Kada se ekstraktivna djelatnost predstavlja kao napredak, skriva se eksploatacija, skriva se činjenica da se narušava mogućnost samoorganizacije ekosistema. Skriva se i to da je drveće povezano s rijekama, da je tlo povezano s poljoprivredom, da je bioraznolikost biljaka povezana s bioraznolikošću insekata
- „Žene održavaju društvo. Njihova briga, njihov nevidljivi rad su stvarna ekonomija, jer se bave reprodukcijom i regeneracijom društva. Ali one su i čuvarice Zemlje. Budući da je ženama dan pravi posao (posao brige), koji se ne računa kao posao, one moraju raditi s prirodom“
- „Ali nacija ima veze i s tim kako teku potoci, kakvog je zdravlja šuma, kakvo je zdravstveno stanje građana, na kojoj su razini ljudi organizirani da brinu o općem dobru… To su pitanja koja definiraju zajednicu. Međutim, danas su kulture, ekonomije i demokracije postale ispražnjene zajednice i postale su vlasništvo korporacija“
Vandana Shiva (Dehradun, 1952.) jedna je od najpriznatijih ekofeminističkih aktivistica i intelektualki našeg vremena. Doktorica je kvantne fizike, jedna od osnivačica Svjetskog socijalnog foruma, među prvima je otvorila rasprave o agroekologiji i kontroli sjemena, a autorica je više od 15 knjiga. Od 1987. godine vodi agroekološku farmu Navdanya i banku sjemena u sjevernoj Indiji. Pomaže organizirati seljačke borbe diljem svijeta.
CTXT (sa kojega prevodimo ovaj intervju, op. prev.) susreo je Shivu na starom industrijskom mjestu Fabra i Coats u Barceloni, gdje je došla kako bi sudjelovala na Sajmu knjiga u Barceloni. Tu je indijska aktivistica i intelektualka razgovarala s Yayo Herrero (španjolskom antropologinjom i ekofeministkinjom, op. prev.) pred gotovo 700 ljudi.
Slažete se s Yayo Herrero u pogledu dijagnoze ekološke krize. Kako biste tu krizu opisali?
Prvi važan element za razumijevanje ekološke krize je da se ona događa zbog neograničene ekstrakcije. To se događa jer su ekstraktivistima dodijeljena korporativna i kolonijalna prava da to čine. Njih se nagrađuje apsolutnom moći. Kada se ekstraktivna djelatnost predstavlja kao napredak, skriva se eksploatacija, skriva se činjenica da se narušava mogućnost samoorganizacije ekosistema. Skriva se i to da je drveće povezano s rijekama, da je tlo povezano s poljoprivredom, da je bioraznolikost biljaka povezana s bioraznolikošću insekata. Svi ti odnosi su fundamentalni.
Francisco Varela i Humberto Maturana govorili su o autopoiesisu i predložili su potpunu promjenu paradigme kako bi mogli vidjeti da se živi sistemi samoorganiziraju. Ekstraktivizam uništava unutarnju organizaciju živih organizama i odnose tih organizama sa svim ostalim što je živo. Na taj se način sva destrukcija počinje smatrati izvanjskom. Uništavaš, ali uništavanje skrivaš.
Dio toga dolazi od kartezijanskog razmišljanja i mehaničkog razmišljanja Francisa Bacona. Mehaničko razmišljanje rastavlja stvari i daje život svakom dijelu zasebno. Ljudima koji su obrazovani u takvom mehaničkom razmišljanju teško je vidjeti te odnose. Odnosi su uništeni u ekonomiji smrti.
Kako biste definirali ekofeminističku perspektivu Yayo Herrero s kojom se slažete i drugih autorica poput Marije Mies?
Ekofeminizam govori da je Zemlja živa, da Zemlja održava život. A to će reći da žene nisu pasivni drugi spol. One nisu objekt koji treba posjedovati ili kontrolirati. Žene održavaju društvo. Njihova briga, njihov nevidljivi rad su stvarna ekonomija, jer se bave reprodukcijom i regeneracijom društva. Ali one su i čuvarice Zemlje. Budući da je ženama dan pravi posao (posao brige), koji se ne računa kao posao, one moraju raditi s prirodom. Na primjer, u Indiji su žene glavni dobavljači vode. Znaju kad bunar presuši i kad rijeka presuši. Budući da rade s prirodom, prve reagiraju na ekološku krizu.
Jedna od rasprava o odnosu između tehnologije i zelene tranzicije je ona o obnovljivim izvorima energije. IPCC i druge organizacije kažu da je jedna od nužnih radnji za rješavanje klimatskih promjena promicanje obnovljive energije, ali to zahtjeva velike količine minerala i zemlje. Kako možemo promovirati obnovljivu energiju bez stvaranje još jednog novog vala ekstraktivizma i kolonijalizma?
