i okolinom. Aristotel je pre dve ipo hiljade pocepao ko zna koliko pari sandala šetajući sa svojim učenicima, što nije bio samo malo neobičan način prenošenja znanja, nego i svojevrsno pokazivanje javnosti. O Sokratu koji nije izbijao iz kafane ni da ne govorimo. Filozofija je uvek stvar zajednice. Stereotipna slika o filozofu-pustinjaku koji i u nedođiji, na pustom ostrvi, ili monaškoj ćeliji, iz sopstvenog pupka misli čitav svet i okolni univerzum, obična je glupost. Filozofija je uvek stvar zajednice, ona je politička činjenica, znači filozofija je uvek politička filozofija. Filozof je onaj koji čita, govori i piše, a te aktivnosti moguće je upražnjavati samo u društvu. Kad me već pitate, reći ću da filozof koji, danas, izbegava javnost, dakle medije, filozof koji nema hrabrosti da stane na crtu javnosti, nego se prenemaže govoreći kako mu je potreban višnji mir da misli svoje dragocene i đavolski složene misli (toliko složene da ga niko živ ne bi razumeo kada bi ih podelio sa nama, te je bolje da ih zadrži za sebe), ne zaslužuje ime filozofa. Ako u tome izgubi meru, pa umesto da on iskoristi spektakl, spektakl iskoristi njega – sorry, ni tada ne zaslužuje ime filozofa. To je, uostalom, razlika između Bernara Anri-Levija i, recimo, Slavoja Žižeka. Ovaj drugi je, svemu uprkos, filozof.

Čini mi se da su se filozofi, bar većina ovdje u Banjaluci dosta povukli u svoje kabinete. Nema ih u javnosti, ne pričaju. Kako to komentarišete?

Rekao bih da imaju ozbiljan problem. Premda, ako je suditi po iskustvu u Srbiji, možda je i bolje da ćute.

Kako da ćute? U prethodnom odgovoru ste rekli da je “filozofija uvek stvar zajednice, ona je politička činjenica,… Filozof je onaj koji čita, govori i piše“. Možda da preformulišem pitanje da li je ćutanje indiferentnost prema društvu i okolini?

Naravno da je ćutanje izraz ravnodušnosti, u ovom slučaju nedopustive nepolitičnosti, u odnosu na zajednicu. Ali meni se čini da niste uočili ironiju u prethodnom mom odgovoru. To što se neko smatra filozofom još uvek nije dokaz da ima šta pametno da kaže, naročito ne u javnosti. U vreme sramnih Miloševićevih godina, recimo, a bogami i posle njih, filozofi se ni malo nisu proslavili. Naprotiv. Bilo je zvučnih imena poput Mihajla Markovića, ili Mihaila Đurića, recimo, koji su javno izricali sumanute stvari. O manje zvučnim imenima ni da ne govorim. Utoliko mislim da je bolje da su ćutali.

Može li postojati filozofija, možda je bolje reći mišljenje, bez kritike, prvo kritike svoje okoline, pa onda kritika na opštem nivou?

U vašem je pitanju sadržan odgovor: kritika je uslov mogućnosti moderne filozofije. Dakle, bez kritike filozofije nema. Podsetiću da reči kritika i kriza imaju isto poreklo u grčkome krinenin, što bi se moglo prevesti, recimo, kao trenutak odluke. Kriza je, u medicinskom žargonu, trenutak u kojem bolest kreće u jednom od mogućih prevaca: ka smrti, ili ka ozdravljenju. Kritikovati, pak, znači stvoriti krizu (kritika romana, recimo, znači da se taj roman dovodi u pitanje, da se ispituju njegova nosivost i njegove granice). Kritika je proizvođenje krize, ali izazivajući krizu kritičar i sebe dovodi u pitanje. Kritikovati znači i sopstvenu kožu staviti na šiljak. Kritika je nešto kao vakcinacija: sami sebi u organizam unosite virus da biste ojačali telo. Danas, međutim, prisustvujemo jednom nečuvenom procesu, sistematskom pokušaju uklanjanja kritičkog mišljenja. Pogledajte samo bolonjski sitem visokog obrazovanja. Umesto da fakulteti stvaraju autonomne i hrabre pojedince, stvaraju se neotporni, neobrazovani, preplašeni klonovi koji gube mogućnost otpora. Društvo koje suspreže kritiku, koje proganja i kažnjava kritiku, umesto da je pospešuje, slabo je i nemoćno društvo. To je predmoderna zajednica neslobodnih ljudi. Filozof koji odustane od kritike zbog straha – nije filozof.

