NEČASTIVI U DRUŠTVU PISACA: Šta se krije iza Sidranove ratne “povelje”?

Društvo pisaca Bosne i Hercegovine ostalo je, barem za sada, bez četiri člana nakon što je Abdulah Sidran iznio svoja sjećanja o ovom udruženju s početka rata 1992. godine na javnoj raspravi “Pisac, književnost i književničke asocijacije danas”.

Potpisana je Povelja u kojoj se navodi da se nad nama i našom zemljom događa agresija, da pišemo jezikom bosanskim, prenijela je Sidranove riječi Novinska agencija Patria (NAP).

Ova agencija također prenosi da je Sidran “u maju 1992. godine organizirao u svojoj kući sastanak na kojem se pravio spisak članova koji ispunjavaju književne kriterije”.

U medijima su uslijedile reakcije pojedinih članova Društva pisaca i iz članstva su javno istupili Ivan Lovrenović, Enver Kazaz, Atif Kujundžić i Goran Simić.

Bio sam u šoku kada sam čuo šta je Abdulah Sidran govorio na javnoj tribini. Nisam bio jedini – niko živ se ne sjeća da su članovi i članice Društva ikada potpisivali povelju u kojoj se neko tjera da svoj jezik naziva jednim imenom. Pobojao sam se da su se u nekim nezvaničnim krugovima, u vrijeme kad sam bio članom toga društva, bez znanja većine članstva, potpisivali, u naše ime, neki dokumenti, rekao je za Žurnal književnik Goran Simić.

O Programskoj povelji Društva pisaca BiH ništa nisu znali ni Ivan Lovrenović,  Atif Kujundžić i Almir Bašović, ali ni predsjednik Društva Dževad Karahasan.

Ne znam, možda je kolega Sidran nekad i sačinio neku povelju, ja je nisam vidio i nisam se njome bavio, kaže Karahasan za Žurnal i dodaje:

Ne znam za Povelju i ne bih se bavio njome, dok ne riješimo neke egzistencijalne probleme Društva. Ako neka Povelja postoji, Predsjedništvo Društva je naravno mora dobiti na uvid i onda podastrijeti članstvu na skupstini Društva – da o njoj raspravlja, usvoji je ili odbije.

Na naše pitanje da li članovi Društva dobijaju Povelju na uvid stupanjem u članstvo, predsjednik Društva nam je odgovorio da ne zna.

Ja je nisam dobio na uvid, nisam je vidio i nisam za nju čuo.

JEDAN JE ČOVJEK SPREMAN LAGATI

Programska povelja Društva pisaca BiH donesena je u proljeće 1992. godine i dio je Statuta Društva pisaca. U Povelji stoji da su Članovi Društva pisaca tvorci i pripadnici kompozitne bosanske književnosti, pri čemu svaki od njih (po pravu i principu dvojne pripadnosti) jeste istovremeno i pisac svoje matične nacionalne književnosti: hrvatske, srpske, bosansko-muslimanske. Jezik kojim pišu ovi pisci jeste jedan, ali ne i jedinstven jezik, te da svaki od njih zadržava neotuđivo građansko i umjetničko pravo da ga naziva svojim nacionalnim imenom: Bosanski – Muslimani (Bosanci – Bošnjaci) bosanskim, Hrvati – hrvatskim, Srbi – srpskim.

Iako Povelja demantuje Sidrana, na javnoj raspravi “Pisac, književnost i književničke asocijacije danas”, izlagača-uvodničara niko nije prekinuo niti ispravio.

Pisci ne pobijaju mišljenja s kojima se ne slažu, to čine ideološki komesari. Književnost živi od razlika, male političke partije i pseudoreligijske sekte žive od jedinstva. Ja ispravljam samo studente koji na ispitu demonstriraju neznanje, ispravljam recimo njihove krive navode, ali im ne pobijam mišljenje ni kad se s njim ne slažem. Na javnim razgovorima Društva pisaca ljudi imaju pravo govoriti ono što misle, bez obzira na to je li to istina ili nije, je li se to dogodilo ili su oni sanjali, čak i ako se to što oni govore neće dopasti ideološkim komesarima, decidan je Karahasan.

Cijeli ovaj jad, kako ste vidjeli, došao je iz toga što je jedan čovjek spreman slagati, izmisliti, makar i stvar koja je za njega lično pogubna, samo da, valjda, drugom se razlogu ne mogu domisliti, uveća vlastitu važnost. To je bolesno, bolesno, tvrdi Goran Simić.

