Antonio Gramsci je opisao interregnum kao vrijeme kada „staro umire, a novo se ne može roditi … u ovom interregnumu dolazi do velikog broja morbidnih simptoma.“ U takvim razdobljima, novo se doživljava kao ludo, loše i opasno razmišljati.
Britanija očigledno prolazi kroz takvu interregnum: period kada su elite koje su ranije „upravljale“ političkim diskursom (u riječima Michela Foucaulta) unutar strogih konsenzualnih granica, sada otkrivaju da se on oštro osporava. Takvi periodi su i trenuci kada se zdrav razum gubi – kada se granice i značenje onoga što je razumno vjerovati – i to – rastopiti.
Svakodnevno se odigravaju i paradoksi ‘interregnuma’: kada se demokratski izabrani dom opština stavi u opoziciju protiv narodnog referenduma, on se protivi vlastitom odobrenom zakonu koji je proizašao iz njega, pa čak i igračkama s rušenjem načela vladavine ‘. vladajuće ‘, (u korist ideje da bi promena, efemerna skupština nevladinih, međustranačkih poslanika trebalo da’ vlada ‘umesto toga. Ipak, ova’ skupština ‘još uvek ne može da ponudi dogovorenu alternativu. To je zaista bizarno, ali ne i iznenađujuće. , da se tada, među većinom Remainera, vidi puna prave panike, sada se suočava sa šokom otkrivanja da ne postoji očigledno rešenje.
Sličan tip psihološkog šoka za kulturnu ustanovu pogodio je Francusku. Kao što Christopher Guilloy opisuje : „Sada se elite boje. Prvi put postoji pokret koji se ne može kontrolisati kroz normalne političke mehanizme. U Gilets Jaunes nije izaći iz sindikata ili političkih stranaka. Ne može se zaustaviti. Ne postoji ‘off’ dugme. Ili će inteligencija biti prisiljena da ispravno prizna postojanje tih ljudi, ili će morati da se opredele za neku vrstu mekog totalitarizma. ”
I ove sedmice, Davos Forum je bio razbijen virusnim pismom – od jednog kultnog menadžera fondova i “Oraclea”, Setha Klarmana, koji je poslao upozorenje klijentima da rastući osjećaj političke i socijalne podjele širom svijeta može završiti ekonomskom nesrećom. “To ne može biti uobičajeno usred konstantnih protesta, nemira, zatvaranja i eskalacije društvenih tenzija”, napisao je on, pozivajući se na proteste gilets jaunes u Francuskoj, koji se šire širom Evrope. “Pitamo se kada bi investitori mogli više toga da primijete”, dodajući: “Socijalna kohezija je neophodna za one koji imaju kapital za ulaganje”.
Cirkulacija Klarmanovog pisma doprinosi nelagodnosti koja se širi kroz globalističku uspostavu. A u korenu ove uznemirenosti, upravo leži potencijalno rasplitanje dva velika ‘mitova’: monetarni mit, i milenijski mit o Novom svetskom poretku, koji je nastao iz pokolja Prvog svetskog rata. Ideja o herojskom, dostojanstvenom ratu je umrla i sa generacijom mladića na Sommi i Verdunu. Rat više nije bio ‘herojski’. To je samo odvratna mlinica za meso. Milioni su se žrtvovali za neki pojam “svete” nacionalne države.Romantika 19. veka koncepcija “čiste” nacije-države je eksplodirala, i umjesto nje došlo je do vjerovanja (koje je napokon, potaknuto padom Sovjetskog Saveza) u Manifestnoj Sudbini Sjedinjenih Država, kao Novog Jeruzalema, koje bi predstavljalo čovječanstvo najbolja nada za prosperitetan, manje podeljen, homogeniji, kosmopolitski svet.
Obećanje da će se lako doći, „prosperitet za sve“, koje je uvedeno monetarnim sredstvima (tj. Masovnim stvaranjem duga), bilo je posljedica ovog privlačnog, idealističkog ishoda. Danas više nisu potrebne nikakve ‘činjenice’ – ‘sredstva’ su propala većini (tj. Gileti i ‘ deplorables ‘), a sada čak i ‘proročica’ Fond menadžer, Klarman, upozorava Davosove navike: \ t “Sjeme sljedeće velike financijske krize (ili one nakon toga) može se naći u današnjim razinama državnog duga”. On detaljno opisuje način na koji je praktično svaka razvijena zemlja preuzela rastući dug od finansijske krize 2008. godine, trend koji, kako kaže, može dovesti do finansijske panike.
Gospodin Klarman je posebno zabrinut zbog dužničkog opterećenja u Sjedinjenim Državama: što bi to moglo značiti za status dolara kao svjetske rezervne valute i kako bi to u konačnici moglo utjecati na ekonomiju zemlje. “Ne postoji način da se zna koliko je duga previše, ali Amerika će neizbježno doći do tačke infleksije, nakon čega će iznenada više skeptično tržište duga odbiti da nam i dalje daje zajmove po stopama koje možemo priuštiti”, napisao je . “Kada takva kriza pogodi, verovatno će biti prekasno da uredimo našu kuću.”
Ova monetarna vještina je uvijek bila iluzorna: Ideja da će se stvarno bogatstvo pojaviti iz napuhanog fiat duga; da takva ekspanzija nije imala granice; da se svi dugovi mogu i moraju poštovati; i da je dug koji je trebalo da se reši – više duga – nikada nije bio kredibilan. Bila je to bajka. To se odrazilo na sekularizovano vjerovanje u neizbježan, uzlazni itinerar napretka; (što je odjeknulo i izvedeno iz hrišćanskog milenijskog uvjerenja o napretku prema obilnom i mirnijem ‘vremenu završetka’).
