Portal Preporod.info vam predstavlja eseje akademika Enesa Karića, profesora na Fakultetu islamskih nauka (FIN) u Sarajevu. Karićevi eseji unose dragocjen ton i primjer umjerenoga rasuđivanja, umijeća diferenciranoga i kritičkoga mišljenja, od njegovane svijesti o uvažavanju drugoga kao o uvjetu našeg duhovnog identiteta.
Karić je autor dvanaest knjiga eseja, a jedna od knjiga jeste i “Čekajući Evropu”, iz koje vam, ovom prilikom, donosimo više o temi “Zajednička hermeneutika razumijevanja za naše savremeno doba”. Predavanje na navedenu temu akademik Karić održao je na engleskom jeziku u okviru teme Nahe ist dir das Wort… (Schriftauslegung in Christendom und Islam), na simpoziju u Štutgartu, upriličenom od 6. do 8. marta 2009. godine, u organizaciji Katoličke akademije u Štutgartu.
Predavanje je objavljeno u islamskim informativnim novinama Preporod, br. 6/896, od 15. marta, Sarajevo, 2009. Na njemačkom jeziku objavljeno je u djelu: Hansjörg Schmid, Andreas Renz i Bülent Ucar (priređivači), Nahe ist dir Wort… (Schriftauslegung in Christendom und Islam), Verlag Friedrich Pustet, Regensburg, 2010, str. 235-243.
Priredila: Rabija Arifović
Pristupna besjeda
Poštovani gospodine ministre, poštovane dame i gospodo, učesnici ovog simpozija!
Drago mi je da ćemo ova tri dana raspravljati o ulozi i tumačenju svetih knjiga u kršćanstvu i islamu. Posebno mi je drago da ću u ovim raspravama učestvovati kao musliman iz Bosne, kao profesor Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu. Kako ću istaći i u svome referatu, tumačenje svetih knjiga uvijek je jedan čin u povijesti, ili čin iz povijesti.
Vječni tekst, od Boga objavljeni tekst, otvara nam se svojom porukom. Mi mu iz svoga vremena prilazimo svojim tumačenjem. Samim činom tumačenja poruka vječnog Teksta prelazi u naše vrijeme. Sveti Tekst biva sagledavan iz određenog vremena, iz određene epohe, iz određene vremenske perspektive, iz posebne egzistencijalne situacije, iz određenog duhovnog raspoloženja vremena, kako bi kazao Hans-Georg Gadamer.
Prije rata u Bosni i Hercegovini (1992-1995. godine) u Evropi su samo rijetki znali za islam u Bosni, za “bosanski islam”, za islam koji se već šest stoljeća profilirao i kao islam u Evropi, jer je dijelio mnogo toga iz evropske sudbine i evropske povijesti.
Povijest bošnjačkog muslimanskog naroda kojem ja pripadam puna je paradoksalnih situacija. Naprimjer, Bošnjaci su u velikom broju bili vojnici Osmanske imperije, a potom i vojnici Austro-Ugarske imperije. Ta se promjena desila gotovo preko noći.
Tokom druge polovine 20. stoljeća mnogi pripadnici bošnjačkog muslimanskog naroda došli su u zapadnu Evropu kao radnici, a od 1992. godine u stotinama hiljada došli su i kao izbjeglice u zemlje zapadne i srednje Evrope. Podsjećam, samo u Saveznoj Republici Njemačkoj bilo je više od tri stotine hiljada Bošnjaka ili bosanskih muslimana koji su došli kao izbjeglice od 1992. godine naovamo.
Njemačka je tako, tokom dva protekla desetljeća upoznala “bosanski islam” uglavnom od bosanskih izbjeglica. Nekako istovremeno “bosanski islam” počela je otkrivati i od bosanskih imama, pisaca, vjerskih velikodostojnika i intelektualaca.
Sintagma “bosanski islam” mnogima je draga u Njemačkoj. I meni je draga, naravno, zato jer sadrži i ime zemlje kojoj pripadam i vjere koju vjerujem.
