Teritorijalizacija neteritorijalnog: proizvodnja disfunkcionalnih država
Fragmentacija europskog sigurnosnog poretka – kratka povijest
Nakon rasprave s početka 1990-ih o tzv. teoriji kompenzacije — prema kojoj Kosovo može otići, ali će teritorijalni gubitak na jednoj strani biti nadoknađen na drugom kutu tadašnje Socijalističke Jugoslavije — ideja o podjeli Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu zemlju nazivamo njezinim povijesnim imenom: Bosna) od tada je prisutna u mnogim umovima i planovima diljem Europe.
Zašto je Bosna zapravo najbolji jamac i zaštitnik teritorijalnog integriteta i suvereniteta Hrvatske i Srbije može se objasniti jednostavnom i točnom logikom. Projekt velikih država i njegovo teritorijalno ostvarenje na račun Bosne teško bi ostalo ograničeno na Zagreb i Beograd.
Teritorijalno proširenje/povećanje Hrvatske i Srbije na račun Bosne (romantično propovijedano posljednjih nekoliko desetljeća, u biti kao mentalna i ideološka kompenzacija za golema društveno-ekonomska i politička zaostajanja postjugoslavenskih južnih Slavena) — kroz učinak kompenzacije i domino-teorije — potaknulo bi niz reakcija među nositeljima projekata velikih država u susjedstvu. Te političke strasti i težnje već artikuliraju svoje glasove na koherentan i organiziran politički način — ponajprije u Albaniji i Bugarskoj, a zatim kroz „spojene posude“ i u Italiji i Mađarskoj, pa čak i u Rumunjskoj.
Imajući to na umu, može se sa sigurnošću tvrditi da je očuvanje teritorijalnog integriteta Bosne najbolja garancija za zaštitu teritorijalnog integriteta Hrvatske i Srbije (a u tom smislu i Bosnine „blizanke“, Makedonije).
Stoga je donbasizacija u Europi započela mnogo ranije (ni 2022., ni 2014.) — već početkom 1990-ih, rasturanjem Socijalističke Jugoslavije. Ako zagovaramo pravedno i trajno rješenje za istočnu Europu i opću obnovu Helsinških pricipa OSSE-a, moramo održati slična načela i uvjete i za jugoistočnu Europu te postjugoslavenski prostor.
U dominantnim tumačenjima rata u Bosni često se tvrdi da je etnička podjela njegova tragična posljedica – rezultat nasilja, etničkog čišćenja i ratnih osvajanja. Međutim, povijesni slijed događaja upućuje na suprotan zaključak: etnička podjela bila je politički projekt koji je prethodio ratu i učinio ga neizbježnim. Ona nije nastala kao posljedica rata – bila je njegov izravni uzrok. Rat protiv – jedne od ravnopravnih država nasljednica Jugoslavije – Republike Bosne i Hercegovine organiziran je i vođen kako bi se pokrenula religijsko-etnička podjela njezina teritorija.
Lisabon 1992.: antagoniziranje drugosti, institucionalizacija segregacije Religijsko-etnička podjela u Bosni kao uzrok, a ne posljedica rata
Na Lisabonskoj konferenciji u veljači 1992., pod pokroviteljstvom Europske zajednice, izaslanici lord Carrington i José Cutileiro predstavili su plan ustavne reorganizacije Bosne temeljen na religijskom (ali predstavljenom kao etničkom) načelu. Taj plan, poznat kao Carrington–Cutileirov plan, predviđao je transformaciju Republike Bosne u državu sastavljenu od tri „konstitutivne jedinice“ definirane prema konstruiranim etno-religijskim većinama.
Tako je, nekoliko mjeseci prije izbijanja otvorenog oružanog sukoba, uvedena ideja da Bosna ne može opstati kao jedinstvena politička zajednica građana, nego samo kao skup teritorijalno razdvojenih religijskih bantustana („kolektiviteta“). Međunarodno posredovana (točnije rečeno – fabricirana) formula religijske ili etničke podjele u postjugoslavenskom prostoru postala je polazište za redefiniranje suvereniteta država nasljednica Jugoslavije. Taj je model, naravno, odgovarao Srbiji i Hrvatskoj, koje nisu skrivale svoje ekspanzionističke aspiracije prema teritoriju bosanske države, jer im je omogućavao izravan utjecaj nad dijelovima Bosne.
