Ljubo R. Weiss: Otvoreno pismo Theodoru Meronu, Haag

Poštovani gospodine Meron, poštovani predsjedniče Haškog suda!

Vi, gospodine Meron, najvjerojatnije, niste upoznali Mihaila Mišu Montilja, mog druga iz zagrebačkog razdoblja rada i života. Mišo Montiljo (1928.-2005.) bio je neobičan čovjek, niska rasta, velika nosa, ekstrovertiran, hodajuća pričalica i često je govorio usplahireno, ali i mudro. Mišo je bio pravnik, Židov Sefard, poznavao je dobro pet – šest stranih jezika, bio je zaposlen u sekretarijatu SRH za vanjsku politiku, te kasnije u Ministarstvu vanjskih poslova Republike Hrvatske, a mnogi su ga najviše znali po tome što je desetljećima vodio pjevački zbor Moša Pijade, kasnije preimenovan u Lira. Zašto vam počinjem ovo pismo sjećanjem na Mišu Montilja?

U kontaktima sa Simonom Wiesentahalom (1908.-2005.) ovaj svjetski poznati “lovac na naciste“ pričao mi je više puta kako mu se Mišo Montiljo obraćao: „Simone, molim te, ajde da nas dvojica razgovaramo kao Židov sa Židovom!“ Bila je to obavezna prva rečenica kada bi nazvao, a zatim bi nastavio s temom zbog koje je nazvao. Kažu, tu istu početnu rečenicu koristio je kada bi nazvao rabija Arthura Schneiera u New Yorku, da bi ga kasnije zamolio da prihvati gostovanje pjevačkog zbora u USA, i nastup u „Schneierovoj sinagogi“ na Petoj aveniji.

KAO PISMO ŽIDOVA, ŽIDOVU

Eto, tako i moja persona moli da ovo pismo shvatite kao pismo Židova, Židovu, otvoreno, jednostavno, britko, pa i prisno, kako dolikuje komuniciranju među Židovima koji još drže do etičkih i moralnih načela judaizma. Pišem Vam i kao onom koji sigurno zna što znači latinska izreka Cicerona: IUSTITIA OMRI AURO CARIOR – pravičnost je od sveg zlata skupocjenija! O Vama i Vašem glasu koji je presudio u žalbi odvjetničkog tima na presude hrvatskim generalima, pisao sam već – uvažili ste žalbu, i oslobodili hrvatske generale, i vjerujem da ste imali dobrih pravnih razloga učiniti nešto što je odjeknulo i u svijetu, ali posebno u Hrvatskoj. Članak o Vama objavljen je u studenom 2013. pod naslovom „Theodor Meron – vrstan pravnik, hrabar čovjek“

Tada sam napisao, i ponavljam: „U euforičnoj proslavi odluka Haškog suda gotovo je neopaženo prošao sastav Žalbenog vijeća kao i predsjedavajući sudac Theodor Meron… Slušao sam razne komentare i izjave, ali nisam zamijetio da se itko ozbiljno zapitao tko je ta starina od suca koji je ipak iznenadio mnoge. Tek … 17. studenog 2012., u TV Dnevniku HRT-a netko se dosjetio i posvetio mu koju minutu pažnje.
Sada, kao što je običaj u našoj manipulativnoj i često politički i pravno neosviještenoj, „suncokret sredini“, zamalo svi su očekivali oslobađajuću presudu, to se kao moglo očekivati itd. i tsl. Ti generali poslije bitke, kada se već zna tko je, pojednostavljeno rečeno, pobijedio a tko izgubio, nikada mi nisu u životu bili simpatični. Zašto tajiti i prenemagati se, i ja sam, s uvidom u informacije koje su mi bile dostupne…, očekivao osuđujuću presudu, istina znatno ublaženu, prije svega zato što je teza o zločinačkom pothvatu više zvučala kao politička, a puno manje kao pravna konstrukcija. Iako ne znam puno o vojnim doktrinama i ratnim operacijama, i samo prekomjerno granatiranje činilo mi se za raspravu. Međutim već u pola seanse izvještavanja o slučaju Gotovina – Markač taj sudac koji je u ove godine napunio 82 godine (rođen je 28. travnja 1930., u Kaliszu, u Poljskoj), navijestio je oslobađajuću presudu, a zatim staloženo, točku po točku, strogim pravničkim rječnikom, doveo u pitanju cijelu optužnicu. Bilo je tu i tamo upozorenja da se radi o neovisnom, strogom sucu, čovjeku koji ima iza sebe sjajnu pravničku karijeru, čovjeku na kojeg je teško utjecati i kojeg mogu impresionirati samo činjenice tj. istina, ali ta upozorenja jedva da su registrirana. Previše se pažnje posvećivalo Carli del Ponte, Serge Brammertzu i drugim zastupnicima optužbe, (ne)suradnji s Haškim sudom, radu nacionalnih policija, a premalo pravnim stručnjacima. Zašto?? Zato, što se u nas, nažalost, proširila fama o ICTY-ju kao političkoj, a ne pravnoj instituciji, a opet, po mom subjektivnom sudu, tome su pridonijeli i mediji – nekompetentni novinari, posebno tzv. novinari opće prakse. K tome, „Balkanci“, uvjetno rečeno, u svakoj, ama zamalo svakoj stvari i pojavi vide politiku, a malo ili nimalo struku odnosno profesionalnost, etiku, moral…“