O “bosanskom islamu” napisano je mnogo članaka, studija, referata i knjiga. Nekima su u Evropi bosanski muslimani simpatični jer su zapazili da su mnogi od tih muslimana liberalni spram konzumacije alkoholnih pića, ili participacije u ugodama evropskog života. Nekima su, opet, bosanski muslimani dragi zato što je to narod kojeg treba sažalijevati s obzirom na njegovu sudbinu u modernoj povijesti.
Moram odmah kazati da navedeni razlozi nisu to što određuje moje simpatije spram “bosanskog islama”.
Mislim da ono što čini prepoznatljivim bosanske muslimane i, ako hoćete, “bosanski islam”, jeste višestoljetna i snažna kultura susjedstva s drugim vjerama, življenja s drugim narodima.
Nedavno je brojna delegacija grada Minhena posjetila Sarajevo. U njemačkim novinama objavljena je panorama grada u boji; vide se crkve, džamije i sinagoge zajedno. Stoljećima su mnogi gradovi Bosne i Hercegovine bili duhovne replike Sarajeva. Mnogi su to i danas, usprkos surovom etničkom čišćenju provedenom u Bosni. Kao što vam je poznato, postoji presuda Međunarodnog suda pravde koja utvrđuje da je protiv bosanskih muslimana (u Srebrenici) počinjen genocid.
Vjerujem da moderni svijet treba iznova afirmirati susjedstvo različitih religija. Bosansko iskustvo, izgradnja toga susjedstva i razaranje toga susjedstva, velika je pouka za sve nas u Evropi.
Ja sam među onima koji podržavaju Hansa Kinga u njegovoj tvrdnji da nema mira u svijetu bez mira među religijama. Također, vjerujem da je ovaj naš susret u Štutgartu organiziran i s ciljem da se osnaži dijalog među religijama i da se afirmira susjedstvo različitih vjera u Boga!
Hvala vam!
Značaj razumijevanja danas
U današnjem svijetu razumijevanje među različitim religijama znači, prije svega, omogućavanje i ohrabrivanje susretanja među različitim ljudima.
Razumijevanje među religijama stvara mnoge prostore, a danas je, po mome mišljenju, veoma važno, ako ne i najvažnije, stvaranje i ohrabrivanje mentalnih prostora, duhovnih prostora među različitim ljudima, vjerama, religijama, kulturama, običajima. I, dakako, stvaranje tih prostora u samim ljudima.
Ti prostori susretanja nisu nešto što se jednom prigotovi i što kao takvo traje zasvagda. Nad tim blagodatnim prostorima susretanja treba bdjeti, te prostore treba njegovati kao krhke biljke.
Smatram da je zadaća današnjih religijskih zajednica, današnjih vjerskih lidera, današnjih teologija, i ne samo teologija već i filozofija i politika, da se okrenu stvaranju ovih duhovnih i mentalnih prostora među ljudima različitih religija, kultura i pogleda na svijet. Kad se stvori taj otvoreni prostor u mentalitetima različitih ljudi, u duhu različitih ljudi, tad je lakše doći do zajedničkog sporazumijevanja i mira, i lakše je bdjeti nad njim.
A sada podsjećam na naslov moga izlaganja – Zajednička hermeneutika razumijevanja za naše savremeno doba.
Dopustite mi da kratko komentiram neke riječi i sintagme iz ovog naslova.
Naše savremeno doba
Naše doba, savremeno doba, negdje ga označavaju i kao “moderno doba”, jeste jedno posebno i karakteristično vrijeme, neusporedivo s prijašnjim epohama. Prije svega, mi koji smo ovdje danas okupljeni, koji proučavamo naše religije, koji pripadamo našim religijama, imamo vrlo važnu zadaću: trebamo se svaki dan prisjetiti da na Zemlji danas ima blizu osam milijardi ljudi i da nikada toliko čovjekova potomstva nije živjelo zajedno, u jednom vremenu obilježenom mnogim iznimnim znakovima.
