Napetosti na Zapadnom Balkanu
EU i SAD žele zadobiti srpske nacionaliste kursom koji je pun razumijevanja ali je i opasan. Međutim javlja se otpor.
Piše: Erich Rathfelder – taz.de
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović
Milorad Dodik, predsjednik srpski dominiranog entiteta u Bosni i Hercegovini, misli da sebi, sa vjetrom u leđa iz Moskve, može sve dozvoliti. Na komemoraciji 4. avgusta za srpske žrtve u ratu u Hrvatskoj 1995. on je prilikom svoga govora u Prijedoru dao da se pokažu slike navodnih srpskih žrtava. Na platnu iza njega pojavila se očajna majka sa svojom djecom.
Pokazalo se međutim da su navodne srpske žrtve muslimanska porodica iz Žepe, koja je u okviru zločina „etničkog čišćenja“ 1995. bila maltretirana od srpskih trupa. Jednim potezom razjasnio se karakter srpske komemoracije u mjestu gdje su srpska policija i armija prije 30 godina neumoljivo išla protiv svih koji nisu Srbi. U logorima Omarska, Manjača i Keraterm u Prijedoru ubijeno je više od 3.000 ljudi.
Upravo na to mjesto Dodik je pozvao diplomate i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. 64-godišnji Dodik ne priznaje bosanski ustavni sud kao i ustav Bosne i Hercegovine utvrđen mirovnim ugovorom iz Dejtona. On ponovo prijeti sa odcjepljenjem srpski dominiranog dijela zemlje od države Bosne i Hercegovine što bez vojnih sredstava nije moguće provesti.
Šta se sve još treba dogoditi da bi EU i SAD spriječilo u tome da i dalje nastoje srpske političare privući u zapadni lager? Doduše za SAD je Dejton 1995. uspjeh njihove diplomatije. Prije svega za demokrate. U njihovim očima predsjednik Clinton je 1995. u Dejtonu okončao bosanski rat. Međutim sada su američki diplomati koji su aktivni na Balkanu na putu da proigraju to naslijeđe. Srbija sada treba da bude privučena u zapadni lager sa koncesijama na Kosovu i Bosni.
Srbijanski predsjednik Vučić do sada je sjajno izigravao i Putina i Zapad. Konce vuče prije svega za Zapadni Balkan nadležni američki diplomata Gabriel Escobar. Zajedno sa Christopherom Hillom, ambasadorom SAD u Beogradu, komesarom za vanjske poslove EU Josepom Borellom i specijalnim izaslanikom EU Miroslavom Lajčakom oni su prije svega izvršili pritisak na kosovsku vladu. Kosovo treba da bude prisiljeno na ustupke prema Srbiji.
U srpskom entitetu Bosne se trenutno sa ruskom pomoći masivno naoružava
I u Bosni se osjeća ova politika. Bošnjačka nacionalna partija SDA nema više toliko moći kao prije ali otada je od strane SAD i EU morao biti izvršen pritisak na obje druge nacionalne partije – hrvatski HDZ i srpski SNSD. Međutim nije se ništa dogodilo. Zapadni diplomati zastupaju ideju da se mora izaći u susret nacionalistima da bi se sačuvao mir. Oni zanemaruju činjenicu da je to već jednom neslavno propalo – naime od 1991. nadalje.
Ako je tada bila „Velika Srbija“ ono čemu su težili srpski nacionalisti danas je to „Srpski svijet“. U srpskom entitetu Bosne se trenutno sa ruskom pomoći masivno naoružava. Zbog toga se u Bosni i Hercegovini sada javlja nešto kao otpor. U dijelu zemlje gdje dominiraju Bošnjaci i u Sarajevu za razliku od dijelova zemlje koju kontrolišu Srbi i Hrvati postoji diferencirana javnost. I nenacionalistička Trojka na vlasti u Sarajevu, predvođena socijaldemokratima, i vrhovni zapovjednik bosanskih oružanih snaga ne žele više bespomoćno trčati na nož srpskih nacionalista.
Otkako su Michael Roth, predsjednik Odbora za vanjske poslove Bundestaga i njegov kolega u američkom senatu kritikovali sadašnji politički pristup probudili su se neki parlamentarci sa obje strane Atlantika. Oni zahtijevaju da međunarodna zajednica uči iz prošlosti. Oni zahtijevaju diplomatiju odvraćanja da bi se spriječilo dalje zaoštravanje sigurnosnopolitičke situacije na Kosovu i u Bosni.
Nenacionalistički socijaldemokrati u Bosni zahtijevaju od EU vojne misije Eufor efikasne mjere da bi se osigurao integritet granica zemlje. Zbog toga u središte debate ulazi prije svega Brčko u sjeveroistočnoj Bosni gdje je srpski entitet presječen na dva dijela. Područje Brčkog je strategijski najvažnija tačka na Balkanu. Zbog toga Srbi svim snagama žele kontrolisati Brčko – a i zapadne armije su to shvatile.
Njemačka savezna vlada šuti
Evropske Eufor trupe trebaju tamo biti pojačane; zbog toga su u Bosnu poslane nove Eufor trupe a među njima je i jedan mali njemački kontigent od oko 30 ljudi. Ali stvarno značajna strategijska promjena bi nastupila tek ako bi se tamo angažovale NATO trupe. Naime po novinskim izvještajima Eufor treba da bude vođen mađarskom vojskom – time bi jarac postao vrtlar.
Berlin se ne miče. Ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock, koja se jednom suprotstavila nacionalističkim pozicijama, šuti. Ljudi u Bosni međutim imaju u sjećanju rezoluciju Bundestaga iz 2022. koja za Bosnu zahtijeva pravnu državu i demokratske reforme. Šta je sa tim? Njemački posebni povjerenik za Balkan, Manuel Sarrazin i Visoki predstavnik međunarodne zajednice Christian Schmidt izgleda da su zaboravili na taj zaključak.
Iz Berlina nema komentara. Želi li se u Berlinu stvarno vanjska i sigurnosna politika EU na Balkanu povjeriti isključivo dipolomatima SAD i EU kao i jednom Viktoru Orbanu?
Erich Rathfelder je dopisnik taz (Tageszeitung) za jugoistočnu Evropu, živi u Sarajevu i u Splitu. Nakon studija istorije i politike u Minhenu i Berlinu i istraživačkih projekata u Latinskoj Americi došao je u taz 1983. kao redaktor za zapadnu i istočnu Evropu. Od 1991. radi kao ratni reporter u nekadašnjoj Jugoslaviji i danas pokušava kao dopisnik, publicist i filmski stvaralac doprinijeti razumijevanju ljudi na ovim prostorima. Posljednje knjige: Kosovo – istorija jednog konflikta, Suhrkamp 2010., Bosna u fokusu, Berlin 2010., 2014. dokumentarni film o preživjelima logora u Prijedoru.
tacno.net