NEOSPORNI AUTORITET U MEĐUNARODNIOM PRAVU

Gospodine Meron, kao američki pravnik židovskog porijekla bili ste od ožujka 2003 do studenog 2005 i predsjednik ICTY-a i na tu dužnost imenovan ponovo u studenom 2011. U prosincu 2011 uslijedio je Vaš izbor za suca Međunarodnog ad – hoc Kaznenog suda (IRMCT) koji od srpnja 2012.vrijedi kao institucija nasljednica Međunarodnog suda za Jugoslaviju i Ruandu, i kasnije ste izabrani za predsjednika IRMCT-a. Zapravo, iako ni Vi ne možete pobjeći sasvim od svog okruženja i anglosaksonskog načina vaganja pravde, radi se da vas javnost, stručna i druga, doživljava neospornim autoritetom u međunarodnom pravu. Jer, pokazali ste da vas zanimaju prvenstveno dokazi i protudokazi, činjenice, istina, uvjerljivost svjedoka i svjedočenja; za razliku od nekih sudaca, niste se dali impresionirati prvostupanjskim presudama nego tražili ste slabe i najslabije točke optužnice, odnosno, pažljivo čitali žalbe optuženih i njihovih odvjetničkih timova.
Vi ste, gospodine suče, studirali pravo na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, zatim na čuvenom Harvardu. Kao da Vam to nije bilo dovoljno, studirali ste i na Cambridgu gdje ste i doktorirali. Godine 1977 postali ste profesor za međunarodno pravo na Graduate Institute of international Studies, a od 1994 bili ste profesor na New York University. Pitanje DIJELJENJA PRAVDE je vječno pitanje i izvire iz Tore i Talmuda koji je kao svete knjige su temeljene na nekoliko ključnih pojmova: mir, pravda, jednakost pred sudovima, poštena vladavina…Kao preživjeli nacističkih logora znate dobro što su to deportacije stanovništva, što je bila jedna od točki srušene optužnice, i vjerujem da vaše tragično iskustvo nije bilo bez utjecaja na konačnu odluku Haškog suda. Doveli ste u pitanje ključnu tezu optužnice o postojanju UDRUŽENOG ZLOČINAČKOG POTHVATA, oslobodili ste svojim presudnim glasom, kao predsjedavajući Žalbenog vijeća Haškog suda (u peteročlanom Žalbenom vijeću odnos glasova je bio 2:2!) optužene generale i po drugim točkama optužnice i od oštrih kazni izrečenih u prvostupanjskoj presudi, nije ostalo ništa – generali su slavodobitno se vratili u Hrvatsku, a general Ante Gotovina(1955.), obraćajući se oduševljenim građanima na Trgu bana Jelačića u Zagrebu govorio je o pravnoj oluji i pozivajući nas da se okrenemo budućnosti.

