Zločinom do pobjede: Hirošima i Nagasaki

Ovih dana je obilježena 70. obljetnica atomske destrukcije Hirošime i Nagasakija. Gradonačelnik Hirošime Kazumi Matsui je na dan obljetnice bacanja prve atomske bombe na službeni registar imena žrtava dodao 5.359 osoba, čime se ukupni broj žrtava (privremeno) zaustavio na brojci – 297.684. Dodajte tome ukupan broj žrtava Nagasakija i evo vam pola milijuna civilnih žrtava jednog zločina kojim je službeno završio Drugi svjetski rat.

(AUTOR:

 

Na memorijalnom skupu u Hirošimi bila je prisutna veleposlanica SAD-a u Japanu Caroline Kennedy. Samo je jednom prije nje službeni američki predstavnik bio prisutan komemoraciji – njezin prethodnik John V. Roos, prije pet godina, na 65. obljetnicu bombardiranja. Taj je potez probudio velika očekivanja u promjeni stava Obamine administracije i njegove najave borbe za nuklearno razoružanje u svijetu.

Ipak, do očekivane posjete predsjednika Obame Hirošimi nije nikada došlo, niti je došlo do službene isprike Sjedinjenih Država Japanu zbog bacanja bombi. Želja da se Amerikanci ispričaju trebala je pomoći mnogima koji se u Japanu bore s vlastitim zvjerstvima koja su počinili u tom ratu, a koja su tek te dvije kobne atomske bombe uspjele zaustaviti.

Podsjetimo se najgrubljih detalja.

Prva atomska bomba, nazvana Little Boy, bačena na japanski grad Hirošimu 6. kolovoza 1945., potpuno je razorila taj grad i njegovu okolicu, odnijela više od 220.000 nevinih žrtava te ostavila za sobom oko 100.000 teških ranjenika i nekontroliranu masu smrtonosne radijacije.

Glavni razlog atomskog napada bio je što brži završetak rata. Telegrafski prikaz konteksta tih sudbonosnih događaja 1945. godine ukazuje na prebacivanje epicentra završetka Drugog svjetskog rata iz Europe na područje Japana.

Hitlerov je Reich pod nadiranjem savezničkih snaga i žestokim bombardiranjem njemačkih gradova kapitulirao 7. svibnja, ali je Japan i dalje pružao žestok otpor na Pacifiku. Amerikanci su u međuvremenu (16. srpnja) obavili prvu pokusnu eksploziju svog novog naoružanja strahovite razorne moći. Sljedećih dana američki se predsjednik Truman sastao u Potsdamu sa Staljinom i Churchilom i inzistirao na bezuvjetnoj kapitulaciji Japana.

Antijapansko raspoloženje u Americi, koja nije mogla zaboraviti Pearl Harbor i pribojavala se velikih žrtava svoje vojske u daljnjim borbama u tijeku predstojeće okupacije Japana olakšala je odluku predsjedniku Trumanu da, bez obzira na civilne žrtve, baci atomsku bombu na japanske gradove Hirošimu i (tri dana kasnije) Nagasaki.

Najznačajniji čimbenik u američkoj motivaciji da se počini to monstruozno masovno ubojstvo bio je geo-strateške naravi. Požurili su s atomskim napadom kako bi ne samo demonstrirali svoju vojnu nadmoć nego i preduhitrili već dogovarano sudjelovanje sovjetske vojske u zajedničkom savezničkom napadu na Japan.

Priznajmo da bi takva saveznička invazija Japana znatno zakomplicirala poslijeratno rješenje i najvjerojatnije dovela do ideoloških i teritorijalnih podjela i kompromisa kakvi su, nažalost, obilježili Europu, posebno Njemačku. Toliko o tome, s moralnom fusnotom da generali i političari u svim ratovima, nažalost, više vode računa o svom (osobnom i nacionalnom) ponosu i strateškim ciljevima, nego o civilnim žrtvama.

Činjenica: ovim zločinom se brže i lakše stiglo do pobjede. Atomskom destrukcijom Hirošime i Nagasakija je doista za nekoliko dana okončan Drugi svjetski rat, iako su atomske gljive najavile suludu, preskupu i za ljudsku civilizaciju previše riskantnu utrku u naoružanju i početak novog svjetskog hladnog rata koji ni do danas nije sasvim završen.