Ivan Lovrenović smatra da, iako valja imati određeno razumijevanje za trenutak kada Povelja nastaje

To je proljeće 1992. u jeku najstrašnije opsade Sarajeva – način na koji se u njoj formulira identitetni odnos jezika, književnosti i nacije suviše je etnoideološki zakovan i direktivan. Isto tako, suviše je ideologizirana pozicija Društva pisaca kao instrumenta države i njezine afirmacije.

RASPRAVA KOJA ZAGLUŠUJE

Atif Kujundžić podsjeća da ime/naziv jezika jeste stvar političke konvencije o kojoj ne znam da se dogodila, ali skoro ista formulacija kao u Povelji, korištena je u ratnim udžbenicima: Naši narodi govore jednim jezikom, a imenuju ga trojako, kao bosanski, hrvatski ili srpski, /pogledati uvod u gramatiku za gimnazije/. Pa je shodno tom stavu svako u svoju đačku knjižicu ili svjedodžbu mogao upisati naziv jezika.

Goran Simić vjeruje da je u trenutku nastanka Povelje ovaj tekst bio prihvatljiv, ali i da bi ga sada trebalo promijeniti.

Svijet se oko nas promijenio. Ono što smatramo nacionalnom književnošću u svijetu više nije vezano za jedan jezik, kako god se on zvao. Ne vjerujem, međutim, da su pitanja naziva jezika i pitanja naziva nacionalne književnosti danas veoma bitna. Vrijeme je pregazilo naša udruženja. Trebalo bi da se bavimo širenjem prostora djelovanja za književnost, a ne definisanjem i omeđavanjem. Dužni smo otvoriti prostor novoj generaciji koja dolazi. Žao mi je što sam prisiljen da učestvujem u javnoj raspravi koja samo zagušuje, ništa novo iz ovoga nećemo naučiti, a zauzeli smo prostor ljudima koji bi možda imali šta novo reći.

Almir Bašović, pisac i profesor na odsjeku za Komparativnu književnost i bibliotekarstvo i izlagač na pomenutoj javnoj raspravi, smatra da skup na temu pisac, književnost i književne asocijacijacije održan u Kamernom teatru ‘55 jeste početak niza razgovora o mjestu koje Društvo pisaca ima i mjestu koje treba imati u BiH.

Siguran sam da će se u budućnosti razgovarati o raznim temama vezanim za Društvo pisaca, pa tako i o Povelji.

Lovrenović smatra da se Povelja morala davno izmijeniti:

Tim više što tamo stoji da je Povelja sastavni dio Statuta Društva pisaca.

USHIĆENO PLJESKANJE

U svom otvorenom pismu Društvu pisaca BiH, pod naslovom “Lešina književnosti”, Enver Kazaz piše:

U svijetu koji imalo drži do sebe Sidranovo svi su morali potpisati bilo bi označeno kao diskriminacija i asimilacija i, naravno, nacionalizam. A glave koje su potpisale i koje ushićeno plješću to doživljavaju kao odanost Domovini i Naciji, tj.  Patriotizam. Potpun trijumf gluposti, poniznosti, slugeranjstva iznad svega. To je taj dignitet koji se očuvao u Kamernom teatru 55, obojenom u književničke boje, kako s patosom izvještava nepismeno Oslobođenje i Sidranova borba za istinitu interpretaciju agresije na BiH i genocida počinjenog u njoj.

Na žalost, Kazaz nije imao vremena da odgovori na pitanja Žurnala, ali su odgovor na ove kvalifikacije učesnika javne rasprave “Pisac, književnost i književničke asocijacije danas” dali su Dževad Karahasan i Almir Bašović…

Eh, naša strast za etiketiranjem! Demokratski čopor nezavisnih intelektualaca mene je do sada progonio kao četnika, hrvatskog poltrona, bošnjačkog nacionalista, islamskog fundamentalista, a taj se čopor okupio oko upravo ovih ljudi, koji sada dižu dreku…. Doslovno istovremeno su me linčovali u jednim novinama kao četnika i u jednom časopisu me raskrinkavali kao islamskog fundamentalista. A pritom operiraju isključivo ideološkim kvalifikacijama i diskvalifikacijama, jer su one bez stvarnog sadržaja, tako da mogu brbljati šta hoće i svakom zalijepiti etiketu koja im se u tom trenutku dopada, rekao je Karahasan.

