Kultura

Sad nas nazivaju “Alijinim Srbima”, a obećavali su nam “veće i ljepše Sarajevo”

Gdje su nestali Srbi iz Sarajeva: Sad nas nazivaju “Alijinim Srbima”, a obećavali su nam “veće i ljepše Sarajevo”

Gdje je nestalo 150.000 Srba iz Sarajeva? Ovo je pitanje koje kao ultimativni argument koriste oni koji nastoje ratnu i poslijeratnu politiku etničkog čišćenja, praktikovanu uglavnom na prostoru današnje Republike Srpske (RS), pripisati i glavnom gradu BiH.

Međutim, kako bi pomogli autorima tog pitanja iz manjeg bh. entiteta i susjedne Srbije, odlučili smo pokušati pronaći odgovor koji sadrži konkretne statističke podatke i razloge koji su doveli do promjena u tim podacima.

Naime, prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u deset općina koje su tada činile grad Sarajevo je živjelo 527.049 stanovnika, od čega 259.470 Bošnjaka, 157.143 Srba, 34.873 Hrvata, 56.470 Jugoslovena i 19.093 ostalih. Dakle, brojka o 150.000 Srba koji, prema tvrdnjama onih koji nameću pitanje sa početka teksta, je zapravo približna ukupna brojka Srba koji su prije opsade Sarajeva živjeli u tom gradu.

Statistički podaci

Općine koje su prije rata činile grad Sarajevo su općine Centar, Stari Grad, Novo Sarajevo, Novi Grad, Hadžići, Ilidža, Ilijaš, Pale, Trnovo i Vogošća, a značajan dio tih općina danas pripada RS-u, odnosno Istočnom Sarajevu. Tako, primjera radi, brojci od 157.143 Srba treba oduzeti 11.284 osobe srpske nacionalnosti koje su 1991. popisane u općini Pale, koja danas pripada Istočnom Sarajevu. Dio RS-a, odnosno Istočno Sarajevo, danas su i dijelovi nekadašnjih gradskih općina, a Istočno Sarajevo prema posljednjem popisu stanovništva broji 61.516 stanovnika, te se tu “skriva” više od trećine nekadašnjeg srpskog stanovništva Sarajeva.

Općine koje su nekada činile grad Sarajevo, a nisu pripale RS-u, danas čine Kanton Sarajevo, u kojem, prema posljednjem popisu stanovništva, živi 413.593 stanovnika. Prema nacionalnoj pripadnosti, u Kantonu Sarajevo živi 346.575 Bošnjaka, 13.300 Srba i 17.520 Hrvata. Dakle, na prostoru nekadašnjeg grada Sarajeva danas živi 74.816 Srba, a uzroci koji su doveli do razlike u odnosu na nekadašnju brojku su dio priče koja naročito ističe licemjerje onih koji postavljaju pitanje o “sudbini 150.000 sarajevskih Srba”.

Prije nego što dođemo do najindikativnijeg dijela kada je licemjerje u pitanju, neophodno je naglasiti da se među 11.541 žrtvom opsade Sarajeva nalazi i značajan broj Sarajlija srpske nacionalnosti. Snajperi, granate i ostali projektili koji su ispaljeni sa okolnih brda nisu imali “nacionalno navođenje”, pa su žrtve agresorske opsade Sarajeva bili i Srbi koji su ostali u gradu. Također, Srbi su, baš kao i Bošnjaci, Hrvati i svi ostali građani Sarajeva, napuštali grad nastojeći spasiti svoje živote od artiljerijskoj djelovanja sa okolnih brda. Današnje procentualno učešće bošnjačkog stanovništva u ukupnom broju građana Kantona Sarajevo je posljedica naseljavanja bošnjačkog stanovništva koje je etničkim čišćenjem protjerano sa područja današnjeg RS-a.

Masovni odlasci

Najveći broj građana srpske nacionalnosti je Sarajevo napustio, kako sami zvaničnici i mediji iz RS-a ističu, u periodu od decembra 1995. do polovine marta 1996. godine. Na područje Bratunca i Srebrenice je, prema procjenama zvaničnika iz manjeg bh. entiteta, preselilo oko 20.000 sarajevskih Srba.

– Oko 120.000 Srba iz Ilijaša, Vogošće, Hadžića, Ilidže, Rajlovca, Grbavice i dijela Starog grada napustili su vjekovna ognjišta i krenuli na prostor RS – prenosi RTRS tokom izvještavanja sa subotnjeg parastosa u Bratuncu za pokoj duša 185 poginulih srpskih boraca sa sarajevskog ratišta, čiji su ostaci preneseni u bratunačko groblje.

Razlozi zbog kojih je RTRS-ovih 120.000 Srba napustilo domove u Sarajevu, iako zvanična statistika ukazuje na mnogo manji broj, su osnovni argument koji ukazuje na licemjerje onih koji Sarajevu pripisuju odgovornost za iseljavanje Srba.

– Nismo željeli da budemo građani drugog reda. Ostavili smo vjekovna ognjišta i sve što su generacije naših predaka stvarale i krenuli za slobodom koja nema cijenu – kazao je u subotu u Bratuncu Vidomir Banduka, predsjednik Zavičajnog udruženja “Srbi sarajevske regije”, ističući da ni nakon 21 godine ne blijede “sjećanja na teške, tužne i ružne dane”.