Rat kao provedba unaprijed osmišljenog modela
Rat koji je započeo u travnju 1992. nije imao za cilj osvajanje cjelokupnog teritorija Bosne od strane bilo koje od uključenih vojski. Cilj je bio uspostava i teritorijalna konsolidacija homogeniziranih, konstruiranih područja. U tom smislu, vojne operacije nisu bile usmjerene na integraciju države pod jedinstvenom vlašću, nego na njezinu fragmentaciju.
Agresija koju je protiv Bosne provela tadašnja Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) imala je za cilj uspostaviti teritorijalno ujedinjen entitet pod srpskom dominacijom. Istodobno je politika Republike Hrvatske bila usmjerena na uspostavu hrvatske teritorijalne jedinice na tlu Bosne. U oba slučaja cilj je bio stvaranje „etnički homogenih teritorija“, pri čemu je religija korištena kao determinanta – upravo onih teritorija koji su konceptualno bili ocrtani u Lisabonu.
Čak ni Armija Republike Bosne, iako formalno posvećena očuvanju teritorijalnog integriteta države, nije vodila rat s ciljem vojne obrane čitavog teritorija, nego je djelovala unutar logike teritorijalne demarkacije koja je već bila politički artikulirana. Rat je tako postao sredstvo provedbe prethodno legitimizirane političke formule. Nakon prve godine rata i protjerivanja stanovništva, teritoriji su postali izrazito „etnički“ definirani. Naravno, Armija Bosne bila je u najtežem položaju jer je morala organizirati obranu države gotovo od nule i pokušati osloboditi okupirane teritorije. Nažalost, taj je zadatak zaustavljen u blizini Banje Luke 1995. godine.
Logika homogenizacije: zašto podjela proizvodi rat
Koncept „etnički homogenih teritorija“ u religijski miješanim državama nije neutralan administrativni prijedlog. Po svojoj unutarnjoj logici on je duboko konfliktan. U društvima poput Bosne, gdje su stanovništvo, naselja i gradovi povijesno isprepleteni, teritorijalna homogenizacija ne može se postići političkom deklaracijom – ona zahtijeva fizičko razdvajanje ljudi. Rat tako postaje instrument razdvajanja religijskih skupina i proizvodnje „etnički čistih“ teritorija. Na taj se način izravno napada povijest zajedničkog života u Bosni te se čini barbarski pokušaj njezina uništenja.
Kako bi se religijski miješano stanovništvo razdvojilo u zasebne, „etnički“ homogene teritorije, potrebna je sila. Granice takvih teritorija ne mogu se povući bez pritiska, prisile i kontrole prostora. Stoga nametanje koncepta homogenih teritorija implicitno podrazumijeva prihvaćanje upotrebe sile kao sredstva političke reorganizacije. Taj koncept, zapravo, priziva silu kako bi se postigli politički ciljevi – jer povijest ne poznaje drukčiji primjer.
Drugim riječima, u multireligijskim ili polietničkim državama ideja teritorijalne etničke homogenizacije (konstruirane ili „doktirane“) logično i neizbježno vodi prema oružanom sukobu – ne slučajno, nego planski. Ako je politički cilj definiran kao stvaranje „čistog“ teritorija, tada vojna kontrola prostora postaje sredstvo za ostvarenje toga cilja. Rat nije odstupanje od plana – on je njegov instrument.
Britanski postkolonijalni presedani: obrazac podjele
Lisabonski plan nije bio izolirani presedan. Slični obrasci etno-religijske podjele – koje je u Lisabon donio bivši britanski ministar vanjskih poslova, lord Carrington – pojavljivali su se u mnogim britanskim postkolonijalnim aranžmanima koji su proizveli dugotrajno nasilje i nestabilnost.
Podjela kolonijalne Indije rezultirala je stvaranjem dviju država, Indije i Pakistana, na temelju religijskog kriterija, uz masovne migracije i dugotrajne sukobe.