Kakav je život savremenog čovjeka. Život u kojem je čovjek svaki dan bombardovan hiljadama informacija, gdje je spektakl jedino priznat?

A zašto ne bismo malo preokrenuli stvar pa primetili da se savremenom čoveku otvaraju mogućnosti o kojima ranije nije mogao ni da sanja? To ne znači da je savremeni svet neodoljivo mesto za život, ali, dopustićete, poslednjih dvadesetak godina uopšte nije bio rđav period u istoriji čovečanstva. Nikada, recimo, u istoriji čovečanstva nije postojala slobodnija politička tvorevina od Evropske unije. Mračne tvorevine poput Sovjetskog Saveza su uglavnom izumrle, a jednako mračna Kina već izvesno vreme uči se slobodi. Što smo mi na ovdašnjim prostorima žestoko uprskali stvar, pa umesto radosti življenja odali se radostima uzajamnog klanja, naš je problem, na žalost. To da je spektakl jedina stvarnost savremenog sveta, bojim se da je to projekcija žablje perspektive koju mi ponosno ispovedamo. Da, nije lako živeti kao slobodan čovek. Da, vuče to neke neprijatne odgovornosti. Jeste, svet je vrlo nesavršeno mesto. Tačno, muka živa, borba neprestana. Naravno da je “spektakluk”, kako to reče jedan duhoviti sociolog, prilično zamorna i glupava stvar. Ali nemojte mi reći da je svet lošiji bez Sovjetskog Saveza, Maove Kine i marksizma kao obaveznog predmeta?! (Doduše, mi ovdašnji smo se odmah potrudili da nadoknadimo izgubljeno, pa smo pohitali da umesto marksizma deci ponudimo jednako prosvetljujuću veronauku.) I nemojte mi reći da je danas izbor manji nego pre samo 30 godina. A imanje izbora je mera slobode.

Šta je danas sa temeljnim ljudskim vrijednostima. Gdje su nestali pravda, istina, moral…?

Ne delim vaš utisak da su pravda, istina i moral nestali, te da nema temeljnih vrednosti? Meni se, recimo, dopada što nam se otvorila mogućnost za pluralnost istina. To je sjajna stvar. Kad nam se nudi jedna i obavezujuća istina stvar postaje čupava. Religijske istine su, recimo, istine sa velikim početnim slovom “i”, a u njihovoj blizini uvek smo blizu užasa. Pravda koju nam nude totalitarni režimi nije ništa drugo nego batina kojom se stvaraju neslobodni ljudi, robovi. Moral koji se stavlja ispred politike strašno je sredstvo manipulacije. Ako kažete da takve istine, takve pravde i takvog morala nema, onda ne vidim razloga za žaljenje. Naprotiv. Liberalno-demokratski svet dopušta pluralnost istina, mnoštvo moralnih koncepcija i borbu za pravdu. To, pak, od građana traži aktivnost. Niko vam neće na tacni ponuditi istinu. Ali to je, ponavljam, sjajno. Kada nam komesar ili pop ponude već svarenu istinu možemo biti sigurni da se iza užurbano podižu barake za novi konc logor i to, dabome, za one koji imaju drugačije viđenje istine. Ali u liberalno-demokratskom poretku ni pop ni komesar neće da završe iza rešetaka zbog svoje istine. U teokratiji komesar bi neizbežno završio u mardelju zbog svoje istine, kao bi u komesarskom poretku pop stao pred streljački stroj zbog svoje. Pa vi vidite šta je bolje.

Cijelo područje Balkana je “problematično”, česti su ratovi, nerazumijevanja među narodima. Postoji li način da se prevažiđe to nerazumijevanje? Šta je sa dijalogom?

Nema ovde nerazumevanja. Svi se mi savršeno dobro razumemo. Lično, ne verujem u dijalog. Pregovori su nešto drugo i to je u redu, ali šta je, pobogu, dijalog? Dijalog pretpostavlja dve strane koje su, u startu, spremne da pred silinom argumenata druge strane – popuste, promene mišljenje i ponašanje. Dakle, reč je o dve dobre volje. Reč je o unapred pretpostavljenim dobrim voljama. Ali to je koješta. Pogledajmo Bosnu. Ako u Bosni čekamo da se najpre oforme dobre volje tri naroda, entiteta, nacije, čega li, pa da krenemo u dijalog posle kojeg ćemo naprosto da procvetamo… to mi ne deluje ozbiljno. Problem je u neimanju institucija koje imaju dovoljno moći da opstanu: zakoni, države i kultura. Na Balkanu imamo rđave države, rđave zakone, zatvorene i bedne kulture i, posledično, rđave ljude. (Nema po prirodi rđavih ljudi, nego samo loših institucija koje stvaraju loše ljude.) Nema tu dijaloga. Ali ako su dovoljno glupi da ratuju – molim, neka ratuju. Ako nisu, e onda će da sednu pa da pregovaraju. Pa će da pronađu zajednički interes. Pa će da se dogovore. Ako se ne dogovore – opet će da ratuju. Nek’ vide šta je bolje.