OBVEZE ŽIDOVA ZBOG ISKUSTVA HOLOKAUSTA I POVIJESTI

ISPUNJENE POGROMIMA

Želim Vam otvoreno reći što se u međuvremenu dogodilo odnosno nije dogodilo u Hrvatskoj, kako je s pravdom za stradalnike Drugog svjetskog rata, njihove potomke, i za stradalnike Domovinskog rata. I gdje je u svemu tome, mada ne volim isticati svoje probleme, jedna persona po imenu Ljubo Ruben Weiss? Ovo što ću vam napisati neće biti primljeno blagonaklono u dijelu hrvatske javnosti, ali i u dijelu hrvatskih Židova, koji smatraju da se mi Židovi nemamo što uplitati u aktualne politike Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije… Mi imamo što reći, prvenstveno kao građani tih država, a onda i kao pripadnici naroda i vjere koju s ponosom prakticiramo milenijima. Naime, jedan od najvećih zločina u povijesti čovječanstva, Šoah, jest specifična pojava pokušaja genocidnog uništenja nas koji smo označeni kao strano tijelo u njemačkom, arijevskom narodu (narodima) i za koje je bilo predviđeno „konačno rješenje“. Vi, s iskustvom poljskog Židova, kasnije američki državljanin, i jedan od najistaknutijih pravnika danas u svijetu, zaslužna starina i PRAVEDNIK, znate koliko je važno za mir u svijetu da pravda bude zadovoljena i zločinci, pogotovo ratni zločinci budu privedeni sudu, jer zločini koji nisu sankcionirani, mogu se ponavljati, u beskraj, i na štetu često nevinih ljudi i na štetu same pravde. Nas, smatram, obvezuje i naša Holokaust i povijest često ispunjena pogromima, da upozoravamo na to da nema zločina bez kazne, i da ona treba biti pravedna i opominjuća za nove naraštaje. Vidite, poštovani suče Meron, upravo se o tome radi – nakon što ste oslobodili hrvatske generale teških točaka optužnice, oslobođenje generala shvaćeno je u većem dijelu javnosti kao amnestiranje svih hrvatskih ratnih zločinaca, koji su, kao i većina njihovih odvjetnika shvatili da ukoliko nije bilo udružena zločinačkog pothvata nije bilo ni ratnih zločina i zločinaca, po nakaradnoj logici da se u oslobodilačkom, domovinskom ratu oni nisu ni mogli počiniti. Vjerujem da ste i Vi, kao i pravednici u Hrvatskoj, očekivali da će dokazani ratni zločinci biti procesuirani i pred božicom pravde, koja drži u ruci vagu, povezanih očiju, utvrditi pojedinačne odgovornosti i izreći kazne ili pak oslobađajuće presude. Nemam egzaktnih podataka koliko je osumnjičenih privedeno sudovima nakon oslobođenja hrvatskih generala 2012., ali dojma sam ne baš previše, a ako se to dogodilo sudovi su sporo provodili sudske procese ili blago kažnjavali osumnjičene.

SLUČAJ DARIA KORDIĆA

Ono što je nesporno je da su neki osuđeni i od Haškog suda, nakon odslužene kazne od dvije trećine pušteni na slobodu, a još je pred očima javnosti i slučaj dočeka na aerodromu Pleso Daria Kordića (1960.) koji je pravomoćno osuđen na 25 godina zatvora (zbog dokazane krivnje za etničko čišćenje u Ahmićima i Lašvanskoj dolini) i koji je nakon odslužene dvije trećine pušten iz zatvora u Austriji. To je uobičajena praksa i tko sam ja da bih je trebao dovoditi u pitanje? Međutim dovodim u pitanje sam doček gdje je dotični dočekan kao heroj, uz prisustvo jednog crkvenog glavešine (biskupa sisačkog Vladu Košića, 1959., ujedno i predsjednika, o apsurda, Komisije Hrvatske biskupske konferencije IUSTITIA ET PAX),) i kojom prilikom je jedan častan i hrabar čovjek (Zoran Ivančić, sarajevski mirovni aktivist) kojeg je to orgijanje zasmetalo, umalo linčovan.

