Zlatko Hadžidedić: Rusija preuzima inicijativu?

Nova strategija za Evroaziju

RUSIJA PREUZIMA INICIJATIVU?

 

Piše: Zlatko Hadžidedić

 

Tek što se na Zapadu stišalo gunđanje povodom ruske aneksije Krima, Rusija je povukla potez pred kojim su na Zapadu ovaj put zanijemili: predsjednik Putin pokazao je da, za razliku od svog američkog kolege, posjeduje političku volju da vojnu moć svoje zemlje upotrijebi protiv geopolitičke utvare nazvane „Islamskom državom”; također, demonstrirao je da Rusija, ništa manje negoSAD, posjeduje svu neophodnu vojnu tehnologiju da takvu akciju uspješno provede u djelo. Drugim riječima, za razliku od Obame, Putin je uzdignuti prst prijetnje vrlo brzo i efikasno spustio na obarač. Time je Rusija jasno najavila vlastitu spremnost da preuzme inicijativu unutar međunarodnih odnosa, što je – čak i kao veoma daleka ideja – izgledalo apsolutno nezamislivo još od raspada Sovjetskog Saveza. Ali, da li ovakav razvoj događaja zapravo predstavlja iznenađenje, ukoliko se pažljivo analiziraju ruski vanjskopolitički potezi u posljednjih nekoliko godina? Ili je količina iznenađenja prisutna u zapadnom – prije svega američkom – vanjskopolitičkom establishmentu zapravo proizvod dubokog nerazumijevanja ruske vanjskopolitičke strategije?

Ukrajinska epizoda, sa jedne strane, predstavlja najslikovitiji primjer takvog nerazumijevanja; sa druge strane, ona vjerovatno predstavlja najslikovitiji izraz pomenute ruske strategije. Također, u Ukrajini su Sjedinjene Američke Države pružile dokaz o šablonskoj prirodi vlastite anti-ruske strategije, dok je Rusija pokazala izvrsno razumijevanje ovih šablona i sposobnost da im se adekvatno suprotstavi, u skladu sa svojim stvarnim geostrateškim interesima, a ne u skladu sa američkim projekcijama tih interesa. Šta se, dakle, dogodilo u Ukrajini i oko nje, a šta je bila izvorna američka namjera u vezi s tim? I, u kojoj mjeri se mogu povući veze između tih zbivanja, ukupne ruske strategije, i ruske akcije u Siriji?

U većini zapadnih medija, režim legitimnog ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča je sistematski kvalificiran kao „proruski“ (iako je zapravo bio daleko od toga, i tokom cijelog svog mandata nastojao ojačati veze Ukrajine sa Zapadom, ali bez potpunog raskida ekonomskih veza sa Rusijom, o kojima opstanak Ukrajine u velikom dijelu ovisi), te je stoga i njegovo svrgavanje i dovođenje na vlast ultradesničara Petra Porošenka prikazivano kao „vraćanje Ukrajine na put zapadnih integracija“. U skladu s tim, ruska podrška pobunjenicima u istočnoj Ukrajini i aneksija Krima tretirani su kao „ruska agresija na suverenu Ukrajinu“. Ali, dok je iznenadna aneksija Krima dočekana sa otvorenim neprijateljstvom i praćena uvođenjem sankcija Rusiji, u većini ovih medija, kao i u zapadnim diplomatskim krugovima, podrška pobuni na istoku Ukrajine tretirana je sa izvjesnim „razumijevanjem“. Budući da u istočnoj Ukrajini živi pretežno stanovništvo koje baštini pravoslavnu vjersku tradiciju (za razliku od zapadne Ukrajine, gdje dominira katolička tradicija, i centralne Ukrajine gdje dominira kulturno-religijska mješavina pravoslavlja i katolicizma, ujedinjena pod tzv. unijatskom crkvom), Rusija je prikazivana kao njihov „prirodni zaštitnik“, upravo kao što su prema istoj logici – posve u skladu sa čuvenom Huntingtonovom vizijom „sukoba civilizacija“ – zapadne sile na čelu sa SAD prikazivane kao „prirodni zaštitnici“ katoličkog i unijatskog stanovništva u zapadnoj i centralnoj Ukrajini.