Pritom, ne treba posebno spominjati da je čovjekovo potomstvo, sve otkad je stasalo u zajednice, stasavalo kao duhovno različito, s različitim jezicima, vjerama, religijama, kulturama, civilizacijama.
Današnja čovjekova scena prije svega je jedno obilno očitovanje mnogolikih razlika.
Mislim da nije neodgovorno niti bahato reći da danas, prvi put u povijesti čovječanstva, postajemo istinski svjedoci svih ovih razlika u kojima čovječanstvo živi. Mediji, komunikacije, nažalost i krvavi ratovi i osvajanja, omogućili su da upoznamo tu čovječansku scenu kao kompliciranu, zamršenu, prebogatu razlikama.
Ta scena nalaže današnjim religijama i njihovim savremeno komponiranim teologijama da imaju u vidu takvo u različitostima ukorijenjeno i kroz različitosti vidljivo, pulsirajuće čovječanstvo.
Današnje religije u sebi, sa sobom i pred sobom imaju tako brojnu publiku svekolikog čovječanstva.
Ako su osnivači religija započinjali s malim brojem ljudi, koji su se među sobom znali, i koji su bili, tako reći, jedna porodica, u današnjim se religijama njihovo duhovno potomstvo rasprostire u transkontinentalnim rasponima i dimenzijama. I u ovom kontekstu treba sagledavati ulogu zajedničke hermeneutike razumijevanja.
Imamo mnogo religija čiji današnji pripadnici govore stotine jezika, žive u tako raznolikim kultur(al)nim i jezičkim zonama. Ovdje ni izbliza nismo u mogućnosti osloviti sva kultur(al)na preklapanja koja se danas događaju među pripadnicima različitih vjera i religija. Naprimjer, moj osobni slučaj pokazuje današnje preklapanje mnoštva identiteta; ja sam tradicionalni musliman iz Bosne, potom sam Bošnjak, Balkanac, Evropljanin, zaljubljenik u Al-Gazalija i Hafiza Širazija, vjerni čitatelj njemačke filozofije, čitatelj Goetheove i Helderlinove poezije itd.
Današnje vrijeme, “savremeno doba” koje je započelo devetnaestim stoljećem, koje je nastavilo svoje tokove u vrijeme dvadesetog stoljeća, jeste vrijeme u kojem su se šanse za zlo, ali i šanse za dobro, umnogostručile.
Kad su posrijedi šanse za zlo, vidimo ih po tome što su se dva svjetska rata dogodila upravo “u današnje vrijeme”.
Kad su posrijedi šanse za dobro, vidimo ih danas u pravovremenim i blagovremenim medijskim, i ne samo medijskim, reagiranjima na krvoprolića, na nasilje, na ponižavanje čovjekova dostojanstva. Gotovo da se danas i sreća i nesreća čovječanstva događa pred našim očima.
Eto, to su samo neki primjeri kako je naše savremeno doba proturječno i kako traži posebnu budnost svih teologa, teozofa, filozofa i svećenika. U tome je uloga zajedničke hermeneutike razumijevanja velikih svjetskih religija iznimno važna.
Šta nam je danas zajedničko?
Na ovom mjestu želim započeti pitanjem: Šta je danas nama ljudima zajedničko?
Šta je zajedničko čovječanstvu?
Smijemo li se usuditi ne samo postaviti tako krupna pitanja nego i tragati za odgovorima na njih?
Započinjem tim presudno važnim pitanjima, i naznačavanjem mogućih odgovora na njih, podstaknut novim stanjem stvari kad je posrijedi današnja geografija vjera i religija u svijetu.
Naime, kako kaže Seyyed Hossein Nasr, susret mnogih religija jeste jedno veliko istinsko iskustvo i otkriće u 20. stoljeću. Tokom 20. stoljeća gotovo sve svjetske religije umnogome su se pokazale i raskrile svem čovječanstvu. Religije iz takozvanog Starog svijeta došle su na oba američka kontinenta. Također, mnoge su religije izišle iz svoje tradicionalnosti i doživjele mnogolike preobražaje, ponekada i modernizirajuće i modernističke preinake.
