Čovjek se sastoji od tri sfere: uma, tjela i duše. Iako Frojd govori o egu, idu, superegu, koristiću se slobodnijim terminima zbog duhovne tematike koja će biti zastupljena. Primjećujemo da individua ima višeslojnu strukturu.
Čovjek kao jednika nije svjestan svog rođenja ali ni časa smrti, kroz život prolazi olako, misleći da je sam odgovoran za ono što mu se dešava. Kako je to moguće, kad na dva gorenavedena najznačajnija životna trenutka uopšte ne utiče? Ono što je moje dosadašnje zapažanje zabilježilo je to da svi veliki životni događaji nisu izvedeni uz pomoć logike i svjesti, nego su se naprosto desili, bili su predodređeni, a sudbina je zaplela prste. Od onoga ko smo ne možemo pobjeći. U određenim životnim okolnostima mislimo da nas Bog kažnjava zbog nečega kada patimo, ili nagrađuje kad učinimo neko ljepo djelo. Jedna je istina – on nam nikada ne daje ono što ne možemo da podnesemo.
Mikelanđelo: Stvaranje Adama
Da bi čovjek bio potpun potrebno je da neguje se tri sfere koje su mu date rođenjem, te da iskoristi svoj vlastiti potencijal. Ljepota čovjekovog savršenstva zavisi od harmonije ova tri djela i jedino takav čovjek je potpun. Govorimo o čovjeku koji je iskoristio sve vlastite potencijale u životu. Bolesti – duhovne, tjelesne, umne nastaju kao posljedica neurovnoteženosti nekog od darova.
Čovjek ateista je neuravnotežen po pitanju duše, on se oslanja na ,,čulo” uma, pa vremenom duša postaje zakržljala. Ateisti se razlikuju po svojoj upornosti na one početnike i tvrde nevjernike. U pretjerivanju u broju knjiga i definicija zavisi koliko će se čovjek podsticati umim radom, a čovjekova duša sve više postaje otupjela. Ateisti, kada se suočavaju s problemima, uguše vlastitu intuiciju koja se nalazi u njima; ti ljudi su prestali da se služe subjektivnim osjećajima, oni su majstori objektivnosti, definicija i logike. Svet doživljaju kroz prizmu intelektualnih programa koji su sami iskreirali, a njihova duša vapi za pomoći žedna života. Navika se duboko ukorjenila, pa čovjek bezbožnik ne vidi izlaza iz svojih izmanipulisanih ustaljenih razmišljanja.
.
Kako nastaje ateista?
Ateisti nisu rođeni takvi – bebe su u najvećem zagrljaju s Bogom, one su okupane čistom ljubavlju, njihove tri sfere su tada u potpunom balansu, te je novorođenčad srećna. Problemi nastaju kasnije, kad um želi da zagospodari nad tjelom, instiktom, inuicijom i dušom. Um ljulja intuiciju i prekorava dušu, on je veliki vodja – ali nikakav prijatelj.
Niko rođenjem nije razdvojen od Boga, naprotiv, vremenom su bezbožnici zaboravili ko su i odakle su došli. Ateisti su razočarani vjernici koji su svoju utjehu našli u knjigama i raznim filozofskim dogmama. Bezbožnici misle da su Bogom dani i nadareni, te da je njihov intelektualni opus neprevaziđen. Takvo stanje svjesti ne dolazi od Boga – već od onog njegovog neprijatelja. Oni poriču Višu silu jer im se uspavana duša ne čuje od buke mozga.
.
Odbacivanje ateizma?
U zavisnosti od svoje prvobitne vjere treba da se vratimo Bogu. Ovo nije propagiranje o mog vjerovanja. Naprotiv, ovo je uput za sve ateiste da treba da proniknu u sebe i okrenu se svom duhovnom hramu! Sumnja je ta koja tjera bezbožnika (ateistu) da traži odgovore i da činjenicama osporava vjerska načela, strah od sebstva, od onoga šta se krije unutar njega samoga. Unutar duše mu je praznina koju pokušava da prekrije egzistencijalnim govorom. Kada vidite ateiste, bježite! Oni svoj intelekt prosipaju da ljude ubjede u svoju vjeru – odnosno nevjeru. Nažalost, ima i onih koji bi htjeli biti vjernici, ali su u trendu paznovjera i ideje da su žestoki intelektualci, umjetnici, kulturne veličine, ateisti, te da su time uzvišeni. Očigledno je da je to prevara: Anštajn i Tesla nisu zanemarivali svoju intuiciju – dodir sa Božanskim – Višom silom; oni su bez posredovanja logike, pomoću mašte dobijali ideje kako će se nešto stvoriti.
Albert Ajnštajn
Velike ideje treba da se rađaju u ljudima punih srca i duhovne ljepote jer takve ideje, djela, otkirća su oplemenjeni punoćom duha.
Pitam se kakva se to djela mogu roditi iz praznih srca i analitičkih umova? Oni ne stvaraju nova djela, filozofske ideje, nego negiraju već postojeće, pa su svi ateisti u strukturi isti, a misle da su naročiti. Djela ovih ljudi su puna sumnje, upita, negacija, osporavanja. Ljudi praznih srca stvaraju prazna djela, prazne priče, prazne poduhvate i žive isprazne živote.
Ono što je cilj svake jedinke je da dobije odgovor ko je i za šta je stvorena. Vjernici odgovor pronalaze u Bogu. Svi su u pitanju do kraja života. Žalosno je što ateisti traže isti odgovor, ali na svoju štetu se nikad ne obrate svojoj duši sa pitanjem kome pripada. Pitanje egzistencijalizma je instiktivno, a odgovor se moze naći jedino u svojoj unutrašnjosti. Nikakve knjige vam ne mogu reći ko ste – odnosno ko niste, a negacija sebe kao vjernika je smrt duše. Atesiti su izgubljene duše koje se opiru da priznaju da postoji nešto veće od njihovog ,,velikog intelekta”. Takve duše su lišene ljepote i sjaja ovog života. Oni ne shvataju da ono njima najvažnije – intelekt ne zrene samo ako su nevjernici. Najveći intelektualci su dobili taj dar jer im je Viša sila vodila um! Ateisti negiraju svoju dušu, a samim tim i život, jer ono što je naljepše u njima guše lažnim moralnim normama, a duša im vapi. Svaki ateista treba da pronikne u tišinu svoje duše, da utihne um i onda se zapita ko je zapravo ostao.
za P.U.L.S.E: Stanislava Černaus
Lektura i korektura: Milica Veljković