U Palestini je plan etno-religijske podjele doveo do stvaranja Države Izrael, dok je palestinsko pitanje ostalo neriješeno, proizvodeći desetljeća sukoba.
Na Cipru je, nakon stjecanja neovisnosti od Ujedinjenog Kraljevstva, uspostavljena etno- religijska podjela između međunarodno priznate Republike Cipar i samoproglašene Turske Republike Sjeverni Cipar, čiji status i dalje ostaje izvor napetosti.
U svim tim slučajevima etno-religijska teritorijalizacija predstavljena je kao racionalno rješenje za postizanje stabilnosti. Ipak, dugoročni rezultat bile su trajne podjele i kronična nestabilnost.
Stabilnost kao retorika, nestabilnost kao struktura
Retorika koja prati takve planove uvijek je ista: priznati „stvarnost na terenu“, institucionalizirati razlike i time spriječiti nasilje. Međutim, kada se etno-religijske razlike pretvore u teritorijalne granice, one postaju linije razdvajanja suvereniteta. A kada se suverenitet razdijeli duž (konstruiranih) religijskih ili etničkih linija, država prestaje biti politička zajednica građana i pretvara se u arenu trajnog pregovaranja između konstruiranih „kolektivnih“ identiteta. Takva država, nažalost, postaje bojno polje nekompatibilnih interesa. To znači da se ne može razvijati, jer je iznutra razdirana nametnutim iracionalnostima, s
jasnom namjerom da bude učinjena disfunkcionalnom.
Bosna je paradigmatski primjer ove logike. Od Lisabona 1992. do Daytona 1995. načelo etno-religijske podjele ostalo je konstantno. Rat nije proizveo podjelu; politika podjele proizvela je rat. A kada je rat formalno okončan, podjela je ostala izvor trajnog sukoba – držeći kao taoca čitavo kazalište južnoslavenskog prostora, daleko izvan granica Bosne.
Zaključak
Etno-religijska podjela u Bosni nije bila posljedica rata – ona je bila njegov uzrok. Sve dok ovo načelo ostaje ugrađeno u ustavni poredak, politička nestabilnost će se održavati kao njegov strukturni rezultat. Država organizirana oko teritorijalno ukorijenjene etno-religijske suverenosti ne može izbjeći ponavljajuće krize, jer institucionalizira fragmentaciju umjesto da je prevladava.
Štoviše, ako se podizanje etno-religijske podjele s iznimnog odgovora na sukob na legitimno načelo, ona ne bi ostala normativno ograničena. U međunarodnoj politici načela rijetko funkcioniraju izolirano; jednom kada se potvrde, stječu presedanski učinak izvan izvornog konteksta. Prihvaćanje teritorijalne reorganizacije na temelju religijske i etničke homogenizacije pružilo bi obnovljene opravdavajuće resurse za projekte povijesno artikulirane kao formacije „velikih država“.
U postjugoslavenskom prostoru koncepti povezani s „Velikom Hrvatskom“ – osobito kada se retrospektivno promatraju kroz demografske posljedice Operacije Oluja i potencijalnu secesiju katoličkim većinskim područjima Bosne – mogli bi se reinterpretirati kao nedovršeni procesi „etničke“ konsolidacije. Slično tome, dugogodišnje ideje „Velike Srbije“, povezane sa secesijom teritorija pod srpskom kontrolom iz Bosne, stekle bi dodatnu normativnu snagu unutar okvira potvrđene podjele. Koncepti „Velike Albanije“, zasnovani na ujedinjenju Kosova i Albanije i širenju na albansko naseljena područja Makedonije, također bi dobili legitimizirajuću logiku iz istog načela. Čak i teritorijalne imaginacije s manjim institucionalnim razvojem – poput povijesnih bugarskih zahtjeva prema dijelovima Makedonije ili pan-turkičkih vizija usmjerenih na Tursku i turkijski Srednji Istok – mogle bi se diskurzivno rekonstruirati unutar normaliziranog okvira etničke teritorijalne reorganizacije.