Svemu ovome doprinijeli su mnogi faktori, naravno. Oni su poznati i imenovani kao razvoj komunikacija, širenje industrije, razvoj medija, ukratko, došlo je do tehnološkog uspona Zapada. Drugi tradicionalni religijski svjetovi i druge kultur(al)ne strane svijeta manje ili više slijedili su taj tehnološki uspon Zapada.
Naravno, kao i vama i meni je poznato da su se religije semitskoga kruga susrele davno, u nekim drugačijim oblicima ograničene globalizacije, naprimjer, judaizam i kršćanstvo susreli su se za vrijeme posljednjih stoljeća Rimskoga carstva, potom se pojavio islam, a tri semitske monoteističke religije (judaizam, kršćanstvo i islam) susretale su se za vrijeme velikih islamskih halifata.
Ali, taj tadašnji ili prijašnji proces miješanja različitih vjernika i različitih vjera bio je daleko sporiji, bio je na neki način “prirodan” zato što je bio postupan, trajao je ponekada desecima i stotinama godina.
Za razliku od toga, današnje širenje različitih vjera i vjernika na sve strane svijeta umnogome je posljedica veoma brzog i burnog ekonomskog i tehnološkog preobražaja svijeta.
Naravno, danas je ta posljedica počela djelovati na svoj uzrok. Različite vjere i vjernici našli su se diljem zemaljske kugle. I sami su prisvojili tehnologiju, i sami je spravljaju, i sami sudjeluju u savremenim komunikacijama, medijima, sistemima obrazovanja itd.
Različite vjere i vjernici sve više i sve intenzivnije, u zajedništvu s onima koji nisu njihove vjere, sudjeluju u životu današnjeg svijeta. Taj je proces još u toku. Ali, da li ga prati zajednička hermeneutika razumijevanja naših svjetskih vjera? To je pitanje koje se danas treba postaviti.
Pred očima naših tradicionalno usmjerenih teologija, pred pogledima naših tradicionalnih religija uspravila se jedna posve nova okolnost: našu religiju više ne tumačimo samo sebi, niti samo za sebe, niti samo za svoje vjernike!
Našu religiju tumačimo i za druge s kojima živimo. (Pritom nipošto ne mislim da to svoje tumačenje trebamo oblikovati u prozelitske svrhe!) Činjenica je da više ne živimo u osamljenim svjetovima te stoga naše tumačenje naše vjere ima danas mnoge posljedice ne samo za nas, za naš tradicionalni religijski univerzum, već i za vjernike drugih vjera.
Tu stanuju oni najvažniji razlozi zašto je danas iznimno važno da budemo pažljivi spram posljedica našeg tumačenja i naše hermeneutike i egzegeze naše vjere ili naše vjerske knjige. Te posljedice danas moramo uzimati u obzir mnogo više negoli su to činili, ili bili dužni učiniti, duhovnjaci, teolozi, teozofi i filozofi prethodnih epoha, kad su kulture živjele u svojim prilično izoliranim tradicionalnim univerzumima.
U ovom kontekstu zajedničke hermeneutike razumijevanja podsjećam na pitanje sa samog početka ovog eseja: Šta nam je danas zajedničko?
Odmah bih odgovorio sljedeće:
Prvo, mir nam je zajednički danas! U miru se mnogo dobija, mir oslobađa velike šanse, mir oslobađa dobre i dobroćudne inicijative. Kako kažem u jednom svojoj knjizi, rat je zlo, rat je ono najgore što se izlučuje iz čovjeka, u ratu je uvijek sve ratno i gotovo uvijek ratničko! U rasplamsalom ratu čak su i podsticaji na mir iznuđeni i nisu normalni, nisu prirodni niti dobroćudni.