– Prvi put u historiji čovječanstva dogodilo se da narod koji kreće u egzodus ostavlja imovinu, a nosi posmrtne ostatke poginulih srodnika i boraca. Ne želeći da žive pod tuđom vlašću, oko 120.000 sarajevskih Srba nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma napustilo je svoje odbranjene domove i imanja, dok je oko 30.000 napustilo ovaj grad na početku i tokom rata – navodi se u istom izvještaju RTRS-a.

Sudeći prema tom izvještaju, nakon rata je Sarajevo napustilo 120.000 Srba, oko 30.000 Srba je napustilo grad na početku i tokom rata. Ukoliko te propagandne brojke saberemo sa 61.516 stanovnika današnjeg Istočnog Sarajeva koji je nekada bio dio grada Sarajeva i sa 13.300 Srba koji danas žive u Kantonu Sarajevo, dobijemo 224.816 sarajevskih Srba, što je, priznat ćete, “nešto više” u odnosu na podatke iz popisa 1991. godine.

Prijetnje onima koji su htjeli ostati

Srbi koji su za vrijeme rata živjeli na dijelovima Sarajeva pod kontrolom Vojske RS-a, a koji su željeli ostati u svojim domovima, su se suočavali sa velikim problemima.

– Mi smo u to doba formirali Udruženje Demokratska inicijativa sarajevskih Srba, koji su smatrali da trebamo ostati i da ne napuštamo svoje domove jer nam je to Dejtonski sporazum i dozvoljavao. Međutim, imali smo slabu podršku, pogotovo sa srpske strane. Želja je bila da svi mi napustimo svoje domove. Ja vam mogu reći da je mnogo građana htjelo ostati u svojim domovima jer je teško napustiti svoja imanja. Ljudi su vijekovima živjeli tu. Kome je bilo do napuštanja? Dejtonski sporazum nam je dozvoljavao da ostanemo, ali ovi su htjeli da nas što više ode kako bi što više Srba živjelo u RS-u – kazao je u razgovoru za Faktor Jovo Janjić, predsjednik Demokratske inicijative sarajevskih Srba.

Tadašnje vlasti RS-a su, tvrdi Janjić, Srbima obećavali izgradnju “većeg i ljepšeg Sarajeva” na području današnjeg Istočnog Sarajeva.

– Razgovarali smo sa tadašnjim vlastima, odlazili smo kod Karadžića i Krajišnika, a oni su nam obećavali neke projekte, da će biti neki tunel Lapišnica dug 16 kilometara, da će biti kulturni centar na Palama, sa jedne strane univerzitet, sa druge pozorište, da će vodu, ako je nema, dovesti sa Drine, ma svašta nešto. Donosili su i makete tog novog grada, pokazivali ih nama – prisjeća se Janjić.

Srbi koji su ostajali proglašavani su izdajnicima, a sve s ciljem opće mobilizacije kojom bi se osigurala apsolutna većina srpskog stanovništva u RS-u u odnosu na ostale građane, što bi, smatraju oni, opravdalo i osiguralo postojanje tog entiteta. Srbima koji su željeli ostati u svojim domovima je prijećeno, mnogi od njih su natjerani da ih napuste, a sa sobom su nosili gotovo sve, pa čak i tijela svojih ranije preminulih srodnika. Svoje domove su po odlasku ostavili u plamenu. Idejni tvorac tog „tužnog egzodusa“, kako ga danas nazivaju mediji u RS-u, jeste upravo osuđeni ratni zločinac Momčilo Krajišnik, kojem je Narodna skupština RS-a nedavno uručila i orden zbog uloge u stvaranju tog entiteta.

Tome u prilog idu stenogrami sa sjednica Skupštine RS-a, na kojima su zabilježeni Krajišnikovi zahtjevi za preseljavanjem srpskog stanovništva iz „Alijine države“ na teritorij RS-a.

– Ako je moja kuća u Zabrđu pripala Federaciji, šta ćete vi tu – poručivao je Krajišnik sarajevskim Srbima.

Nekadašnji ministar vanjskih poslova RS-a Aleksa Buha je izjavio da će se “primopredaja Sarajeva izvršiti tek za nekoliko godina”, te će se tako u tih nekoliko godina “izgraditi novi grad za sarajevske Srbe”.

Deklarativna zabrinutost aktuelnog rukovodstva RS-a za ekonomski položaj Srba koji su ostali u Sarajevu je, potvrđuje naš sagovornik, samo instrument koji koriste u dnevnopolitičke svrhe, bez stvarnog interesa da se taj položaj popravi.

– Svi predratni službenici koji su radili u Općini Ilidža, a koji su ostali u svojim kućama nakon Dejtona, vratili su se normalno na svoje poslove. S druge strane, u državnim institucijama se danas najmanje zapošljavaju Srbi koji su ostali u Sarajevu. Najviše je zaposleno onih iz RS-a i u tome je sva poenta priče. Najviše su profitirali zagovornici politike da se napusti grad, a onda se vraćaju u grad radi poslova u državnim institucijama i dobrih plaća. Dobar dio građana Istočnog Sarajeva odlično živi od plaća u državnim institucijama. Nas koji smo ostali kad pokušamo dobiti posao na radnim mjestima u državnim institucijama, a koja pripadaju Srbima, ovi iz RS-a nazivaju “Alijinim Srbima”. To je 100 posto tako i ja to tvrdim – izjavio je Janjić.

Faktor

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close