Italijanska filozofkinja Donatella Di Cesare u intervjuu za francuski magazin “Philosophie magazine” govorila je o migrantskoj politici Europi u jeku humanitarne krize na italijanskom otoku Lampeduza.
Razgovarao Octave Larmagnac-Matheron; Preveo s francuskog Mario Kopić
Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen nedavno je boravila na otoku Lampedusa kako bi predstavila urgentni plan Europske unije za pomoć Italiji u suočavanju s „migrantskom krizom“. Što mislite o tome?
Donatella Di Cesare: Najprije ću reći da je Ursula von der Leyen ponizila čitavu Europu potpisavši s postfašističkom premijerkom Giorgiom Meloni memorandum u Tunisu s Kaïsom Saïedom, čija vlast i moć sada nalikuje diktaturi. Da bismo se otarasili migranata, tih suvišnih, tih odbačenih čovječanstva, spremni smo sklopiti paktove krvi – i novca – čak i s diktatorima. Kakvo licemjerje! Na Lampedusi smo svjedočili pirueti u izborne svrhe, odnosno uoči europskih izbora. Tih deset točaka koje je iznijela gospođa von der Leyen su, ako se bolje pogleda, isprazne, besmislene riječi.
Da li biste rekli da svjedočimo svojevrsnoj inverziji ranjivosti, kao da je potrebno spašavati države, a ne migrante koji umiru na moru?
Donatella Di Cesare: Istina je ono što kažete: sistematska inverzija uloga. Status žrtve je već duže vrijeme predmetom borbe u javnom prostoru, borimo se za stjecanje tog statusa, kojim tražimo priznanje i zaštitu, potražujemo veća prava, ali se borimo i za proširenje vlastite sfere. Naizgled reducirana na bespomoćnost, žrtva zapravo ima moć bez presedana. Italija, žrtva suverenog i suverenističkog resantimana (duha osvete), izigrava žrtvu migracija. Ali tu ulogu izigravaju i druge europske države. Građani se navode na uvjerenje da su izloženi ozbiljnoj opasnosti i da im je potrebna sigurnost. S druge strane, tu su migranti: beskrajni redovi, okupljeni u takozvanim „prihvatnim” centrima nakon dolaska. Slike su uvijek iste: prikazuju anonimnu, nerazgovijetnu i mračnu masu. Kamera se rijetko zadržava na njihovu licu. Užasnute oči, suze ne prelaze preko ekrana. Ovoj situaciji pridonose i riječi koje u medijima i političkim govorima prate ove slike: „pritisak migranata”, „priliv ljudi”, „invazija ilegalnih imigranata”…
Kako biste okarakterizirali migracijsku politiku Europske unije?
Donatella Di Cesare: Europska migracijska politika sada slijedi logiku imuniteta. Sama demokracija, umjesto da zahtijeva participaciju, usmjerava se na zaštitu. Iskorištavanje prednosti demokracije ne znači ništa drugo nego pridobivanje sve više koristi isključivo od prava, zaštite, obrane. Ali što se događa vani? S onu stranu granica? Stanje imuniteta rezervirano je za jedne, za zaštićene, a uskraćeno je drugima, izloženima, izopćenima, napuštenima. Raskorak je svakim danom sve veći. Na periferijama siromaštva, u predgrađima malodušja, u beskrajnom zaleđu gdje preživljavaju suvišni, zatočeni u logore, parkirani u urbanim prazninama, bačeni poput smeća, sistem jamstava i osiguranja ne funkcionira. Ali ondje gdje postoji imunitet, nema zajednice. Biti imuniziran znači biti izuzet, oslobođen od obaveza, ograničenja. Suprotnost imunitetu je zajednica, koja ukazuje na uzajamno zalaganje spram drugog (un engagement partagé envers l’autre). Zato je zajednica otvorena, ne može se predstavljati kao sebi identična tvrđava, zatvorena, utemeljena samo na ligaturi straha.
U slučaju Italije, da li je izbor Giorgie Meloni naglasio imunološki karakter migracijskih politika?
Donatella Di Cesare: Obično preuzimam razliku koju je napravio povjesničar Enzo Traverso između neofašista, nostalgičara za Mussolinijem, i postfašista, onih koji nažalost danas vladaju Italijom. Ne poričući prošlost, stranka Giorgie Meloni svojevrsni je ažurirani laboratorij europske desnice koji eksperimentira s atlantističkom i ratobornom (belicističkom) vanjskom politikom te tribalnom i zavjereničkom unutarnjom politikom u ime etno-egoističnog povlačenja i uzmaknuća, suverenističke regresije i ksenofobije države. Za migrante se kaže da su uzrokom svih naših zala, počevši navodno od „etničke zamjene” koja se upravo stvara. Zbog toga se mogu dopustiti najopakije i najperverznije mjere, poput logora za interniranje koje danas gradi cijeli svijet. No, pogođene su i nevladine organizacije, kojima nove uredbe onemogućuju da spašavaju živote migranata na moru.