Da li se sa glupošću može opravdati rat ? Ipak previše je žrtava koje možda nisu glupe, koje ne žele rat, ali su se spletom okolnosti našle na tom (ovom) prostoru.

Naravno da je u balkanskim ratovima stradalo najviše nevinih ljudi. U stvari, u savremenim ratovima nedužni su najveće i najbrojnije žrtve. I naravno da se složen fenomen poput rata ne može svesti samo na glupost, ali istakao sam glupost jer je ona vrlo često nepravedno zapostavljeni uzrok. Teško će me neko ubediti da su, recimo, Miloševićev paradržavni kartel sačinjavali pametni ljudi. Beskrupulozni – da. Bistri da pribave manju ili veću korist za sebe – da. Na izvestan način, u privatnoj sferi, čak i inteligentni. Ali u ovom razgovoru mi problematizujemo politički kontekst, dakle javnost. Govorimo o političkoj pameti i političkoj gluposti, o političkim predstavnicima zajednice. A korupcija je, da podsetim, uplitanje privatnog interesa u javne poslove. Zato se, uprkos vašoj umesnoj primedbi, ipak usuđujem da kažem da ako u društvu čiji sam pripadnik prevlada neko poput Miloševića (ili Hitlera, ili Lukašenka ili dragog vođe), onda u redu, zaslužio sam ga svojom nesposobnošću, neaktivnošću, lenjošću, kukavičlukom i ne na poslednjem mestu – glupošću. Pozivati se na okolnosti u tom slučaju… ne znam, to znači okolišati, priznati poraz tako da se ne prizna poraz. Važnim mi se čini priznati poraz, jer vam to onda otvara nove mogućnosti borbe. Glupak nikada neće reći za sebe da je glup.

Kako biste prokomentarisali društvenu situaciju u postjugoslovenskim društvima. Koliko smo opterećeni prošlošću i možemo li sa tim bremenom gledati prema budućnosti?

Prošlost je – ništa. Budućnost je takođe – ništa. Sadašnjost je, pak, materijal od koga gradimo prošlost i budućnost. (Ovde toplo preporučujem knjige Žila Deleza, velikog filozofa vremena.) Lakše nam je da shvatimo da je budućnost ono što tek treba oblikovati, nego da to kažemo za prošlost. No, ni prošlost nam nije naprosto data. Naivno je verovati da se nešto dogodilo upravo na način na koji se dogodilo, te da je sada tome tako i kraj. Uostalom, hajde da vidimo šta se događalo u Bosni u poslednjoj deceniji prošloga veka. Da se dogodilo nešto jednoznačno i jasno ne bi bilo problema. No, sada je u toku velika borba za tumečenje prošlosti, za istinu bosankog rata. I u tu borbu uključeni su znatni resursi: politički, sudski, moralni, naučni, kulturni… šta sve ne. Da je prošlost jednoznačna istoričari ne bi imali posla. Od toga, međutim, šta ćemo napraviti od sopstvene prošlosti zavisi nam i budućnost. I obratno. Prošlost je jednako neizvesna kao i budućnost. (Treba li da dodam da mi se i to dopada. Ništa mi nije bilo dosadnije u životu od časova istorije na kojima se iznosila nepobitna istina prošlosti.)

Šta je sa ideologijama kod nas? Mislim na nacionalne i religijske ideologije, dok su naravno, prisutne i druge diskriminacije po različitim osnovama.

