Krajem 2. svjetskog rata Sveučilište Minnesota provelo je istraživanje posljedica izgladnjivanja na 36 dobrovoljaca. Fizičke posljedice bile su teške ali očekivane. Ono što je istraživače iznenadilo bili su mentalne posljedice.
Subjekti koji prethodno nisu bili naročito zainteresirani za hranu postali su njome opsjednuti. Razgovarali su isključivo o hrani i razvili su nevjerojatan interes za knjige recepata. Prema kasnijem iskazu jednog od subjekata: „Hrana je postala jedina stvar u našem životu. Nije ostalo prostora ni za što drugo.“
To istraživanje potaknulo je važna pitanja. Što se dešava s našim umom kada smo u oskudici? Zašto ljudi u oskudici donose iracionalne i najčešće kontraproduktivne odluke? Zašto političko ekonomske mjere tu činjenicu rijetko uzimaju u obzir?
Oskudica nam smanjuje mentalne sposobnosti gdje god se pojavila; bilo da smo gladni, usamljeni, osiromašeni ili oskudijevamo na neki drugi način.
To je pojava koja je do danas dobro i često dokumentirana u mnogim psihološkim istraživanjima. Ako se usredotočimo na jednu stvar u kojoj oskudijevamo, naše ostale sposobnosti i vještine (pažnja, samokontrola, dugoročno planiranje i sl.) automatski se gube.
Siromaštvo dokida mentalne sposobnosti i na taj način stvara pozitivnu povratnu spregu koja sprečava da se izađe iz siromaštva. Siromašni se fokusiraju na ono što nemaju zanemarujući trenutno „manje važne“ potrebe (npr. obrazovanje) koje bi ih mogle izvući iz siromaštva. To možemo zvati zamkom siromaštva.
Prazni stomaci naprosto ne misle na dobar način.
Ekonomist S. Mullainathan ustanovio je (usp. njegovu i Shafirovu knjigu: http://sc.arcity.co/index.html da su karakteristike koje pripisujemo nečijem karakteru (impulzivnost, loš uspjeh u školi i sl.) najčešće rezultat sveprožimajućeg osjećaja oskudice. Kada je taj osjećaj stalan, kao kod ljudi zaglibljelih u siromaštvo, on potpuno zarobljava um.
Mullainathanovim riječima: „Da vas sutra učinim siromašnima najvjerojatnije biste se počeli ponašati na način koji je tipičan za siromahe i (kao i mnogi drugi siromasi) upali biste u zamku siromaštva. Grublje kazano, siromaštvo vas (bez obzira tko ste) čini glupljima.“
Imajmo to na umu kada sljedeći put čujemo da socijalna (ili čak zdravstvena) pomoć samo stimulira ljenčine da i dalje ne rade, jer baš odsustvo takve pomoći dovodi do neracionalnog i samorazarajućeg ponašanja koje tako često preziremo kod siromašnih.
Umjesto da se pitamo „što ne valja s tim ljudima“ (misleći na pomanjkanje osobnih ambicija i sposobnosti) češće bismo se trebali pitati „što ne valja sa situacijom koja je dovela do takvih ponašanja“.
Naravno, postoje iznimni ljudi koji su se uspješno izvukli iz blata siromaštva, no ono što ih čini iznimnima jest upravo to da su iznimke.
Ogroman broj ljudi (u nas i u svijetu) koji bi mogao doprinijeti poboljšanju cijeloga društva u tome su onemogućeni svojim potpunim fokusiranjem na vlastito siromaštvo. Njihovo siromaštvo ne šteti samo njima nego svima nama.
Zato nam trebaju političko ekonomske mjere koje siromaštvo ne kažnjavaju nego ga dokidaju.
Izvor: Šikin Blog
Dialogos