   Ratni zločini počinjeni su i u Vukovaru (Ovčara), ratni zločini počinjeni su i u Gruborima, Paulin Dvoru, Ahmićima, Heliodromu, Manjači… rat na prostoru ex-Jugoslavije s mnogo karakteristika građanskog rata, bio je izrazito krvoločan i vodio se znatnim dijelom bez poznavanja konvencija o zaštiti zarobljenika i s mnogo civilnih žrtava rata (Ženevske konvencije nisu dobrim dijelom poštovane), smrtno su stradala i brojna djeca, starci, civili koji niti su rat željeli, niti su u njemu aktivno sudjelovali. Posebno su drastična stradavanja muslimanskog življa u Srebrenici kao i muslimana u mjestu Ahmići, no zločina je bilo i u Zagrebu (slučaj Zec), zločine su počinile postrojbe i grupe ekstremista, zapravo na svim stranama. I ne radi se samo o drastičnim zločinima – radi se o tome da nije sankcioniran dovoljno govor mržnje koji i danas može se naći u medijima, posebno na brojnim portalima, a posebno je vidljiv u obliku notornog antisemitizma, koji buja na prostoru od Jesenica do Đevđelije, od Vardara pa do Triglava. Vi, kao i ja znate, da su brojni uzroci antisemitizma, a svakako jedan od ključnih je potreba da se za katastrofalnu ekonomsku situaciju na spomenutom prostoru optužuju uvijek oni drugi, i da se poseže olako za prastarim dežurnim krivcima, Židovima odnosno Jevrejima. Mi smo, gledajući statistički, danas minorna manjina. Židovi uglavnom ne stanuju na prostoru ex-Jugoslavije, raspršili su se ostaci ostataka svijetom, dio je potomaka Židova-Jevreja je u Izraelu, dio i u USA…

ŠTO OČEKUJEM(O) OD VAŠE POSJETE ZAGREBU?

Nama, bar za sada, ne prijeti neposredna životna opasnost, ali prijeti nam izumiranje odnosno asimilacija. Jedan od ključnih razloga odumiranja nekada cvatuće židovske (jevrejske) zajednice Jugoslavije (do 1941.) jest i taj što nijedna vlast nakon 1945. nije se trudila da materijalno obešteti židovsku zajednicu odnosno potomke Židova, i pri tome, ako je toga i bilo, ključni kriterij bila je lojalnost odnosno pitanje što je tko učinio za svoje domovine… I tako se događa da i danas 2014. mnogi Židovi muku s povratom nacionalizirane imovine, ili pak s ostvarenjem svojih građanskih prava. Nije nam utjeha da svoja prava ne ostvaruju i druge nacije i vjere, pa i mnogi pripadnici nacionalnih država, a koji pripadaju matičnom narodu, samo zato što nisu pristalice vladajuće stranke ili pak dio pseudoelita koje su zajahale druge i drugačije, ali i vlastiti narod. Stoga očekujem od Vaše posjete Zagrebu i Hrvatskoj gospodine suče Meron, da ćete jasno i glasno reći ono što mislite o pravdi i pravednosti u Hrvatskoj, pa i u drugim državama ex-Jugoslavije, da preuzete obveze iz poglavlja 23 sporazuma Hrvatske i EU se ne realiziraju na očekivani način, da ćete se voditi načelom da se kaže istina ma kako se ona nekima ne sviđala.