Jednom kada se podjela prizna kao legitimno rješenje, povijesni revizionizmi prestaju izgledati kao destabilizirajuća odstupanja i umjesto toga postaju zahtjevi u iščekivanju strateške prilike (kako su brojni autori – poput prof. Bajrektarevića, Bilandžića, Perovića, Frčkoskog, i mnogih drugih – tvrdili i pisali još od 1990-ih). U tom smislu, načelo je inherentno ekspanzivno: njegovo prihvaćanje u jednom kontekstu pretvara ga u prenosivi opravdavajući obrazac.
Takav lančani učinak ne bi proizveo stabilnost, nego spiralu konkurentskih teritorijalnih zahtjeva. Svaka provedena podjela generirala bi nove manjine, nove nezadovoljštine i nove zahtjeve za daljnje „ispravke“. Regija bi riskirala zaglavljivanje u trajni ciklus destabilizacije, u kojem se granice čine privremenima, a suverenitet uvjetnim.
Za trajni mir u jugoistočnoj Europi i diljem kontinenta stoga je imperativ napustiti načelo religijske, konstruirane podjele kako je projektirano u Bosni. Stabilnost se ne može graditi na teritorijalizaciji religijske i (konstruirane) etničke isključivosti. Potrebno je potvrditi državu kao političku zajednicu građana, a ne kao pregovarani balans segregiranih „kolektiviteta“. Bez takve promjene, posljedice bi se mogle protegnuti daleko izvan Bosne, s nepredvidivim i potencijalno dalekosežnim učincima za cijeli kontinent.
Zlatko Hadžidedić, Director of the Nationalism Studies Centre
Senadin Lavić, Political Science Faculty professor
IFIMES
*****
Territorialising the Non-Territorial: Manufacturing Dysfunctional States
Fragmentation of the European Security Order – a brief history
Following the early 1990s argument of the so-called compensation theory—that
Kosovo can go, but that the territorial loss on one side will be compensated at the other
corner of then Socialist Yugoslavia—the idea of partitioning Bosnia and Herzegovina (further
on in the text, we refer to the country by its historic name: Bosnia) has ever since resided in
many minds and plans across Europe.
Why Bosnia is actually the best guarantor and protector of the territorial integrity and
sovereignty of Croatia and Serbia can be explained through simple and accurate logic. The
greater-state project and its territorial fulfilment at the expense of Bosnia would hardly
remain confined to Zagreb and Belgrade.
The territorial extension/enlargement of Croatia and Serbia on expenses of Bosnia
(romantically preached for the past few decades, essentially as a mental and ideological
compensation for the colossal socio-economic and political shortcomings of the post-YU
Southern Slavs) would—through the compensation and domino-theory effect—trigger a series
of reactions among the protagonists of greater-state projects in the neighbourhood. These
political passions and drives already articulate their voices in a coherent and organized
political way—primarily in Albania and Bulgaria, and then through ‘connected pots’ in Italy
and Hungary, even in Romania).
Having this in mind, it is safe to claim that preserving the territorial integrity of Bosnia is the
best guarantee for protecting the territorial integrity of Croatia and Serbia (and, for that
matter, Bosnia’s twin, Macedonia).
Hence, Donbasization in Europe began long ago (neither2022, nor 2014) – early 1990s, with
the dismantling of Socialist Yugoslavia. If we advocate a fair and lasting solution for Eastern
Europe and overall restoration of the Helsinki accords, we must maintain similar principles
and conditions for Southeastern Europe and post-Yugoslav space, too.
In dominant interpretations of the war in Bosnia, it is often claimed that ethnic
partition was its tragic consequence – the result of violence, ethnic cleansing, and wartime
conquests. However, the historical sequence of events points to the opposite conclusion:
ethnic partition was a political project that preceded the war and made it inevitable. It did not
arise as a result of the war – it was its direct cause. The war against – one of the equal
Yugoslav successor states – Republic of Bosnia and Herzegovina was organized and waged
as to set in motion the religio-ethnic partition of its territory.