Unatoč svim Trumanovim opravdanjima i snažnoj podršci američkog naroda, bacanje atomske bombe na Hirošimu moglo se i moralo izbjeći. Tom su se napadu žestoko usprotivili američki znanstvenici koji su znali za njegove katastrofalne posljedice.

Amerika je, kao svjetska sila najzaslužnija za pobjedu nad fašizmom i oslobođenje Europe, u Hirošimi i Nagasakiju je sramotno pala na jednom od ključnih moralnih ispita 20. stoljeća. Iako se zločini počinjeni u Dresdenu i Hirošimi opravdavaju konačnom pobjedom nad najvećim zločinom stoljeća (ljudske povijesti?), nepodnošljive moralne dvojbe ostaju.

Netko će reći: kakve veze ta tragična prošlost ima s nama danas i ovdje, tričetvrt stoljeća kasnije. Ima, itekako ima!

U našem globalnom selu međusobne ovisnosti, opterećenom terorizmom i svestranom nekontroliranom militarizacijom, događaju se neke po čovječanstvo vrlo opasne stvari. Međunarodni sporazum o neširenju nuklearnog naoružanja grubo se krši bez učinkovitog instrumenta međunarodne zajednice da zaustavi nova srljanja u regionalne apokalipse i globalnu katastrofu.

Pakistan i Indija, tradicionalni neprijatelji, čiji je Kašmir lako zapaljivo bure baruta, a potencijali religijsko-civilizacijskog sukoba već poznati, prije nekoliko godina na zaprepaštenje svijeta istodobno su postali nuklearnim silama. Kako su Amerikanci u borbi protiv svjetskog terorizma i afganistanskih talibana trebali pomoć tadašnjeg pakistanskog diktatora, toj je zemlji, bez obzira na sve druge posljedice, nuklearni grijeh odjednom oprošten.

Posljednjih nekoliko godina stvar je još ozbiljnije zakuhala neostaljinistička Sjeverna Koreja bezumnom i tvrdoglavom prijetnjom vlastitim nuklearnim naoružanjem. Upravo su u tijeku beskrajni i uvelike kontroverzni pokušaji međunarodne zajednice da se zaustavi potencijalna nuklearizacija neuračunljivog Irana. I tako dalje…

Tridesetak zemalja našeg, sa svih strana ugroženog planeta, raspolaže tehničkim mogućnostima proizvodnje atomske bombe. Teroristi i diktatori svijeta trljaju ruke, dok slobodni svijet ima sve više razloga za strah, a miroljubivo raspoloženi građani vodeće zemlje slobodnog svijeta očajavaju zbog nemoći da se zaustavi pretjerano moćna i nezajažljiva, profitom motivirana vojna industrija.

Sve se to odigrava u svijetu u kojem istodobno milijuni djece umiru od gladi. Što se dogodilo s ljudskom pameti i osjećajem za pravdu?

Svijet je danas u većoj opasnosti nego prije desetak godina. Bezumna utrka u nuklearnom naoružavanju i proizvodnji drugih oružja za masovno uništavanje izvan su svake kontrole, a odnosi među mnogim zemljama, regijama i religijama znatno su pogoršani.

Predsjednik SAD-a Harry Truman je dan nakon bacanja atomske bombe na Nagasaki ponosno izjavio kako je providnost izabrala SAD za čuvara oružja koje će služiti miru.

Sve što je uslijedilo ukazuje ne samo na bezumnu aroganciju lažnog mesijanizma nego i na nečuveno svetogrđe takve kvazi religiozne, duboko licemjerne izjave. Upotreba atomske bombe predstavlja užasnu zloupotrebu jednog velikog znanstvenog otkrića, te je moralno neprihvatljiva.

Upotrebom atomskih bombi, pa i samim prijetnjama upotrebe, zapadna civilizacija niječe samu sebe. Zato treba uporno ponavljati kako je globalna politika uzajamnog nuklearnog zastrašivanja kontraproduktivna i po cijelo čovječanstvo potencijalno samoubitačna.