U 2008. godini velike banke su bile udaljene dan od kolapsa. Spašavali su ih zapadni poreski obveznici (pošto su elite smatrali da su rizici od finansijskih neuspjeha preveliki), ali onda su se spasioci (različite države domaćini) morali sami ‘spašavati’ – tako su izvukli blagostanje, sigurnost – neto sistemi njihovih država, kako bi popravili svoje vlastiteosiromašene bilance (nakon što su ranije popravili bilance svojih banaka).
60% je pogodjeno tri puta. Prvo, početnom spašavanjem; drugo, zbog strogosti koja je uslijedila; i treće, centralne banke nastavljaju s aktiviranjem sredstava, štedno-štedljivim politikama. Na ovoj sumornoj pozadini, 60% je shvatilo i osetilo svoju nemoć – ali su takođe videli da nemaju šta da izgube. Nisu imali udjela u ovoj igri.
Taj ‘narativ’ – lakog kreditnog prosperiteta – bio je zapadni identitet / narativ za svijet u posljednjih nekoliko decenija. Bilo je, međutim, “autsajderu”, da pokrene ono što je Washington Post oštro prihvatio , bio je najrelevantniji trenutak na Davos Forumu ove godine – “reći”, jednostavno zato što je bio tako očigledno očigledan: Na panelu o tome kako globalne naredbe propadaju, Fang Xinghai, potpredsjednik glavnog regulatora za vrijednosne papire kineske vlade, jednostavno je podsjetio publiku na sjenu na zapadni globalni monetarni parni valjak: „Morate shvatiti da demokratija ne funkcionira dobro.Potrebne su vam političke reforme u svojim zemljama. “On je dodao da je to značio„ iskreno “. Kineskom zvaničniku trebalo je da kaže neizgovoriv …
Međutim, neizbežno, ‘povreda’ kolapsa globalno dominantnog ‘mita’ počinje na periferiji.Ono što se ponekad gubi je da su elite, posebno u onim lažnim nacionalnim državama koje su oslabile evropski kolonijalizam nakon Prvog svetskog rata, ne samo da su se definirale kroz naraciju “nema alternative” prosperitetu koji je izazvao kredit, već su takođe su se integrisale u kosmopolitsku internacionalnu, bogatu elitu. Oni su u njemu i od toga. Oni su se odvojili od svojih kulturnih korijena iz kojih su iznikli, a ipak tvrde da ‘vode’ u svom ‘svijetu’.
Primjer za to bi bile Zaljevske države: Naravno, kada ‘Davos’ kija, periferne elite hvataju upalu pluća. A kada ovu krizu identiteta prati i slutnja predstojeće finansijske krize u centru, upala pluća će biti ozbiljna. Stoga ne iznenađuje činjenica da je anksioznost među perifernim elitama na Bliskom istoku puna. Oni znaju da bi svaka ozbiljna finansijska kriza u ‘čvorištu’ označila njihov ‘kraj’.
Evo točke: adresa Mikea Pompea u Kairu nije bila važna za ono što je rekao o američkoj politici (ništa). Umesto toga, može se shvatiti kao prelomna tačka druge vrste. To je zato što je njegova adresa pokazala da je vizija Novog svetskog poretka 30 godina mrtva.Jednostavno nije bilo vizije – uopšte vizije. Bilo je jasno: Pompeo je samo verbalno vodio drugi krug američkog civilnog ‘rata’ .
John Bolton je efektivno potvrdio svoju smrt. Kako Amerika nema šta da ponudi, ona se okreće disruptivnim taktikama (tj. U sankcionisanju svakog biznismena ili države, što doprinosi obnovi Sirije). U praksi ove taktike jednostavno još više uznemiravaju američke saveznike.
Ponovo se propušta još jedna tačka: sa elitnim identitetom / narativnim posustajanjem, drugi kulturno-duhovni ‘oblici već su se uzdigli kako bi preuzeli zatišje. Tako, kao što je Mike Vlahos ranije primijetio , zemlje Bliskog istoka ne slabe, ili propadaju toliko, zbog stvarnih fizičkih prijetnji. Ali, umesto mainstream kozmopolitskog identiteta, podjednako strastvene lokalne i univerzalne vizije su porasle – često u zamršenom tkanju nedržavnih aktera (kao što su Hizbullah, Hashd al-Shaabi i Houthis).
Ovi potonji polažu svoje tvrdnje ne sa liberalizmom, ili sa potrošačkim i socijalnim blagostanjem ekonomija razvijenog sveta, već kroz reafirmaciju posebne snage i suvereniteta svog društva. I u njihovom pravu da žive svoje živote na svoj, (raznolik) kulturni način. Oni cvetaju tamo gdje je potražnja za svrhom i oporavak vrijednosti u društvu najveća.
I baš kao što se žileti jauni tako teško kontroliraju kroz normalne političke mehanizme, tako i ovi „drugi“ nedržavni akteri prkosili su kontroli bliskoistočnih državnih mehanizama koristeći tradicionalni zapadni alat. Meki ili teški totalitarizam: ni jedan nije bio u potpunosti efikasan.
Mi ovde govorimo o velikoj promeni vlasti – iu prirodi moći. Po prvi put, američki zvaničnik je definitivno otkrio činjenicu da SAD nemaju viziju za budućnost , te da SAD sada mogu djelovati disruptivno samo na Bliskom istoku. Da, zemlje Zaljeva su čule zaglušujući zvuk ‘praznine’. Isto tako, mogu li države na drugoj strani granice – one koje nikada nisu bile dio ovog Novog svjetskog poretka. Nije tako teško pogoditi gdje će klatno doći na počinak.
strategic-culture.org