Ljetos se raspravljalo o predloženoj europskoj reformi prava na azil, koja posebno predviđa eksteritorijalizaciju zahtjeva za azil. Što to znači?
Donatella Di Cesare: Diljem Europe migracijska politika postaje sve oštrija i diskriminatornija, ali i sve licemjernija. Ukrajinske izbjeglice bile su dočekane i prihvaćene iz dana u dan, uz nagle izmjene zakona. Vrlo dobro! Ali to nije slučaj sa Sirijcima, Afganistancima, onima koji jednostavno imaju tamniju put, koji su siromašniji ili koji se smatraju kulturno drugačijima. Ovo je za mene očito rasizam. Nema europske države koja ne pokušava podići zidove, nasilno potisnuti migrante. Potonji se moraju držati podalje, ne pojavljivati se, nije važno po koju cijenu – čak i po cijenu suradnje s najgnusnijim libijskim bandama. I bojim se da će se ta politika nastaviti. Jer to je cilj eksternalizacije obrade zahtjeva za azil.
„Apsolutna gostoljubivost zahtijeva da svoj dom […] otvorim apsolutnom, nepoznatom, anonimnom drugom”, piše Jacques Derrida. Nastojeći odmah identificirati migrante, ne onemogućavamo li bilo kakvu autentičnu gestu dobrodošlice?
Donatella Di Cesare: Pokušaj identificiranja i selekcioniranja od samog početka već je uskraćivanje gostoprimstva. To je odmah svesti drugost drugoga na određene kriterije, na naše kriterije. Ako termin „izbjeglica” gotovo odgovara obliku iskupljenja, pojam „migrant” je granična oznaka, postavljena da imobilizira one koji pretendiraju da slobodno koriste svoje pravo kretanja. Imena jačaju dobru savjest vlasti koja, pribjegavajući naizgled neutralnom načelu odabira, zapravo sprovodi biopolitičku moć. Termin „migrant” ne odgovara, kao ni pojam „izbjeglica”, pravnoj kategoriji. Već odavno poprima zabrinjavajuće i pejorativne aspekte. Kao figura tranzita, fluidne i nestabilne prisutnosti u svijetu, migrant se smatra nekontrolabilnim, nevidljivim, neuhvatljivim. Upravo ga nemogućnost definiranja izlaže sumnji i gura natrag u čekanje. Čak je i Visoki povjerenik Ujedinjenih naroda za izbjeglice dugo govorio o „mješovitim tokovima“ za označavanje dolaska migranata koji bježe od rata, nasilja i gladi. Tko danas može stvarno razlikovati te uzroke, koji su uvijek pomiješani? Ova formula dopušta nemogućnost primjene starih i krutih kategorija za selekcioniranje dobrog i lošeg migranta.
Dakle, po Vašem mišljenju, ne postoji razlika između politički progonjenih i ekonomskih migranata?
Donatella Di Cesare: To bi bilo jednako tvrdnji da osiromašenje cijelih kontinenata nema političkih uzroka. Globalni građanski rat ne vodi se samo bombama. Eksploatacija, financijske krize, bijeg kapitala, korupcija, ekološke katastrofe i fundamentalizam nisu manje relevantni motivi od osobnih prijetnji, mučenja i pritvora. Ovaj antihistorijski kriterij jedino se održava logikom selekcije i politikom odbijanja.
Europa je u velikoj mjeri nasljednica starog Rima, koji se temeljio na otvorenijem modelu u pogledu putovanja i uključivanja drugih. Jesu li politike koje su trenutno na snazi izdaja same ideje Europe?
Donatella Di Cesare: Prije samo nekoliko godina nisam mogla ni zamisliti današnju Europu. Ovdje također ne zaboravljam lekciju Jacquesa Derride koji je govorio o „drugom smjeru” ili „drugom rtu“ (l’autre cup) kako bi označio Europu kao misleću glavu, nasljednicu duge tradicije. Rim, kojega je Europa doista baštinica, mogao bi nas danas inspirirati, jer tamo su svi dobili državljanstvo. Naravno, to nije bila čista velikodušnost, već lukav ekspanzionizam. Međutim, po prvi put je zakonito državljanstvo odvojeno od rođenja, a posebno od prebivališta, rezidencije. Bio je to prijelomni trenutak koji se dogodio Karakalinim ediktom 212. godine. Svatko tko je došao iz Galije ili Palestine bio je rimski građanin. Pavao iz Tarza [sveti Pavao] bio je rimski građanin. Današnja Europa daleko je od toga.