Ni jedan odgovorni građanin svijeta ne smije ostati ravnodušan sučelice tim svim prijetećim manifestacijama bezumlja, nasilja i nepravde. Svi dobronamjerni ljudi na svim meridijanima trebaju na svim razinama udvostručiti zauzimanja za mir i pravdu.

______________________

Prof. dr. Peter Kuzmič

Peter Kuzmič, rektor Evanđeoskog teološkog fakulteta, rođen je u Sloveniji, u Prekmurju, 1946. godine, a osim Slovenije i Hrvatske ima još jednu domovinu – Sjedinjene Američke Države.

Školovanje je Peter Kuzmič započeo u Sloveniji, a već srednju školu upisuje u Zagrebu, tada još uvijek u jedinstvenoj Jugoslaviji. Visoko obrazovanje kasnije ga odvodi preko granice – u Njemačkoj, Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama završio je teologiju, pedagogiju i humanističke znanosti. Na Wheaton Graduate School u Chicagu magistrirao je na temu tekstualne kritike. Njegova obrada teme „The Text of the Gospel of John in Writings of Theodoret of Cyrus“ bila je i nagrađena. Na ovom sveučilištu bio je i asistent pri katedri Novog zavjeta.

Studij i proučavanje religije Kuzmič zatim nastavlja na slavnom Sveučilištu Harvard, da bi doktorirao u Zagrebu, na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, s temom disertacije „Biblijska društva i njihova Biblija na južnoslavenskom tlu u XIX. stoljeću“. Nakladnička kuća Kršćanska sadašnjost iz Zagreba njegovu je disertaciju tiskala 1983. godine, pod nazivom „Vuk-Daničićevo Sveto pismo i biblijska društva“. Knjiga na temelju disertacije objavljena je u slavnoj ediciji „Analecta Croatica Christiana“, a uvodnik je napisao zasigurno najslavniji hrvatski bibličar, dr. Bonaventura Duda. Za svoj akademski i spisateljski rad Kuzmič je više puta i nagrađivan.

Prva visokoškolska ustanova protestanstske provenijencije na ovim prostorima pokrenuta je 1972. godine. Riječ je o Biblijsko-teološkom institutu, danas poznatom kao Evanđeosko-teološki fakultet, u čijem je osnivanju i pokretanju Kuzmič također sudjelovao. Kuzmič je danas redovni profesor ovog fakulteta, a više godina je i rektor ove značajne ustanove. Gostujući je profesor na cijelom nizu inozemnih sveučilišta, od kojih svakako treba izdvojiti postdiplomski studij Gordon-Conwell iz Bostona.

Objavio je i šest knjiga s područja biblijskog prevodilaštva, hermeneutike i teologije. Njegova djela, uključujući i brojne znanstvene radove, prevedena su na nekoliko svjetskih jezika – kineski, korejski i arapski samo su neki od onih koje svakako treba spomenuti. Napisao je i velik broj članaka za domaće i inozemne enciklopedije i leksikone.

Kuzmič je predsjedavao Teološkoj komisiji Svjetske evangeličke alijanse i Lausanskom odboru. Kao plenarni govornik pojavio se na dvije generalne skupštine Svjetskog vijeća crkava i generalnoj skupštini Svjetskog vijeća crkava. Na svim kontinetnika u više od 80 svjetskih zemalja održao je svoja uvijek zanimljiva predavanja.

Ugledni svjetski znanstvenik je ujedno i rektor Evanđeoskog teološkog fakulteta u Osijeku, na kojem sve poslove i funckije radi u potpunosti volonterski. Ovu visokoškoslu ustanovu pohađa više od 1.000 studenata iz pedesetak svjetskih zemalja sa svih kontinenata.

Peter Kuzmič, istovremeno domoljub i univezlaist, te veliki vizionar, jedan je od utemeljitelja Hrvatskog Helsinškog Odbora i njegov počasni član. Odlikovan je Redom Danice Hrvatske s likom Katarine Zrinski (odlukom Predsjednika RH), te Grbom grada Osijeka za osobit doprinos međunarodnoj afirmaciji grada. Krunsko priznanje njegovom radu dogodilo se u Osijeku, gdje je u prosincu 2008. godine primio gradsku nagradu za životno djelo. No, sudeći prema Kuzmičevom dosadašnjem radu, od njega se još mnogo toga može očekivati.

essekeri.hr

 

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close