(Ukazanje Juliena B. nad otvorenom knjigom Radomira K.)
Iskustvo Mu je čaršijsko.
Intuitivno dokučivši značenje ove temeljne spoznaje filozofije čaršije, Intelektualac je iskoračio u prostor moći te, posljedično, dignuo ruke uvis i na sav glas, gradu i njegovoj čaršiji, objavio da odustaje od mišljenja.
Čaršijski Intelektualac ima zlatne ruke.
Ovaj posvjedočeni iskaz upućuje na razumnu pretpostavku da problemu (umnog) organiziranja zajednice kao prvorazrednom intelektualnom izazovu, Čaršijski Intelektualac ne pristupa s očekivanom intelektualnom znatiželjom kao demonstracijom ‘pozitivne moći’ intelektualnog mišljenja, znatiželjom koja je ujedno i propitivanje Njegovih vlastitih intelektualnih moći, nego čistom ekonomskom računicom izraženom s (podignutom) rukom u zraku.
Zbog toga se za Čaršijskog Intelektualca bez trunke dvojbe može reći da nema iluzija o životu. Prividni paradoks ove tvrdnje u tome je što On niti ima išta ozbiljno proživljeno u svom čaršijskom iskustvu, niti je mišljenjem spoznao dramatsku dubinu života. Čaršijski Intelektualac naprosto ‘zna’ šta je (stvarni) život.
Priča o intelektualnim kapacitetima ljudskoga uma kao kulturalno uspostavljenoj dispoziciji i mogućnosti slobodna čovjeka da izabere djelovati u korist univerzalnih vrijednosti, za Čaršijskog Intelektualca je upravo i samo to – priča kao kulturna tlapnja koja neme veze sa stvarnim životom. Pri tome ne treba imati dvojbe ni u pogledu činjenice da Čaršijski Intelektualac ima potpuno razrađen i utvrđen analitički instrumentarij kojim vlada suvereno i kojim se nameće čaršiji kao konačni autoritet i samoproglašeni tumač istine i čaršijskih želja. Otud neuzdrmano samopouzdanje Čaršijskog Intelektualca u arbitriranju o svemu i svačemu. On ne dvoji; On odobrava i potvrđuje.
Čaršija i njen Intelektualac uzajamno se jedu i hrane jedno drugo: čaršija svom Intelektualcu daje egzistencijalni okvir i podupire njegov zdravorazumski rezon kao temeljni čaršijski metod spoznaje, a Intelektualac slavi ‘stvarni život’ čaršije i povlađuje joj svojim uljuđenim ophođenjem sa ‘sve četiri strane svijeta’. Trijumf je dvostruk: čaršija uživa u javnoj potpori Intelektualcu kao čistoj emanaciji njenog uma, a Njegov intelektualni uspjeh u čaršiji potvrda je krajnjih intelektualnih dosega čaršijskog uma kao filozofije čiste koristi.
On je intelektualac u čaršijskoj recepciji intelektualca kao učena čovjeka; učena u onom rudimentarnom značenju imanja diplome kao potvrde ‘načitanosti’ i institucionalno verificirane pozicije sinekurca koji se uspinje do granice svoje nesposobnosti. Ovu recepciju čaršije Intelektualac prihvaća objeručke kao ogledalo u kojemu počinje njegovati vlastiti intelektualni lik, sliku sebe u čaršiji, odraz čaršije u sebi samom.
(Konformizam je suština ‘stvarnog života’ čaršije, a ‘barbarska religija’ imanja je njegova ideologija. On je postao slika i prilika današnjeg društva i države netom je okončao kantonalni studij u trideset i trećoj godini, četverogodišnju srednju školu završio dvije godine prije, a magisterij ‘stigao’ naredne godine.)
Čaršijski Intelektualac ne čita. On hoda, on splavari, on se penje, on vrtlari… On je čaršijska new age ikona. Banasa od trenda do konjunkture i obrnuto. Zbog toga, u konačnici, on ‘zna’. On drži da je znanje utisak koji ostavljaš na okolinu. On odaje takav utisak. Sav je u pozi. On je otkriće ‘doba kraja ideologije’, konačno pronađeni lik ‘kraja povijesti’, distopijski lik tranzicije kao čvorišta noćnih mora svih izama nedovršene moderne. Zbog moći kojoj se priklonio a koja ne trpi prazninu (u njenu blizinu ne može se doći bez najmanje tri lista debele biografije) Čaršijski Intelektualac je postao tako (hiper)aktivan; ultimativni je zahtjev baviti se svim i svačim kako bi se ‘podebljala’ biografija. Čaršijski Intelektualac član je i sudionik svih mogućih organizacijskih formi i shema u zajednici. On je organizator. Zapravo, Čaršijski Intelektualac je jedna osobena varijanta bivšega socijalističkog menedžera: On je ovovijeki bastard pejakovićevskog koordinatora i etničkopartijskog šefa; u konačnici – kantonalni ‘specijalist opće prakse’. On ne stvara; On trijumfuje. Bogaze revolucije evoluirale su u staze tolerancije; svijet je otkrio čaršiju a čaršija se protegnula u svijet i sve je odjednom postalo poznato i blisko.
Čaršijski Intelektualac ne piše. On nema vremena za takve trivijalije jer mu je iznad svega uloga koordinatora svih mogućih aktivnosti u javnom prostoru. On potpisuje. Za one kojima nije intelektualno dorastao Čaršijski Intelektualac će bez imalo stida i zazora, bezobzirno i bez odgovornosti za izgovoreno, reći da su ‘preučili’. Preučenost je bosanska endemičnost, endemska bosanska etiketa kojom intelektualni čaršijski killeri profesionalno difamiraju i socijalno diskvalificiraju druge i drugačije. Preučenost je u čaršijskom žargonu istodobno i stvarna kletva i neformalna kleveta. Čaršijski Intelektualac je pronositelj i promovitelj čaršijskih jezičnih invektiva, čaršijskoga kvaziintelektualnog novogovora.
Nitko u čaršiji ne zna koju ulogu Intelektualac igra u javnom prostoru čaršije, koji položaj zauzima unutar rudimentarnoga čaršijskog društva, niti koja je svrha Njegova napadna pojavljivanja u javnosti, ali nikome ne može promaći činjenica Njegove neuobičajene sveprisutnosti. Na toj ‘misteriji’ počiva i Njegov ugled koji je tim veći što čaršija manje razumije smisao Njegove hiperaktivnosti. Nije mali broj onih koji su odustali od javnog angažmana upravo zbog Njegove bolesne želje da baš On bude ondje gdje se (kao) nešto zbiva. On je i svepromatrajući Veliki Brat i žuđeni objekt promatranja.
Čaršijskog intelektualca la(h)ko je prepoznati po Njegovim čaršijskointelektualnim osobenim znacima: namigivanju iza leđa sugovornika, tapšanju po ramenu i izravnom govoru na uho prekidanim glasnim smijehom. Radi se o neizbrisivim tikovima intelektualno ukorijenjenim u duhu čaršije. Njegovi osobeni znaci čaršijska su semiotika (svih) jedinki bez osobnosti i bez osobne prepoznatljivosti u bilo čemu. Ova činjenica, međutim, nije nikakav hendikep za Njega nego, naprotiv, preporuka za sve. On je kamen temeljac i temeljni stup sadašnjega beha društva. Prisutan je u svemu i sve prolazi kroz Njega. Sve to jest baš ono što jest po Njemu. On je, dakle, sami bitak (čaršijskog) prostora ispražnjenog od sadržaja.
Autor: Zoran Ljubičić