Moja prva kritika redukcionizma obnovljive energije odnosi se na to da on zaboravlja da u svijetu postoji mnogo vrsta energije. Svaki živi sistem je generator energije. Kvantni fizičar Schrödinger napisao je da je razlika između strojeva i živih sistema u tome što strojevi zahtijevaju vanjsku energiju i generiraju entropiju, koja je izgubljena energija u obliku emisija, dok živim sistemima nije potrebna vanjska energija. Sjeme postaje stablo zahvaljujući svojoj energiji i energiji sunca, a to je negativna entropija. Cijelo pitanje pozitivne i negativne entropije je zamagljeno, a to čini srž rasprave o energiji i klimi.
Oni koji se fokusiraju samo na potrošnju energije i koji govore da možemo nastaviti trošiti kroz obnovljive izvore energije ne ulaze u rasprave o samoj proizvodnji energije i pritom skrivaju to da je za toliku potrošnju potrebno crpiti puno resursa i iskorištavati mnogo zemlje. To je redukcionistički u svakom pogledu. Vrlo je problematično to što se pitanje klime svelo na pitanje potrošnje energije, potragu za obnovljivim izvorima energije i pitanje temperature. Razmišljanje da klimatske pojave dolaze same od sebe iz atmosfere, a da se ne vidi šta se radi na zemlji, znači odvajati neodvojive stvari. Ne možemo riješiti ekološki problem – a to je problem i uništavanja života – a da zadržimo industrijski, inženjerski i strojarski mentalitet. Kao što je Einstein rekao, ne možete riješiti problem koristeći isti način razmišljanja kao kad smo stvorili problem.
Još jedna od osovina vašega rada, također vezana uz problematiku tehnologije, jesu pesticidi. Posljednjih mjeseci bilo je mnogo prosvjeda poljoprivrednika po Europi. Jedan od razloga prosvjeda bila je europska uredba kojom se ograničava upotreba pesticida u poljoprivredi. Kao odgovor na to, Europska komisija smanjila je razinu zahtjeva u ovoj regulaciji. Kako zaštititi poljoprivredne i obiteljske ekonomije, a istovremeno i prirodu?
Taj prosvjed imao je ekonomsku pozadinu. On je počeo kao točka protivljenja sporazumu o slobodnoj trgovini sa zemljama Mercosura. Slobodna trgovina na kraju uništava sve ekonomije, dok korporacijama omogućuje da beneficiraju od toga. Njeni efekti pogađaju radne ljude kako u Europi tako i na Globalnom jugu i oni zbog nje plaćaju cijenu.
Globalizirani agroindustrijski sistem recept je za povećanje troškova proizvodnje i urušavanje poljoprivrednih prihoda; to je negativna ekonomija. Zbog toga su poljoprivrednici u krizi. Diljem svijeta, gdje god se gura slobodna trgovina i veća industrijalizacija, poljoprivrednici reagiraju.
Prosvjedovalo se zbog toga jer su poljoprivrednici shvatili da ih se pokušava riješiti, da su postali nepotrebni entitet. Drugim riječima, teži se poljoprivredi bez poljoprivrednika. Industrija je ove prosvjede oportuno iskoristila jer fitokemijske proizvode distribuira preko velikih poljoprivrednih sindikata. Neki od njih su govorili o povlačenju regulacija o pesticidima, ali to je glas korporacija, jednog otrovnog kartela. To nije glas malih neovisnih poljoprivrednika.
Pitanje pesticida uvelike je povezano s kontrolom sjemena, borbom u koju ste uključeni od 1987. Kako se to pitanje razvijalo u posljednjih trideset godina? Je li još uvijek jednako relevantno?
Život će uvijek biti relevantan. Obnavljanje živih sistema vlastitim resursima uvijek će biti temelj slobode u prirodi i društvu. Zašto sam se bavila pitanjem sjemena? Zato što sam 1987. bila pozvana na sastanak na kojemu se raspravljalo o novim biotehnologijama. Tada još nije bilo GMO-a u svijetu; prvi genetski modificirani organizam komercijaliziran je 1992.
Industrija je zacrtala svoj put i rekla da je njen glavni cilj stvaranje patenata za sjeme. Međutim, patent je monopol koji se dobiva jer ste izumili nešto novo. Dakle, prva stvar koju je tu trebalo učiniti jeste promijeniti prirodu sjemena u umovima ljudi. Sjeme je moralo prestati biti nešto što se „samostvorilo“ i postalo je proizvod koji je izmislio Monsanto (međunarodna korporacija sa sjedištem u SAD-u koja djeluje na području poljoprivrede i biotehnologije, op. prev.).
Postalo je roba?
Više od robe: kreacija. Roba prepoznaje da poljoprivrednik i zemlja imaju neku ulogu. Kada govorimo o počecima intelektualnog vlasništva na ovom polju, Monsanto je tu bog. Oni su preuzeli ulogu stvaraoca i nešto što se samo od sebe obnavlja i umnožava pretvorili su u nešto što su oni stvorili. Ali sjeme nije stroj.