Neki europski čelnici promiču sve strožu kontrolu granica u ime obrane judeo-kršćanskog nasljeđa Europe. Smatrate li ovaj argument prihvatljivim?
Donatella Di Cesare: Moja knjiga Stranci rezidenti. Filozofija migracije (Stranieri residenti. Una filosofia della migrazione) pokušaj je dekonstrukcije ne samo suvereniteta, nego i vrlo moćnog mita o autohtonosti koji još uvijek uživa određenu vjerodostojnost, unatoč svojim najrazornijim učincima, osobito za vrijeme perioda nacionalsocijalizma. Grčka riječ αὐτόχθων doslovno znači „isto“ i „tlo“: autohtoni građanin je onaj koji je rođen na određenom ograničenom teritoriju i koji potječe od roditelja koji su i sami rođeni na tom tlu. Su-pripadanje sebi i mjestu još je uvijek prisutno, u različitim oblicima, u aktualnoj politici. Ukorijenjena je ideja da je građanin vlasnik dijela nacionalnog teritorija, da je samim tim suveren i da ima pravo odbaciti one koji nisu domaći. Sve dok o životu razmišljamo kao o sinonimu za imati, a ne za biti ili egzistirati, razmišljanje o zajedničkom obitavanju s drugima, kohabitaciji s drugima ostat će nerješiv izazov. Zbog toga sam, osim Rima, istražila i model biblijskog grada, te vrlo zanimljiva, amblemska figura ger-a (גָּר), riječi koja znači stranac, ali i onaj koji obitava. Ukratko, „stranac rezident“. Obitavati ne znači učvrstiti se, postati jedno sa zemljom. Onaj koji pokazuje put jest taj stranac rezident koji obitava u brazdi odvajanja od zemlje, prepoznate ili priznate kao neprisvojive, kao zemlje koja se ne može oteti, stranac rezident koji obitava u povezanosti s građaninom koji se, kad bude na njemu red, otkriva kao stranac rezident. U Gradu stranaca državljanstvo koincidira s gostoprimstvom.
Papa Frane često govori o pitanju migracija, a nedavno ponovno u Marseilleu. Pomaže li njegova riječ obnoviti narušen osjećaj gostoprimstva?
Donatella Di Cesare: Bila sam jako dirnuta Papinim posjetom Marseilleu, velikom i lijepom gradu, tako znakovito povezanom s poviješću migracija. Razmišljam o tragičnim događajima 20. stoljeća, o izbjeglicama koje su pokušale pobjeći pred nacistima. Ne mogu a da ne pomislim i na Hannah Arendt, a posebno na Waltera Benjamina, koji nikada nije želio napustiti Europu – za njega je Amerika bila drugi planet – i koji na kraju nije uspio. Trenutačno se Frane jedini jasno izražava. Izjavio je da je blokiranje spašavanja migranata brodovima nevladinih organizacija “gesta mržnje prerušena u administrativnu ravnotežu”. Ne može se biti izravniji. Zbog toga je napadnut i izoliran. Ali za veliki broj ljudi on predstavlja čvrstu referentnu točku u pustoši politike koja ne uspijeva artikulirati alternativnu viziju migracija.
Što danas predstavlja Lampedusa?
Donatella Di Cesare: Lampedusa je južnije od Tunisa, južnije od Alžira. S geografske točke gledišta, otok ne bi trebao biti talijanski teritorij jer se nalazi na afričkoj ploči. Udaljenosti govore same za sebe: od Sicilije je udaljen 205 kilometara, od Tunisa 113 kilometara. Ime dolazi od korijena koji znači “svjetlo”, “vatra”. Svijetli otok, topli otok, između nazubljenih litica, dubokih uvala. Najvažnije mjesto je svjetionik Cape Grecale. Godinama je, od prvog iskrcavanja u oktobru 1992., usmjeravao rutu migranata. Kad ga vide u daljini, znaju da je talijanska obala udaljena samo nekoliko hvati. Svjetionik Cape Grecale suvremena je verzija europskog kipa slobode, bez lica i bez sjećanja, znak nade, dobrodošlice. Godinama je već Lampedusa napuštena, izolirana – više je nego ikad otok. Upravo na tom namjernom, a ne slučajnom napuštanju temelji se europska migracijska politika. Kojoj granici odgovara naziv Lampedusa? Sada je to naziv za liniju obrane, utvrdu, rov. Lampedusa je predstraža u kojoj Europa, nakon što je obalne nacije pretvorila u graničare, vodi svoj latentni rat protiv migranata. Ali otok je i mjesto iskrcaja humanitarnih brodova koji prkose granicama kako bi spasili živote i visoko nosili zastavu gostoprimstva.
Donatella Di Cesare, „La politique migratoire européenne suit désormais la logique de l’immunité”, Philosophie Magazine, 27.9. 2023.
tacno.net
