Michael SNYDER
Vibrantna konkurencija je apsolutno neophodna da bi kapitalistički ekonomski sistem funkcionisao efikasno. Nažalost, u Sjedinjenim Američkim Državama danas smo svjedoci smrti konkurencije u industriji nakon što industrija kao najveće korporacije sve više progutaju sve svoje konkurente. John D. Rockefeller je čuveno rekao da je “konkurencija greh”, a on je bio jedan od prvih američkih oligopolista. Prema Googleu, oligopol je “stanje ograničene konkurencije, u kojem tržište dijele mali broj proizvođača ili prodavaca”, i to je savršen opis trenutnog stanja u mnogim velikim industrijama. U ranoj Americi, korporacije su bile u velikoj mjeri ograničene, au većini slučajeva trebalo ih je samo privremeno postojati. Danas su najveće korporacije postale tako velike da doslovno dominiraju cijelim društvom, a to nije dobro ni za jednog od nas.
Samo pogledajte šta se dešava u avio industriji. Kada sam odrastao, bilo je doslovno na desetine aviokompanija , ali sada četiri velike korporacije kontrolišu sve, a one su ostvarivale ogromne profite …
Aerodromi Amerike su nekada bili poznati po dve stvari: užasnoj službi i lošijim finansijama. Danas letači i dalje trpe skrivene troškove, kasne letove, modrice na kolenima, pljeskanje i pod-hranu. Ipak, avio kompanije sada zarađuju sočan profit.Redovni putnički avioprevoznici prijavili su neto dobit nakon oporezivanja od 15,5 milijardi dolara u 2017. godini, u odnosu na 14 milijardi dolara u 2016. godini.
Ono što važi za avio industriju, sve više važi za američku ekonomiju. Dobit je porasla u većini bogatih zemalja tokom proteklih deset godina, ali je porast bio najveći za američke firme. Zajedno sa sve većom koncentracijom vlasništva, to znači da se plodovi ekonomskog rasta monopoliziraju.
Ako vam se ne sviđa kako vas zrakoplovna kompanija tretira, u nekim slučajevima možete izabrati da sljedeći put letite s nekim drugim.
Ali, kao što je skorašnji Bloomberg članak istakao, to postaje sve teže …
United, na primer, dominira mnogim najvećim aerodromima u zemlji. U Houstonu, United ima oko 60 posto tržišnog udjela, u Newarku 51 posto, u Washington Dullesu 43 posto, u San Franciscu 38 posto, au Chicagu 31 posto. Ova situacija je još više iskrivljena za druge aviokompanije. Na primjer, Delta ima udio od 80 posto u Atlanti. Za mnoge rute, jednostavno nemate izbora.
I naravno, avio industrija je daleko od samog sebe. U sektoru iza sektora, ekonomska moć se koncentrira u samo nekoliko ruku.
Na trenutak, želim da razmotrite ove brojeve …
- Dve korporacije kontrolišu 90% piva Amerikanaca piva.
- Pet banaka kontroliše oko polovine bankarske imovine zemlje.
- Mnoge države imaju tržišta zdravstvenog osiguranja gdje prva dva osiguravatelja imaju udio od 80 do 90 posto. Na primjer, u Alabami jedna kompanija, Blue Cross Blue Shield, ima 84% tržišnog udjela, a na Havajima 65% tržišnog udjela.
- Kada je u pitanju pristup brzom internetu, gotovo sva tržišta su lokalni monopoli;preko 75 procenata domaćinstava nema izbora sa samo jednim provajderom.
- Četiri igrača kontrolišu čitavo američko tržište goveđeg goveda i urezali su zemlju.
- Nakon dva spajanja ove godine, tri kompanije će kontrolirati 70 posto svjetskog tržišta pesticida i 80 posto američkog tržišta kukuruza.
Znao sam da su stvari loše, ali nisam znao da su tako loše.
Kapitalizam najbolje funkcionira kada je konkurencija maksimalna. U socijalističkim sistemima, sama vlada postaje glavni igrač u igri, a to nikada nije poželjan ishod. Umesto toga, ono što želimo je da vlada služi kao „sudija“ koji sprovodi pravila koja podstiču slobodnu i poštenu konkurenciju. Jonathan Tepper, autor knjige “Mit o kapitalizmu: monopoli i smrt konkurencije” , vrlo dobro je istakao ovo pitanje u odlomku iz njegove nove knjige …
Kapitalizam je igra u kojoj natjecatelji igraju po pravilima na koja se svi slažu. Vlada je sudija, i baš kao što vam je potreban sudija i skup dogovorenih pravila za dobru košarku, potrebna su vam pravila za promovisanje konkurencije u privredi.
Predane svojim sredstvima, kompanije će koristiti sva raspoloživa sredstva da slome svoje rivale. Danas, država, kao sudija, nije primenila pravila koja bi povećala konkurenciju, i kroz regulatorno hvatanje stvorila pravila koja ograničavaju konkurenciju.
Naši osnivači su bili veoma sumnjičavi prema velikim koncentracijama moći. Zbog toga su htjeli vrlo ograničenu federalnu vladu, a to je i razlog zašto su uveli značajna ograničenja za privredne subjekte.
Kada je moć u velikoj meri koncentrisana, većina nagrada teži ka samom vrhu piramide, a to je upravo ono čemu smo svjedočili. Sljedeće dolazi iz New York Timesa …
Čak i kada je ekonomski rast bio pristojan, kao što je sada, većina nagrada je stigla do vrha. Srednja nedeljna zarada je od 1979. godine narasla za 0,1 odsto godišnje. Tipična američka porodica danas ima manju neto vrednost nego što je tipična porodica imala pre 20 godina. Očekivano trajanje života, šokantno, opalo je ove decenije.
Dakle, koje je rješenje?
Pa, jedna od velikih stvari koju moramo da uradimo je da zaustavimo gnječenje malog biznisa.
Danas u Americi stopa stvaranja malih preduzeća lebdi blizu najnižih nivoa, a procenat Amerikanaca koji rade za sebe lebdeo je blizu najnižih nivoa.Da bi postojala veća konkurencija, potrebno je više konkurenata da uđu na tržište, ali umesto toga smo „gušili“ malog čoveka sa planinama propisa i duboko opresivnim porezima.
I znate šta? Mnoge velike korporacije zapravo vole svu birokraciju jer znaju da mogu mnogo lakše da se nose s njima nego što to mogu učiniti njihovi manji konkurenti. To im daje konkurentsku prednost i stvara prepreku za ulazak koju je teško prevladati.
Kada sam bio u školi, učili su me da je jedan od razloga zašto je američki sistem bio mnogo bolji od komunističkog sistema, jer smo imali toliko mnogo izbora.
Ali danas su naši izbori veoma ograničeni u industriji nakon industrije, a gigantski korporativni entiteti koji dominiraju u svemu nije baš briga ako nam se to sviđa ili ne.
Možemo to učiniti mnogo bolje od ovoga, ali da bismo to učinili moramo se vratiti na vrijednosti i principe na kojima je ova nacija izvorno bila utemeljena.
strategic-culture.org
