Bosna i Hercegovina, ovakva kakva je, nije “pala s neba” i stanje u njoj nije “proizvod stoljetnih historijskih nesporazuma i nepravdi, nedovršenih ratova i međunacionalnih strahova”; nije nikakav fenomen i ništa od ovoga što se u njoj događa nije posljedica njenih posebnosti i specifičnosti u odnosu na druge zemlje na svijetu te se stanje koje u ovoj zemlji vlada već dvadeset godina ne može opravdati mitskim, mitološkim i mitomanskim razlozima.
Um naroda
Uzrok stanja u kojem smo i situacije iz koje ne vidimo izlaz je jednostavna ideologija protiv koje se navodno bore, a koju brižljivo uzgajaju svi totalitarizmi koje je ponajbolje opisao Joseph Goebels: “jedna nacija, jedna partija, jedan vođa”, da bi uspostavile sistem koji se u nauci naziva “zarobljena država” u kojemu političke (stranačke i partijske) elite predstavljaju glavne uzurpatore državne vlasti, imovine i javnog sektora prisvajanjem države za partijske, lične i korporativne interese. U ovom konceptu cijeli pravni i administrativni sistem države postaje svoja suprotnost jer, usprkos dojmu da sistem radi za državu, ustvari radi u korist ilegalnih interesa zaogrnutih u pravnu formu.
Tome u prilog ide i svojevrsno “stanje uma” da narodima i nacijama bez nacionalnih stranaka nema opstanka te, “način života” u kojemu je normalno da se bez stranačkih veza i podrške ne može postati ni beskućnikom, a kamoli napraviti kuća. Još jedna potvrda tog nenormalnog stanja je da je svima normalno da dvadeset godina gledaju ista lica kako iz godine u godinu govore da država ne funkcionira (a oni su država), “nešto, hitno, mora poduzeti” (a oni su ti koji bi morali, a ništa ne poduzimaju), da se “stanje, hitno, mora promijeniti (a upravo oni čine sve da se ništa ne promijeni)… Korupcija je ugrađena u sistem zbog koje (ili zbog kojega) “sistemska rješenja sistemskih problema” nikada nisu pronađena. Zašto? Zato što je problem u sistemu.
Korupcija je najčešće spominjana riječ u javnom i političkom diskursu te, svako malo, neki od stranih zvaničnika spomene i ukaže na “korupciju kao poznat, široko rasprostranjen i sistemski problem u BiH” i to naročito “među visokopozicioniranim političarima u BiH”, da se ne zatraži “imenovanje pojedinaca na osnovu dokaza”, a sudovi pozovu da “donesu presude na osnovu dokaza i medijima da izvještavaju o nalazima svojih istraga”, jer je “imati posla s korumpiranim zvaničnicima frustrirajuće za građane koji pokušavaju organizirati svoje živote i iznaći prilike za budućnost”, ali i “za međunarodne donatore posmatrati kako korupcija čini pomoć manje efektivnom nego što bi ona inače bila”.
Drugim riječima, Bosna i Hercegovina je, ustvari, žrtva “svojih” političara odnosno političkih stranaka koji “u ime naroda” njome vladaju. To im je, u velikoj mjeri, omogućio Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini odnosno njegovi aneksi 3 – Sporazum o izborima i 4 – Ustav Bosne i Hercegovine. (Treba li spomenuti činjenice da se original Dejtonskog sporazuma čuva u Francuskoj, da primjerak koji je dobila BiH nikada nije službeno preveden niti ratificiran u Parlamentu, nikada nije objavljen u Službenom glasniku te da je original dokumenta nestao iz Arhiva BiH!)
BiH je žrtva “svojih” političara koji “u ime naroda” njome vladaju
Temeljem toga, politički subjekti razvili su sistem koji je blisko uvezao državu i korupciju, strukturne mehanizme koje koriste isključivo da bi “zarobile” javnu upravu distribucijom rukovodećih položaja u javnom sektoru što se naziva sistemskom korupcijom koju treba razlikovati od “administrativne” odnosno davanja i primanja mita što se smatra sasvim normalnim.
Višepartijski monopol na državu po nekim svojim posljedicama podsjeća na stari partijski monopol u prošlom, komunističkom režimu. Premda to nisu identične pojave i ne treba ih doslovno izjednačavati, činjenica je da je monopol jedne partije, samo zamijenjen tranzicijskom višepartijskom državom u kojoj je sve podređeno samo osvajanju i zadržavanju vlasti. Naime, riječ je o tome da su “stranke” samo jednom legalno i legitimno osvojile mandat vlasti tokom kojega su se postarale da tu vlast više nikada ne izgube zapošljavanjem nezamislivo brojne, dakle velike, trome i nepokretne administracije i ovladavanjem instrumentima raspolaganja budžetom. Te dvije činjenice budžet i administracija su osnovni uvjet i uzrok “pobjeda” na izborima i zadržavanja vlasti. Isti problem imaju i susjedi i komšije, s tom razlikom da se sve njihove stranke moraju pobrinuti za jedan narod/naciju i nekoliko manjina, a “naše” stranke za tri naroda/nacije i jednu manjinu pežorativno kvalificiranu kao “ostali”. Pritom, sve se opravdava “narodnom” ili “biračkom/glasačkom” voljom.
Jedan od očiglednih instrumenata za provođenje spomenute “narodne volje” je opća politizacija svega i svačega, od institucija države od vrha do dna, od Predsjedništva BiH, za koje se iznalaze rješenja da njegovi članovi mogu biti samo “legitimni predstavnici naroda” odnosno članovi stranaka koje predstavljaju “legitimnu volju naroda” do općina pa i mjesnih zajednica koje nisu izbjegle političko (stranačko/partijsko) uniformiranje.
Sprege u trouglu
Temeljna karakteristika ovakvog sistema je interesna povezanost čija je osnovna funkcija apsolutizacija moći i kontrola tokova novca. Površnom demokrati(zaci)jom odnosno sveprožimajućom politizacijom koja, ipak, ne dopire do vladavine prava “prikriveni savezi političkih i ekonomskih elita i partijska vladavina nad javnim sektorom onemogućavaju uspostavljanje institucionalne kontrole koja bi eliminisala razmenu uticaja, moći i novca”; interesne sprege u trouglu partija-država-biznis sabotiraju nove zakone tako što su namerno deficijentni i samo delimično primenljivi u praksi ili se uopće ne primenjuju.
Pažnja naroda – “glasačkog tijela” – neprestano se skreće sa jednog kolosijeka na drugi, sa međunacionalnih trvenja na poslijeratnu obnovu, na ekonomske probleme, na socijalnu situaciju, na reforme i agende, na terorizam i radikalizam… Premda je riječ o stvarnim problemima koji doista opterećuju stvarno stanje u zemlji, činjenica da se ništa ili veoma malo uspješno preduzima i čini da se ti problemi stvarno riješe, govore u prilog tvrdnji da je, ustvari, riječ o sistemu koji funkcionira tačno onako kako je zamišljen i kako njegovi kreatori žele.
Autor: Edin Urjan KUKAVICA
avaz.ba