Bašović je napomenuo da dvojica kolega nisu prisustvovala skupu u Kamernom teatru ‘55 na koji su svi članovi Društva pisaca bili pozvani i na kojem su svi prisutni mogli govoriti, a zatim su istupili iz Društva zbog izvještaja koji su o tom skupu pročitali u dnevnim novinama.

Nas prisutne su ta dvojica odsutnih kolega na osnovu novinskog izvještaja proglasili bošnjačkim nacionalistima jer nismo rekli ono što oni misle da smo trebali reći i nismo reagirali onako kako su oni očekivali da ćemo reagirati na izlaganje Abdulaha Sidrana.

Ne znam za ostale prisutne, ali ja zaista nisam dao nikakvog povoda ovoj dvojici odsutnih kolega da pomisle kako imaju pravo od mene bilo šta očekivati. Na skupu sam govorio o Shakespeareovoj odbrani spisateljskog ceha, a zbog toga su me bošnjačkim nacionalistom mogli proglasiti ili paranoici koji u svemu vide bošnjački nacionalizam, ili ljudi kojima se zbog nečeg isplati da u svemu vide bošnjački nacionalizam.

Komentarišući istupanje četvorice članova Društva pisaca BiH, predsjednik ovog udruženja Dževad Karahasan kaže:

Društvo pisaca je cehovska organizacija, članstvo u njoj je dobrovoljno, svaki član ima pravo istupiti kad ga je volja. Nisam komentirao njihovo pristupanje Društvu, nemam razloga ni prava komentirati ni njihovo istupanje.

Goran Simić, s druge strane, se nada da je Dževad Karahasan svjestan da njegova reakcija u ovom trenutku nije stvar ličnog izbora, nego profesionalne dužnosti.

Teško mi je podnijeti da od nečijega hira zavisi ton i djelovanje jedne tako važne organizacije. Mnoge je u Društvu stid. Svi očekujemo da se javnosti obrati Dževad Karahasan, predsjednik. U ovom trenutku on ima dužnost i moć da raščisti stvari i učini da članovi i članice Društva pisaca Bosne i Hercegovine ne saginju glavu, nego da se ponose pripadnošću svome udruženju, kaže Simić.

IZMIŠLJENI POVOD ZA GUŽVU

Sukob koji se iz PEN Centra BiH prebacio na teren Društva pisaca BiH, u predizbornoj je godini poprimio političke konotacije. Dževad Karahasan nije želio odgovoriti na pitanje da li u pozadini ovih dešavanja stoje politička previranja, mada ipak dodaje:

Ali da je povod za ovu gužvu “izmišljen” i da je frka vještački napravljena – jasno je na prvi pogled.

Javna rasprava “Pisac, književnost i književničke asocijacije” u organizaciji Društva pisaca BiH održana je 25. juna u Kamernom Teatru ‘55. Reakcija Ivana Lovrenovića uslijedila je deset dana kasnije. Razlog za to je, kako kaže Lovrenović, vrlo jednostavan:

Pošto novine ne kupujem, za ono što se govorilo na toj Tribini saznao sam tek iz reakcije Gorana Simića, na koju sam naišao na internetu.

Atif Kujundžić je, nakon razmjene nekoliko riječi sa Ivanom Lovrenovićem i čitanja teksta Envera Kazaza, zatražio brisanje iz evidencije DP BiH u komentaru ispod teksta Envera Kazaza.

Činjenice i aktere slabo poznajem, a suviše mi je iritirajuće, kaže Kujundžić.
Simić je već ranije napuštao Društvo pisaca.

Uvijek sam se vraćao – iz emotivnih razloga. Iz istih razloga danas ne mogu biti članom te organizacije. Volio bih biti u stanju da pomognem književnom životu u BiH, svojim međunarodnim iskustvom, važnim kontaktima sa izdavačima i prevoditeljskom mrežom – no, jednostavno, ne mogu funkcionisati unutar organizacije u kojoj će me neko maltretirati. Slab sam na Sarajevo, slab sam na Bosnu i Hercegovinu.

Ova tri bh. književnika su za Žurnal potvrdili da su podnijeli i formalne zahtjeve za ispisom iz članstva u Društvu pisaca, a iz Društva su nam rekli da nije bilo drugih zahtjeva za iščlanjenjem.

(zurnal.info)