Drugo, svijet nam je danas zajednički. Danas su nam se približili različiti horizonti svijeta. Ti horizonti postaju nam zajednički, sudjelujemo u njima, razmjenjujemo ih, sarađujemo u odnosu na njih.
Treće, u ovoj epohi susreta religija zajedničke su nam opće vrijednosti čovjeka i čovječanstva: život i pravo na život, sloboda, čast, savjest, dostojanstvo, imovina, komuniciranje itd. Naša današnja hermeneutika naših svetih tekstova to treba imati u vidu, štaviše, to treba staviti na prvo mjesto. K tome, sve što smo kazali da su opće vrijednosti čovjeka potrebno je proširiti i na pravo Zemlje, na pravo Prirode, na pravo životne sredine, kao i na pravo svemira na dostojanstvo i zaštitu od zlih djela čovjekovih ruku.
Ukratko, naše današnje tumačenje naše vjere, naša današnja hermeneutika, treba uključiti mnogolike obzire spram drugoga i drugačijega.
Zajednička hermeneutika razumijevanja – zadaća hermeneutike
Priznamo li (i pristanemo li na) tezu da nam je mir danas zajednički, da nam je svijet danas zajednički, neminovno dolazimo do pitanja potrebe jedne zajedničke hermeneutike svetih tekstova različitih vjera.
Zajednička hermeneutika temeljnih svetih knjiga danas je, prije svega, pitanje zajedničkog mira među različitim religijama.
Mislim da je dostojanstveni mir glavni cilj zajedničke hermeneutike razumijevanja svetih tekstova danas. Drugim riječima, ono što nam je danas zajedničko jeste opća odgovornost spram mira među religijama. Podsjećam ovdje na slavne teze Hansa Kinga:
Mir nije moguć ako nema mira među religijama, mir nije moguć bez dijaloga, a sam dijalog nije moguć bez razumijevanja.
Na ovom mjestu treba dodati da je jedna od glavnih zadaća zajedničke hermeneutike razumijevanja svetih knjiga i religija da se njihova poruka ponudi na univerzalan način. Mislim da je posebna zadaća muslimanskih intelektualaca, filozofa i teologa u Evropi da Kur’an i islam tumače pomoću univerzalne hermeneutike.
Tradicionalna intima religijskog fenomena i kako je sačuvati
Za mene je veoma važno na kraju kazati sljedeće:
Prvo, zajednička hermeneutika razumijevanja ne smije zauzeti mjesto same vjere! Zadaća te hermeneutike jeste da osigura razumijevanje među različitim religijskim i vjerskim tradicijama svijeta. Zajednička hermeneutika nije nekakva nova religija. Nipošto!
Drugo, zajednička hermeneutika razumijevanja svetih štiva i različitih vjera i religija ne smije se upotrijebiti protiv razaranja naših tradicionalnih obrazaca vjere, vjerskih obreda, i onoga što naše vjere čini obredno svetim za njihove posebne vjernike. Kao što je tijelo mjesto duše, tako su i obredi mjesto svete tradicije za određenu vjeru.
Danas se na sve strane vode dijalozi među religijama. Poznat je jedan značajan projekt koji vodi kanterberijski nadbiskup Williams Rowan pod naslovom Izgradnja mostova. Također, poznat nam je i projekt Zajednička riječ u kojem su do sada učestvovali brojni muslimanski, kršćanski i jevrejski teolozi i teozofi.
Svi ovi i slični dijalozi među religijama, susreti među vjerskim velikodostojnicima, razumijevanje među religijama itd. ne bi trebali postati neka vrsta nove ideologije niti neka vrsta umjetne vjere ili nadvjere.
Cilj zajedničke hermeneutike razumijevanja danas nije u tome da razara naše tradicionalne vjerske i religijske univerzume, nego da omogući da ih bolje razumijemo u kontekstu današnjeg svijeta.
I da u miru i dostojanstvu živimo.