Imam utisak da vi pod ideologijom podrazumevate nešto negativno, ali čini mi se da nema razloga za neprijateljski stav prema ideologijama. U redu, meni su nacionalizam i religijski pogled na svet odvratne pojave, ali pretpostavljam da je jednom prosečnom popu i iskrenom nacionalisti (ne, dakle, lopovu, premda se pokazalo da je to, barem na ovim prostorima, isto… patriota i lopov, da ne bude zabune) moja ideološka pozicija jednako odvratna. Hoću reći, svaki ideološki koncept ima pravo na život, koliko god nam se on, u međuvremenu, ne dopadao. No, nije to problem. Problem je u tome kako da suprotstavljeni ideološki koncepti – drugim rečima: suprotstavljene, uzajamno neprijateljske istine – žive jedna kraj druge, jedna sa drugom, a da se ljudi ne poubijaju zbog tih neslaganja? Znam najpre šta nije odgovor: tolerancija. Propovedanje tolerancije, multikultiralizma, ljubavi… u političkom i filozofskom smislu to je prazna priča. Rešenje je snažan institucionalni aranžman liberalno-demokratskog profila. Pa onda propovedaj šta god hoćeš, tvoja stvar, sve dok plaćaš porez (što bi rekao Kant) i svojim propovedanjem ne ugrožavaš moje pravo da pričam sopstvenu priču. Uživaj svoju istinu do mile volje, ali nemoj da mi je namećeš jer mi se tvoja istina uopšte ne dopada, kao što se, pretpostavljam, ni tebi ne dopada moja istina. Nije, dakle, problem u sadržini ideologije, nego u tome da različite, čak i suprotstavljene ideologije, postoje ravnopravno jedne kraj drugih.

Žižek je kritikovao multikulturalizam i nazvao ga je prikrivenim fašizmom. No, mene zanima gdje je područje interakcije (interkulturalizma)?

Žižek je savršeno u pravu: multikulturalizam insistira na nesvodivim kulturalnim razlikama, na autohtonim kulturalnim tvorevinama, na principijelnoj neprevodivosti kultura, na prisili identiteta, a to jesu pretpostavke svakog fašizma. Interkulturalizam je, pak, potpuna suprotnost multikulturalizmu, jer interkulturalna istraživanja jasno pokazuju da je uzajamna prožetost kultura u tolikoj meri velika, u tolikoj meri nužna, da je besmisleno govoriti o autohtonoj, samonikloj kulturi. Uostalom, hajde da probamo da navedemo jednu jedinu odliku recimo srpske kulture koja je toliko samonikla da se sme nazvati isključivo srpskom. Za sve ovo vreme – a evo gde gotovo četvrt veka traje histerična potraga za jednim takvim identitetskim obeležjem – nisam uspeo da uočim šta bi to bilo tako neodoljivo srpsko. Niti me je, da budem iskren, briga za to. Lično, uživam u raznolikosti srpske kulture, u njenoj eklektičnosti, u njenoj savitljivosti. To je ono što u jednoj kulturi preživljava i traje. No, probamo li da nekoj kulturalnoj pojavi navučemo ludačku košulju identiteta – ćirilici na primer, to je sada popularno – bez ikakve greške možemo prognozirati njenu brzu i bolnu smrt. (Izgleda da sam upravo otkrio jednu dragocenu specifičnost srpske kulture: ravnopravan status ćirilice i latinice!)

Bavite se i novinarstvom. Neizostavno je pitanje za kraj o medijskim slobodama. Koliko su slobodni mediji u regionu? Kako se nose sa pritiscima?

Među mnogim bednim i opasnim stvarima na ovim prostorima, uništavanje medijskog prostora – ozbiljnog medijskog prostora – jedna je od najopasnijih stvari. Dok po “uglednim” elektronskim medijima i krvoločnim tabloidima koji ne obraćaju pažnju na takve sitnice kakve su, recimo, pismenost i smislenost, dok, dakle, pred našim očima promiču gologuze opajdare i tipovi debelih vratova i tankih moždanih vijuga, a uređuju ih beskrupulozni magnati i pripadnici raznoraznih službi, mediji poput RTS-a, “Vremena”, “Danasa”, “Republike”, “Politike” – da se zadržim u zemlji Srbiji – dakle mediji koji se obraćaju pismenim građanima (manjini, doduše, ali ta manjina je lokomotiva jednoga društva) – možda broje svoje poslednje dane. Budu li ovi mediji zbrisani, zemlja tone u još dublji mrak (premda je već vrlo mračno). Da je država pametna, kao što nije – jer ako imate ministra kulture i informisanja koji pokazuje duboko nesnalaženje u elementarnim stvarima, teško da se takva država može nazvati pametnom – energičnije bi se angažovala na očuvanju onoga što je, bez ikakvog preterivanja, resurs od prvorazrednog nacionalnog interesa. Iako situaciju u Bosni ne poznajem dobro, nema nikakvih razloga da posumnjam da je situacija ista. Dakle, lagano ali sigurno, tonemo u mrak. A tamo, kao što znamo, i akrepe memla davi.

 

Vezani tekstovi

Svetlana Slapšak: Nacionalizam zaglupljuje

Ivan Čolović: I dalje smo u mitovima etničkog nacionalizma

Kad nema hljeba, ljudi se hrane nacionalizmom

 

 

BUKA Arhiva

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close