Zločini i ratovi imaju veze s religijom!
Nakon ubistva Tomislava Salopeka, kao i mnogo puta prije, od ubistva članova redakcije Charlie Hebdo, masakra nad 142 kenijska studenta (kladim se da ste na njih već zaboravili, zar ne?) do brojnih drugih zločina koje je počinio ISIL ili neke druge islamističke skupine, često pročitam ili čujem od ljudi, najčešće onih koji se smatraju religioznim, kako ISIL, islamisti i njihovi zločini nemaju ništa s islamskom religijom.
To, svakako, nije točno. Itekako imaju veze s religijom. Islam je temelj i pogonsko gorivo njihove ideologije. Reći ćete: “Da, to je istina, ali njihova interpretacija islama je pogrešna, to nije islam.” I oni će to isto reći za vašu interpretaciju islama. A mnogo se ratova trenutno vodi na Bliskom istoku oko toga čija je interpretacija islama točna. Kao što se u prošlosti vodilo mnogo vjerskih ratova, jerbo, vjernici se nikako dogovoriti koja, ili bolje rečeno, čija je religija prava. (Interesantno kako su uvijek uvjereni da je baš njihova religija prava, iako ne znaju ništa ili jako malo o drugim religijama.) Tako je to od vakta i vremena otkad je čovjek stvorio boga.
S druge strane, nekim nereligioznim osobama događaji poput ovih uvijek dobro dođu da religioznim osobama natrljaju na nos kako su sve religije zle i stvaraju samo pokolje i patnju u svijetu, te da bi ih trebalo odbaciti jer nisu ništa drugo do stara praznovjerja koja ne mogu ići u korak sa suvremenim, tehnološkim vremenom u kojem znanost treba biti jedini tumač svijeta oko nas. Također, smatraju oni, mi smo danas civiliziraniji nego što smo bili u vrijeme nastanka tih religija i objava njihovih „svetih knjiga“, tako da moral tog vremena nije primjenjiv današnjem shvaćanju morala. (S ovom zadnjom rečenicom bih se mogao dijelom i složiti, mada ne želim upasti u zamku pojednostavljivanja stvari.)
Takvi kritičari religije zaboravljaju da religija koja može motivirati jednog čovjeka da se sveže dinamitom i raznese u školi ima i svoju drugu stranu. Ona može motivirati drugog čovjeka da se odrekne udobnosti života u nekoj od svjetskih metropola i da ode u sela Afrike liječiti bolesne, hraniti gladne, napijati žedne, braniti potlačene. I, ako treba, dati svoj život da bi drugi čovjek živio.
Religija, dakle, nije niti dobra, niti zla. Religija je kakav je i čovjek. Čovjek je jedino biće koje ima sposobnost apstraktnog mišljenja. Ona je plod apstraktnog uma. Sve monoteističke religije tvrde da je priroda Boga transcedentna. Transcendentnost (od lat. transcendere – premašiti) označava prekoračenje granice svijesti, doživljaja i iskustva. Drugim riječima, čovjek nije sposoban svojim umom ili osjetilima pojmiti svu širinu božjeg bića. On (ili možda Ona?) je čovjeku nedokučiv/a. Zato nijedan čovjek, nijedan vjernik, ne bi sebi trebao dati za pravo govoriti u ime Boga.
Religija, dakle, nije niti dobra, niti zla. Religija je kakav je i čovjek. Čovjek nije sposoban svojim umom ili osjetilima pojmiti svu širinu božjeg bića. On (ili možda Ona?) je čovjeku nedokučiv/a.
Upravo zato fundamentalist i nije vjernik. On ne vjeruje, on „zna“. On misli da je on svojim umom, osjetilima, vjerom, ili čime već, „opasao“ cijeloga Boga, da je on shvatio Boga. Zato on sebi daje pravo govoriti u Božje ime, tumačiti volju Božju, i što je najstrašnije – presuđivati u ime Boga. A kad sve to čini, što je on drugo do – sâm Bog. On je sebe učinio Bogom. (Iako bi vas bio spreman ubiti da mu to kažete.)
Možda ćete sad požuriti da mi kažete: „Eto vidiš da ovi fundamentalistički ISIL-ovci nisu vjernici, pa time ni muslimani, i sam si to sad napisao!“ Jesam, ali bih vas volio podsjetiti da i predstavnici religijskih institucija rado sebi daju za pravo tumačiti volju Božju. Meni to sve izgleda samo kao sukob oko monopola na tumačenje volje Božje.
Problem fundamentalizma, kako religijskog, tako i ateističkog, leži u tome što on nema sposobnost prihvaćanja različitosti. Fundamentalistu je sve jasno i samo on ima apsolutnu istinu. On je apsolutno u pravu, drugi su apsolutno u krivu. Nema tu prostora za dijalog.
Fundamentalist nema sposobnost slušanja, on izlaganje svog sugovornika doživljava tek kao pauzu između dva njegova izlaganja. Ne moramo fundamentalistu baš uvijek zamišljati s maskom preko lica, kalašnjikovom ili nožem u ruci i taocem koji kleči kraj njegovih stopala. To je zadnja faza fundamentalizma, zapitajmo se nekad koliko smo mi fundamentalisti?
Znamo li slušati?
Kako razgovaramo sa svojim neistomišljenicima?
Koliko smo spremni promijeniti svoj stav o nečemu?
Ponekad pomislim da je uzrok svih naših problema to što svi znamo pričati, a tek rijetki slušati.
Autor: Nino Zelenika
Uz njegovu suglasnost, tekst prenosimo s bloga u začetku ninozelenika.wordpress.com