Napomena na kraju
Riječi koje ste upravo čuli poslao sam dr. Hansjorgu Schmidu, organizatoru ovoga simpozija. On ih je pročitao 22. i 23. februara 2009. godine.
Potom mi je dr. Hansjorg Schmid 25. februara uputio e-mail poruku u kojoj su stajala dva sljedeća pitanja:
- Možete li dati jedan ili dva primjera kako protumačiti Kur’an univerzalno? Šta to konkretno znači?
- Šta ova hermeneutika znači za muslimane u odnosu na Bibliju (i kršćane u odnosu na Kur’an)?
Evo mojih odgovora na ova dva pitanja gospodina Schmida.
Prvo, univerzalno tumačenje Kur’ana ima u vidu obzire sveg čovječanstva, a ne samo muslimanskog čovječanstva. Cijenjeno slušateljstvo znade vrlo dobro da se Kur’an u mnogim svojim stavcima obraća univerzalnim pozivom: O ljudi! (Ya ayyuha n-nasu!) Svi sa mnom možete provjeriti da su svi ti pozivi Kur’ana univerzalno prihvatljivi. Zadaća današnjih muslimanskih komentatora Kur’ana jeste da te univerzalne pozive Kur’ana stave u najnoviji kontekst, da tako u sadašnjoj perspektivi afirmiraju kur’ansku poruku, ne samo kod muslimana nego i kod nemuslimana. Cilj takve afirmacije Kur’ana trebalo bi da bude promoviranje mira, promoviranje prava na život svih ljudi, prava na slobodu, na imetak, na dostojanstvo i čast. Kad zakonito uživamo ova navedena prava, kad ih upražnjavamo kao odgovorna ljudska bića, mi ne ugrožavamo nikoga, ni muslimane, ni kršćane, ni jevreje, ni budiste, ni hinduiste, ni nevjernike. Nadalje, smatram da u tumačenju kur’anskih stavaka danas, posebno danas, treba postojati hijerarhija. Ajeti/stavci općeg karaktera trebaju imati prednost. Drugi ajeti/stavci imaju svoje važenje u kontekstu značenja onih ajeta/stavaka koji imaju općenite ili univerzalne poruke i značenja.
Drugo, univerzalnim čitanjem Kur’ana muslimani mogu pronaći i potom čitati one dijelove Biblije koji njedre univerzalnu poruku. Muslimani su to, na neki način, radili i do sada; te dijelove Biblije vrlo su uspješno pronalazili tokom povijesti. Sve vas ovdje podsjećam na tefsirski ili hermeneutički fenomen tzv. israiliyyata. Muslimanski su komentatori koristili jevrejske ili kršćanske priče o biblijskim ličnostima, ili su ponekada koristili i same dijelove Biblije, prenosili ih na stranice komentara Kur’ana da bi protumačili mnoge dijelove iz Kur’ana. Ja sam se bavio israiliyyatima, napisao sam nekoliko tekstova o njima. U gotovo svakom israiliyyatu koji se našao na stranicama komentara Kur’ana prisutna je jedna od onih jaspersijanskih graničnih situacija čovjeka: rođenje, smrt, borba, ljubav, rad, rat, bolest itd.
Eto na koji su način muslimanski komentatori još davno priznali da u Bibliji ima jedna vrsta univerzalne istine koja se može prenijeti na stranice komentara Kur’ana.
Ovom prilikom prisjećam se dvaju kršćanskih imena, Annemarie Schimmel i J. W. Goethea, a ima ih još mnogo, koja su iz svoga kršćanskog zaleđa pronašli u Kur’anu veliki broj univerzalnih poruka.
Mislim da nam je danas važno da i Kur’an i Bibliju čitamo u svjetlu uzajamnoga muslimansko-jevrejsko-kršćanskog povjerenja.
Ja u tom čitanju imam i poseban cilj: pokazati da današnja civilizacija nije samo judeo-kršćanska, već da je ona judeo-kršćansko-islamska. Naša današnja civilizacija postaje takvom sve više.
(Preporod.info)