Lisbon 1992: Antagonising Otherness, Institutionalizing the Segregation
Religio-ethnic Partition in Bosnia as the Cause, Not the Consequence, of
War
At the Lisbon Conference in February 1992, under the auspices of the European
Community, envoys Lord Carrington and José Cutileiro presented a plan for the
constitutional reorganization of Bosnia based on the religious (but presented as ethnic)
principle. This plan, known as the Carrington–Cutileiro Plan, envisaged transforming the
Republic of Bosnia into a state composed of three “constituent units” defined according to
doctored ethno-religious majorities.
Thus, several months before the outbreak of open armed conflict, the idea was introduced that
Bosnia could not survive as a unified political community of citizens, but only as a collection
of territorially separated religious Bantustans (‘collectivities’). The internationally mediated
(to say fabricated) formula of religious or ethnic post-YU partition became the starting point
for redefining the sovereignty of the YU successor states. This model, of course, suited
Serbia and Croatia, which did not conceal their expansionist aspirations toward Bosnian state
territory, as it enabled them to exercise direct influence over parts of Bosnia.
War as the Implementation of a Pre-Designed Model
The war that began in April 1992 did not aim at the conquest of the entire territory of
Bosnia by any of the armies involved. The objective was the establishment and territorial
consolidation of homogeneously doctored areas. In that sense, military operations were not
directed toward integrating the state under a single authority, but toward its fragmentation.
The aggression carried out against Bosnia by the then Federal Republic of Yugoslavia (Serbia
and Montenegro) sought to establish a territorially unified entity under Serbian dominance.
At the same time, the policy of the Republic of Croatia aimed to establish a Croatian
territorial unit on the soil of Bosnia. In both cases, the goal was the creation of ‘ethnically
homogeneous territories’ by using religion as determinant – precisely those conceptually
outlined in Lisbon.
Even the Army of the Republic of Bosnia, although formally committed to preserving the
territorial integrity of the state, did not wage war with the aim of militarily defending the
entire territory, but operated within the logic of territorial demarcation that had already been
politically articulated. The war thus became the means of implementing a previously
legitimized political formula. After the first year of war and the expulsion of populations,
territories had become markedly “ethnically” defined. Naturally, the Bosnian Army was in
the most difficult position, as it had to organize the defense of the state from zero and attempt
to liberate occupied territories. Unfortunately, this task was halted near Banja Luka in 1995.
The Logic of Homogenization: Why Partition Produces War
The concept “ethnically homogeneous territories” in religiously mixed states is not a
neutral administrative proposal. By its internal logic, it is deeply conflictual. In societies such
as Bosnia, where populations, settlements, and cities have historically been intermingled,
territorial homogenization cannot be achieved through political declaration – it requires the
physical separation of people. War is thus an instrument for separating religious groups and
manufacturing “ethnically pure” territories. In this way, the history of shared life in Bosnia is
directly attacked and a barbaric attempt is made to destroy it.
To separate religiously mixed populations into separate, ‘ethnically’ homogeneous territories,
force is required. The borders of such territories cannot be drawn without pressure, coercion,
and control of space. Consequently, imposing the concept of homogeneous territories
implicitly entails accepting the use of force as a means of political reorganization. This
concept, in fact, invokes force in order to achieve political objectives – as history does not
know any other example.
In other words, in multireligious or polyethnic states, the idea of (of doctoring the) territorial
ethnic homogenization logically and inevitably leads to armed conflict – not by default but by
design. If the political goal is defined as the creation of a “pure” territory, then military
control of space becomes the means of achieving that goal. War is not a deviation from the
plan – it is its instrument.
British Postcolonial Precedents: The Pattern of Partition
The Lisbon Plan was not an isolated precedent. Similar patterns of ethno-religious
partition – brought to Lisbon by the former British Foreign Secretary, Lord Carrington – had
appeared in many British postcolonial arrangements that produced lasting violence and
instability.
The partition of colonial India resulted in the creation of two states, India and Pakistan, on the
basis of a religious criterion, accompanied by mass migrations and prolonged conflicts.
In Palestine, a plan of ethno-religious partition led to the creation of the State of Israel, while
the Palestinian question remained unresolved, producing decades of conflict.
In Cyprus, following independence from the United Kingdom, an ethno-religious partition
was established between the internationally recognized Republic of Cyprus and the self-
proclaimed Turkish Republic of Northern Cyprus, whose status remains a source of tension.