Zbog toga sam odlučila da započnem sa stvaranjem banaka sjemena zajednice (kao što je Navdanya). Drugo, odlučila sam započeti suradnju s indijskom vladom i parlamentom u vezi sa izradom zakona koji će poštivati integritet života na Zemlji. Pišemo zakone u kojima stoji da biljke, životinje i sjemenke nisu entiteti koje su stvorili ljudi i stoga se ne mogu patentirati. Ti su zakoni počeli biti na snazi u Indiji. Treće što sam odlučila je tužiti sjemenarske tvrtke jer su ih ukrale. Bilo je to ono što nazivam „drugim Kolumbovim dolaskom“. Oni jednostavno kradu i govore „to je moje intelektualno vlasništvo“. A mi smo im rekli „ne, vi ste to ukrali i, prema tome, to je biopiratstvo“.
Drugo ključno pitanje u ekološkoj krizi je voda. Mediteransko područje u kojemu se nalazimo trenutno pati od suše i očekuju se veće nestašice vode u budućnosti. Riječ je o transverzalnom pitanju koje obuhvaća društvenu, ekološku i političku dimenziju. Kako možemo gledati na problem vode sa svih ovih različitih gledišta?
Ne samo da trebamo povezati i ujediniti višestruke dimenzije vode, moramo ujediniti višestruke dimenzije međusobno povezanog planeta. Kriza klime i bioraznolikosti jedna su kriza. Kada zaboravimo na bioraznolikost i uništimo je, klima se destabilizira, jer bioraznolikost upravlja klimom. U pokretu Chipko žene su shvatile da ako uništite šumu, imat ćete suše i poplave. Dakle, gospodariti vodom znači upravljati obnavljanjem bioraznolikosti šuma, biljaka, zemljišta, pašnjaka. Sve su to sistemi upravljanja vodama, kao i pitanje klime. Klimatsko razaranje ima veze s destabiliziranim hidrološkim sistemima, koji su prave ubojice na Globalnom jugu. Svaka katastrofa u Indiji u kojoj su ljudi umrli bila je hidrološka katastrofa. Kad udari ciklon, ljudi umiru. Kad se leenjačko jezero otopi i dođe do poplave, ljudi umiru.
Ultranacionalist Narenda Modi iz stranke BJP vjerojatno će ponovno biti izabran za premijera Indije, dok krajnja desnica ima izglede za rast u Europi. Ovim strankama zajedničko je da spajaju nacionalizam i neoliberalizam. Kako objasniti njihov rast u kontekstu ekološke krize?
1991. godine napisala sam Manifest za demokraciju na zemlji. 1999. blokirali smo samit WTO-a u Sijetlu. Tijekom tog razdoblja razvijao se neoliberalizam. Imali smo na djelu deregulaciju trgovine i ekonomije i paralelno smrt demokracije. Počela je i ova nova kultura smrti i razaranja. Knjiga Samuela Huntingtona Sukob civilizacija bila je ključna za ovaj trenutak. To znači da mogu znati tko sam samo kada znam koga mrzim. Mržnja je postala poput valute identiteta. Međutim, različite misaone tradicije govore nešto drugačije: znati tko ste ima veze s vašim odnosom prema zemlji i vašoj zajednici. Vi postojite u zajednici, a kao zajednica ste dio prirode i proizvodite zajedno s prirodom. Od toga se prešlo na negativan identitet, kulturu destrukcije, nasilja i smrti. Ono što danas postoji je kultura pesticida, otrova: „Znajte koga trebate istrijebiti.“ Ta agenda, znati tko ti je neprijatelj, postala je nacionalna agenda.
Ali nacija ima veze i s tim kako teku potoci, kakvog je zdravlja šuma, kakvo je zdravstveno stanje građana, na kojoj su razini ljudi organizirani da brinu o općem dobru… To su pitanja koja definiraju zajednicu. Međutim, danas su kulture, ekonomije i demokracije postale ispražnjene zajednice i postale su vlasništvo korporacija. Tako je kulturni nacionalizam postao partner korporativnog neoliberalizma.
U jednom ste trenutku govorili o potrebi stvaranja G-7 milijardi. Kakve su nam demokratske institucije potrebne da bismo obranili demokraciju na Zemlji?
Istinska demokracija je moguća samo zajedno s drugim bićima koja nastanjuju planet Zemlju. Ekološki uzgoj hrane je praksa zemaljske demokracije, ima veze sa slobodom svih oblika života i njihovim međusobnim vezama. Spašavanje sjemena, na primjer, nije samo spašavanje ljudi, već i oprašivača. Na tome moramo inzistirati.
Razgovarali: Pablo Castaño i Adrià Rodríguez, CTXT
Preveo sa španjolskog: Darko Vujica, Prometej.ba
