Propovjednik Muktada al Sadr je pobjednik izbora u Iraku. Makar je šitski musliman, on ne namjerava slušati Iran što da radi, ali nije naklonjen niti Amerikancima. Za put do mira u Iraku je potrebno i više od toga.
U Iraku oko 60% stanovništva čine šitski muslimani, a nešto preko 30% su suniti – kao što je to bio Sadam Husein i što je bila vjera tek vojno poražene takozvane „Islamske države”. No na izborima održanim prošle nedjelje i čiji su rezultati objavljeni koncem tjedna su tri najveće stranke u iračkom parlamentu redom stranke šitskih muslimana, glavne vjere susjednog Irana. Najveći broj glasova je osvojila stranka šitskog propovjednika Muktade al Sadra.
No upravo Teheran nije zadovoljan ovim ishodom: još prošlog tjedna, uoči izbora je u Irak stigao visoki gost iz Irana, general iranske Revolucionarne garde Kasim Soleimani. On se htio uvjeriti kako će u Iraku opet doći vlada naklonjena Iranu, ali al Sadr nema namjeru slušati Teheran što da radi u svojoj zemlji, bez obzira na vjersku povezanost. On se zalaže za neovisni Irak, politički, gospodarski i ideološki i makar je prisiljen stvarati koaliciju možda i sa Savezom Badr Nuri al Malkija i Hadija al Amirija koji poslušno slušaju želje Irana, on radije želi tehnokratsku vladu koja bi Irak konačno vodila u nekakav napredak. Jedino što al Sadra veže sa Savezom Badr jest njihova zajednička želja da se riješe i Amerikanaca.
„Postati nevidljivi i – ostati”
Makar šitski propovjednik, al Sadr zapravo nije osobiti prijatelj Teherana. No veliki je izazov od Iraka stvoriti zemlju u kojoj stranci neće voditi glavnu riječ.
A to baš nije po volji niti Washingtonu. Tek kad su ove srijede bili objavljeni prvi rezultati izbora i pobjeda al Sadra, u Irak je stigao i posebni američki izaslanik Brett McGurk. Njegova je zadaća bila ispitati kakav će utjecaj Washingtona biti u Iraku i nakon ovih izbora. Zapravo, njegov glavni sugovornik je bio Massoud Barzani, vođa iračkih Kurda kojeg je otišao pitati da mu on objasni što se u Iraku zapravo događa. Jer prije svega su se Kurdi pokazali kao najvjerniji saveznici SAD i sada protiv „IS-a”, baš kao što su pomagali i u pohodu protiv Sadama Huseina.
Reakcije Washingtona su zasad suzdržane: „Da li je to kraj američkog prisustva u Iraku?”, retorički je pitao američki diplomat Robert Ford nakon ovih izbora i odmah odgovorio kako je „još prerano to reći.” Ali ako ga se pita za savjet, onda bi on Washingtonu savjetovao da ne zapadne u paniku, citira ga američka postaja CNBC. I ima još jedan savjet: SAD bi se trebale malo ukloniti iz javnosti u Iraku. „Tu je prije svega riječ o tome kako to treba izgledati. Tu treba minimirati vlastitu ulogu i istovremeno održati ulogu Amerikanaca u Iraku. To je umjetnost koju sad treba postići Trumpova vlada”, misli Ford.
Teška greška i šita i Kurda
Makar trenutni stanovnici Bijele kuće nisu baš poznati po svojoj delikatnosti, upravo je to što i mnogi građani Iraka žele, bez obzira na vjeru. „Bila je velika greška šitskih muslimana potražiti pomoć iranskog generala Kasima Soleimanija, a isto tako je velika greška Kurda pozvati američkog diplomatu Bertta McGurka”, piše liberalni irački dnevnik Al Mada. Prisustvo i jednog i drugog je uvreda za stanovnike Iraka. „Iračani su izabrali vladu nacionalnog jedinstva koja ne smije nastaviti slabu i korumpiranu politiku prethodnih vlada na čiju su politiku uvelike utjecali i Iranci i Amerikanci.” Sa tim treba biti kraj, misli ovaj list.
McGurk je radije otišao Kurdima da mu oni objasne, što se u Iraku događa.
Makar je teško reći što je Trump želio postići okončanjem sporazuma sa Iranom, upravo je Irak mjesto gdje su SAD i Iran silom prilika postali saveznici u zajedničkoj borbi protiv „Islamističke države”. No u toj borbi su uzeli različite saveznike: Amerikanci su se pouzdali u Kurde, a Iran u šitske milicije u Iraku koje su pomagale i službenoj iračkoj vojsci u oslobađanju Mosula.
No baš su to dvije zemlje koje su od samog početka i zaslužne za kaos i vjersku netrpeljivost koja još uvijek vlada u Iraku. Nije sporno da je Sadam Husein bio okrutni tiranin, ali kad su SAD 2003. krenuli u osvajanje Iraka na temelju čiste laži o nekakvom iračkom oružju za masovno uništavanje, nisu niti razmišljali o uspostavi nekakvog političkog rješenja koji bi bio primjeren toj raznolikoj državi. Sasvim suprotno od toga: prevlast šita temeljem brojčane većine je i navela mnoge sunite i iskusne časnike armije Sadama Huseina u ruke „IS-a”.
Irak kao „kolateralna šteta” sukoba Amerike i Irana
I posjet iranskog generala Soleimanija je zapravo bila uvreda Iračana.
Sa druge strane, Iran ne ostaje samo kod „moralne” podrške šitskim muslimanima Iraka. On ih pomaže vojno, baš kao i ideološki. Teror šitskih milicija nad lokalnim stanovništvom je praktično počeo čim su stigli američki tenkovi, u Bagdadu i u drugim dijelovima Iraka, a šitska vjera iračkog državnog vrha izaziva nepovjerenje iračkih sunita.
Trumpovom suspenzijom sporazuma sa Irakom je u Iraku postalo sve još kompliciranije i nepreglednije. Nekakva vojna opcija SAD protiv Irana o kojoj se može čuti i od nekih Trumpovih suradnika bi neminovno i u Iraku opet izazvala otvoren vojni sukob. Ali i retorika šitskih stranaka u Iraku protiv Amerike je postala sve glasnija tako da će opet ispasti da se sukob između Teherana i Washingtona vodi preko leđa – običnih građana treće zemlje, Iraka.
Izborna pobjeda al Sadra zapravo svjedoči kako je Iračanima dosta baš svih sukoba i ratova: „Ljudi su već umorni od svih tih vjerskih i nacionalnih sukoba između sunita i šita, Kurda i Arapa”, kaže nam Tim Petschulat koji vodi ured Zaklade Friedricha Eberta u jordanskom Amanu. „Žele nešto novo, žele zajedničku nacionalnu državu.” I što je najvažnije, svoju državu u kojoj neće stranci voditi glavnu riječ, bili to Amerikanci, Iranci ili netko treći.
Kako to postići, to je drugo pitanje: Iraku nužno treba i gospodarska i svaka druga pomoć u obnovi svoje države i praktično je nemoguće postići neke brze rezultate bez vanjske pomoći. To je zadaća koju tek čeka pristaše Muktade al Sadre – on osobno, kako tvrdi, ne želi preuzeti nikakve državne funkcije nego voditi politiku iz pozadine.
DW.DE
- Autor Kersten Knipp