In all these cases, ethno-religious territorialization was presented as a rational solution for
achieving stability. Yet the long-term result was enduring partitions and chronic instability.
Stability as Rhetoric, Instability as Structure
The rhetoric accompanying such plans is always the same: recognize the “reality on
the ground,” institutionalize differences, and thereby prevent violence. However, when ethno-
religious differences are transformed into territorial boundaries, they become lines dividing
sovereignty. And when sovereignty is separated along (fabricated) religious or ethnic lines,
the state ceases to be a political community of citizens and becomes an arena of permanent
negotiation among the doctored ‘collective’ identities. Such a state, unfortunately, turns into a
battleground of incompatible interests. This means it cannot develop, because it is internally
torn apart by imposed irrationalities, with the clear intention of rendering it dysfunctional.
Bosnia is a paradigmatic example of this logic. From Lisbon in 1992 to Dayton in
1995, the principle of ethno-religious partition remained constant. The war did not produce
partition; the politics of partition produced the war. And when the war was formally ended,
partition remained the source of permanent conflict – keeping hostage the entre Southern
Slavs theatre, far beyond Bosnian borders.
Conclusion
Ethno-religious partition in Bosnia was not the consequence of the war – it was its
cause. As long as this principle remains embedded in the constitutional order, political
instability will persist as its structural outcome. A state organized around territorially
entrenched ethno-religious sovereignty cannot escape recurring crises, because it
institutionalizes fragmentation rather than overcoming it.
Moreover, if elevated from an exceptional response to conflict into a legitimized principle,
religious and ethnic partition would not remain normatively contained. In international
politics, principles rarely function in isolation; once validated, they acquire precedential force
beyond their original context. The acceptance of territorial reconfiguration on the basis of
religious and ethnic homogenization would provide renewed justificatory resources for
projects historically articulated as “greater-state” formations.
In the post-Yugoslav space, concepts associated with a “Greater Croatia”—particularly when
read retrospectively through the demographic consequences of Operation Storm and the
potential secession of Catholic-majority areas of Bosnia—could be reinterpreted as
incomplete processes of ‘ethnic’ consolidation. Similarly, longstanding ideas of a “Greater
Serbia,” linked to the secession of Serb-controlled territories from Bosnia, would acquire
strengthened normative grounding under a partition-validated framework. Concepts of a
“Greater Albania,” premised on unification between Kosovo and Albania and extending to
Albanian-populated regions of Macedonia, would likewise gain legitimizing logic from the
same principle. Even less institutionally developed territorial imaginaries—such as Bulgarian
claims historically directed toward parts of Macedonia, or pan-Turkic visions centered on
Turkey and Turkic Central Asia—could be discursively reframed within a normalized
paradigm of ethnic territorial reordering.
Once partition is recognized as a legitimate remedy, historical revisionisms cease to appear as
destabilizing deviations and instead become claims awaiting strategic opportunity (As
numerous authors—such as Prof. Bajrektarević, Bilandžić, Perović, Frčkoski, to name but a
few—have claimed and written ever since the 1990s.) In this sense, the principle is inherently
expansive: its acceptance in one context transforms it into a portable justificatory template.
Such a chain reaction would not produce stability, but a spiral of competitive territorial
claims. Each realized partition would generate new minorities, new grievances, and new
demands for further “corrections”. The region would risk becoming locked into a permanent
cycle of destabilization, in which borders are rendered provisional and sovereignty
conditional.
For the sake of lasting peace in Southeast of the Continent, and all over Europe, it is therefore
imperative to abandon the principle of religious, doctored partition as projected in Bosnia.
Stability cannot be built upon the territorialization of religious and (constructed) ethnic
exclusivity. It requires reaffirming the state as a political community of citizens rather than a
negotiated balance of segregated ‘collectivities’. Without such a shift, the consequences may
extend far beyond Bosnia, with unpredictable and potentially far-reaching effects for the
entire Continent.
Zlatko Hadžidedić, Director of the Nationalism Studies Centre
Senadin Lavić, Political Science Faculty professor