Na kraju, stojim pred vama kao Vaš poštovatelj, obraćam vam se kao Židov Židovu, ali onaj koji je svoje neslaganje s politikom Franje Tuđmana i njegovih poslušnika, uključujući čak i dio „Hofjuden* (dvorskih Židova) platio egzilom, ali i kao onaj kojem su na srcu prava drugih naroda i manjina.“Najbliži bez kojih je ostao u Holokaustu Marko Weiss, moj otac: njegov brat Ljubomir-Ruben, po kojem sam dobio ime, Katarina, njegova majka, Adolf, njegov otac i brojna šira obitelj iskusila je strahote Holokausta, ali i preživjeli strahote nakon 1945. godine. Od obitelji JEDINI je preživio logore nacističke Njemačke Marko Weiss, logoraški broj 121 729 i mogao je birati: Palestina, Francuska, USA…Vratio se kući, u Lukač kraj Virovitice, uvjeren da će još netko doći kući! Od uže obitelji, nije se nikada pojavio nitko! U postupku denacionalizacije devedesetih prošlog stoljeća tražio je imovinu natrag, u naturalnom obliku! Nije je dobio! U međuvremenu dinamitom je srušena drvena, skromna vikendica obitelji Weiss u Bilogori – ni kunu odštete nije dobio, niti moja persona koji sam poslao bar tridesetak pisama na razne adrese u Hrvatskoj, neka stoje i sada neodgovorena u nečijoj ladici. Živim skromno kao potomak jedne od bogatijih obitelji virovitičkog kraja, male mirovine i ono što me najviše muči je da kao bivši knjižar u Beču danas ne mogu kupovati knjige. Tek ovih dana čitam Goldsteinovu „ 1941.-godinu koja se vraća“ objavljenu 2012., zahvaljujući poklonu autora. Da apsurd bude još veći, u međuvremenu sam biran za predsjednika jedne od najmanjih židovskih općina u Hrvatskoj, virovitičke, a njen rad opstruira Koordinacija židovskih općina RH, pod vodstvom dr. Ognjena Krausa, uz asistenciju Ministarstva financija…To pitanje je prvenstveno stvar židovske zajednice Hrvatske i mi ćemo ga, vjerujem riješiti po pravdi i u skladu sa izvornim načelima judaizma.

NE OSJEĆAM SE ŽRTVOM

Nemojte ni jednog trenutka pomisliti da se osjećam kao žrtva! Ne predajem se, što savjetujem i svojim sugrađanima, vama koji ovo čitate, ali i Vas, gospodine Meron, želim podržati da radite i dalje svoj posao suca i uglednog pravnika međunarodnog prava, uvjereni zajedno da ratni zločini ne smiju ostati nesankcionirani, da oni ne zastarijevaju i da njihovi počinitelji ne mogu biti, i nakon izdržane kazne, slavodobitno dočekivani. Dio pisma ne spada u Vašu nadležnost, vi ne možete riješiti slučaj niza gubitaka jedne židovske obitelji, obitelji Weiss, ali možete pomoći svojim javnim očitovanjem, da kažete političkim pseudoelitama da narod(i) nisu tu zbog njihove častohlepnosti i povelikog ega pojedinih političara, njihove gramzivosti i da nikome njegova nije do zore gorjela, pa neće ni njihova. Oprostite mi na ogorčenosti, ali obratio sam vam se kao Židov Židovu, i prije svega, kao onaj koji ne pristaje ni jednog trenutka na ulogu žrtve. Meni je sada već pomalo svejedno što ne mogu ostvariti svoja legitimna prava i što se suočavam sa zidom ravnodušnosti kada je u pitanju pravo i pravda, birokratskim hladnim reagiranjima, umoran sam gospodine Meron, no, sljedeći naraštaji oprostit će nam podosta, ali nam neće oprostiti ravnodušnost i – ŠUTNJU!

Poštovani suče Meron, želim vam osobnu sreću, Vama i Vašoj obitelji, Vašim potomcima, želim da ne doživite depresije jednog Simona Wiesenthala pred kraj života, koji je sa svojim suradnicima priveo pravdi više od 1000 osoba osumnjičenih za ratni zločin, koji je cijeli svoj svjesni život, posebno nakon oslobođenja iz koncentracijskog logora Mathausen, poručivao: PRAVDA, NE OSVETA, ali se pred kraj života, usprkos brojnim odlikovanjima i priznanjima, pitao: „Zar smo dovoljno učinili na edukaciji mladih o miru, o Holokaustu, o ljudskim pravima, o toleranciji, da li je moje djelovanje bilo uzaludno, i neuspješno?“

Ako ste kao pravnik, spasili jednog čovjeka, ako je Simon Wiesentahal učinio samo jednu micva* (dobro djelo, zapovijed), ako je pokojni Mišo Montiljo pjesmom razgalio dušu bar jednom posjetitelju koncerata pjevačkog zbora, ako je ovo otvoreno pismo spriječilo samo jedan zločin, učinili smo ono što Stvoritelj i časni ljudi od nas očekuju.

 SHALOM, poštovani suče Meron!

Ljubo Ruben Weiss

(U Virovitici, 4.07. 2014.)

tacno.net

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close