Između Kinđetove rečenice, stećaka i Toronta, gol Jove Lukića podsjetio je da Bosnu i Hercegovinu još uvijek povezuju ljudi čistog srca. I dobrog skoka.
Nekad 1992. godine, kada je pakao zavladao, Mirza Delibašić je rekao: “Ovu će zemlju spasiti ljudi čistog srca, a ima nas dovoljno”. To vezivno tkivo, koje je legendarni Kiđe vidio i onda kada se činilo da je vrag došao po svoje, ima svoju nit – historijsku, kulturnu, geografsku, gotovo sudbinsku. Poput klupka koje je Ariadna, kći kralja Minosa, dala Tezeju kako bi pronašao put kroz labirint nakon što ubije Minotaura.
Niti tog klupka jesu sportaši, oni koji predstavljaju Bosnu i Hercegovinu. A pošto je fudbal najgledanija igra na planeti – naša reprezentacija koja nastupa na Svjetskom prvenstvu, ti igrači, imaju snagu kao Ariadinine niti… Vidjelo se to nakon penala u Cardiffu. Vidjelo se to nakon penala u Zenici. Vidjelo se to pored Vječne vatre. A vidjelo se to i kada je Ivan Bašić ubacio loptu iz kornera, malo je zakačio i proslijedio Sejo Kolašinac, a glavom u kanadsku mrežu zapucao Jovo Lukić.
A priča o ovom centarforu koji je protiv Kanade letio poput Daenerysinih zmajeva iz Igre prijestolja (od 9 duela glavom, dobio ih je svih 9), i kada sam čuo da je sin Mitra Lukića, vratila me 11 godina prije njegova rođenja, u 1987. Tu sezonu dobro pamte navijači Veleža, jer su bili na korak do titule, ali su sudije i tuzlanska Sloboda, koju je, čini mi se, tada vodio Đorđe Gerum, bili jači i Velež nikada nije osvojio prvenstvo Jugoslavije. U toj Slobodinoj liniji bio je i Mitar Lukić – ofanzivni vezni koji je bio jedan od onih igrača koji su bili klasa, i kad dođeš na Tušanj, znaš da će Mitar biti gospodar prostora koji pokriva. Čini mi se da je ta Sloboda bila i u Panini albumu Prve jugoslovenske lige, i da je na jednoj od sličica u crveno dresu s crnom kragnom bio i Mitar Lukić. Poslije je Mitar igrao u Turskoj, pa se vratio u Slobodu, igrao i u Šapcu gdje mu se 1998. godine rodio sin Jovo, reprezentativac Bosne i Hercegovine.
Možda se čini da je fudbal samo igra, ali klupko koje čine Mitar, Jovo, Sejo, Ivan, Tarik, Nikola i jedan i drugi, Edin, Kerim, Esmir, Saša, Sergej… jednostavno nadilazi sport i pokazuje da može biti takav integracijski generator jednog društva kojem su podjele usađene u politički sistem i bitisanje. I nije to bježanje u mit. Gledao sam objave na društvenim mrežama i recimo, na afirmativnu objavu o Jovinom golu za Bosnu i Hercegovinu na Radio Modriči (odakle su Lukići), gotovo svi komentari su pozitivni.
Motiv zmaja nalazi se i na stećcima, ima na Visočici, ima na Blidinju, a evo ga i u Torontu, gdje je zmaj Jovo glavom zabio prvi gol za Bosnu i Hercegovinu na Svjetskom prvenstvu 2026. A onda su se oko njega, poput klupka, okupili igrači i stručni štab reprezentacije – prizor koji je podsjećao na jedan drugi motiv sa stećaka: kolo koje slavi život. U stvari, to su oni ljudi čistog srca o kojima je govorio besmrtni Mirza Delibašić.
Možda zato i nije slučajno što je baš Jovo, dijete jednog fudbalskog nasljeđa, glavom otvorio bosanskohercegovačku priču na Mundijalu. Kao da su se u tom skoku spojili nešto staro i buduće – tradicija i nada da ono što dolazi može biti bolje. Negdje su se tu spojili Tušanj i Toronto, stećak i stadion, Kinđetova gotovo proročanska rečenica i potvrda da ipak ima dovoljno ljudi čistog srca. Jer Bosna i Hercegovina često djeluje kao labirint bez izlaza, ali dok god postoji to klupko – u ovom slučaju, zmaj Jovino – nit koja spaja ljude preko imena, gradova, porijekla i razlika, put se nekako uvijek pronađe. Možda je upravo u tome tajna zbog koje ova zemlja, uprkos svemu, ostaje neuništiva.
tačno.net