U realnosti, ova vrsta zapadnog diplomatskog i medijskog „razumijevanja“ predstavljala je diskretnu geopolitičku ponudu Rusiji da Ukrajinu trajno međusobno podijele, kao navodni „prirodni zaštitnici“ njenog zapadnog i njenog istočnog dijela (ovdje nije nimalo slučajna sličnost sa svojevremenim ponudama anglo-američkih diplomatskih krugova Srbiji i Hrvatskoj da, kao „prirodni zaštitnici“  pravoslavlja i katoličanstva, trajno podijele Bosnu i Hercegovinu; riječ je također o pokušajima realizacije navedene Huntingtonove vizije, koja je – opet nimalo slučajno – publicirana upravo 1993. godine, u trenucima kada se ostvarenje takve podjele činilo gotovo izvjesnim). U pozadini ovakve ponude, kao i u pozadini prethodnog državnog udara kojim je Porošenko uz podršku Zapada doveden na vlast, stajala je sljedeća logika: ukoliko uspostavljanjeovog ekstremističkog, anti-ruskogrežima prođe bez ikakve reakcije Rusije, otvara se put da NATO, priključenjem Ukrajine, praktično izađe na strateški najznačajniju rusku granicu; ukoliko Porošenkov anti-ruski ekstremizam, usmjeren također protiv pravoslavnog stanovništva na istoku Ukrajine, izazove otpor i oružanu pobunu u ovom dijelu zemlje, te ukoliko Rusija aktivno vojno podrži ovu pobunu i angažira sopstvene trupe, faktičko stanje proizvedeno takvim ishodom također bi praktično dovelo do toga da NATO, priključenjem zapadne Ukrajine, izađe na novouspostavljene granice Rusije, nastale njenim priključenjem istočne Ukrajine. Nakon što je NATO, putem prijema svih nekadašnjih članica Varšavskog pakta, uspostavio fizičku kontrolu nad nekadašnjim granicama Sovjetskog Saveza, priključenje bivših republika SSSR-a koje graniče sa Rusijom omogućio bi mu da uspostavi takvu kontrolu i nad njenim granicama, pri čemu je geostrateška pozicija Ukrajine od centralnog značaja. Prema ovim šematiziranimprojekcijama, i puna kontrola NATO-a nad Ukrajinom, kao i kontrola samo njenog zapadnog dijela (u slučaju da Rusija zauzme istočni dio), trebalo bi da dovedu do toga da NATO sa svim svojim vojnim potencijalima stigne do samih granica Rusije.

Međutim, Rusija ne samo što nije upala u ovu zamku, nego je iskoristila nestabilnost u Ukrajini nastalu nakon državnog udara da preokrene situaciju u svoju korist.U prvom redu, izvršila je aneksiju strateški super-značajnog Krima (pozivajući se, sa međunarodno-pravne strane, na činjenicu da je Krim historijski teritorija koja je pripadala Rusiji, a koju je sovjetski lider Hruščov mimo ustavne procedure predao tadašnjoj sovjetskoj republici Ukrajini), čime je u velikoj mjeri ojačala svoju kontrolu nad cjelokupnim Crnim morem, a posredno i nad zemljama koje ga okružuju. A zatim je, uz minimum vojnih aktivnosti i izdataka, pasivnom podrškom pobunjenicima u istočnoj Ukrajini, odbijajući pri tome huntingtonovske sugestije da sama anektira ovaj dio, proizvela stanje dugoročne nestabilnosti u ovoj zemlji, što je Ukrajinu učinilo nepogodnom za konačno priključenje NATO-u i faktički je pretvorilo u tampon-zonu između NATO-a i Rusije. Time je fizička ekspanzija NATO-a ka istoku, prema Rusiji, zaustavljena po prvi put nakon propasti Varšavskog pakta i raspada Sovjetskog Saveza, te se otvara prostor za ruske strateške inicijative, prije svega na evroazijskom prostoru.

U tom pravcu, pored razvijanja tržišnih integracija sa bivšim sovjetskim republikama u Centralnoj Aziji, Rusija je prvenstveno uspostavila stratešku saradnju sa Kinom. Prije svega, dvije zemlje rade narazvoju zajedničke globalne strategije koja se zasniva na izgradnji transkontinentalne mreže komunikacija, od krajnjeg istoka Azije do Evrope, popularno nazvane „Putem svile“, po uzoru na nekadašnju višestoljetnu evroazijsku trgovinsku rutu. Što se tiče Kine, za nju ovakav zaokret ka zapadu i kopnenoj komunikaciji predstavlja geopolitički imperativ, imajući na umu vojnu sposobnost SAD da uspostave pomorsku blokadu na Pacifiku i time u potpunosti onemoguće kinesku trgovinu sa ostatkom svijeta. A kada je Rusija u pitanju, ona posjeduje jasan strateški interes da se preko njene teritorije uspostavi ovakav komunikacijski koridor, kojim se povezuju dvije ekonomski najprosperitetnije svjetske zone, Kina i Evropska unija, tim više što je i njena ekonomija u najvećoj mjeri orijentirana prema Evropskoj uniji, i što bi slično jačanje razmjene sa Kinom donijelo ruskoj ekonomiji sudbinski značajan uspon. Istovremeno, time bi ove dvije zemlje kreirale globalnu stratešku alternativu ne samo pomorskoj trgovini kao dominantnom obliku ekonomske komunikacije, nego i stratešku alternativu dvjestogodišnjoj pomorskoj dominaciji anglo-američke osovine, koja je bila zasnovana ne samo na fizičkoj snazi trgovinskih i vojnihflota Velike Britanije i SAD, nego i na njihovoj višedecenijskoj strategiji (utemeljenoj na doktrini utemeljitelja britanske geopolitike, Halforda Mackindera) izazivanja nestabilnosti i konflikata na cjelokupnom području Evroazije, u cilju sprečavanja razvoja transkontinentalne kopnene alternative transkontinentalnim pomorskim komunikacijama pod njihovom kontrolom.

Naravno, takvo kopneno povezivanje sa ostatkom Evroazije nesumnjivo predstavlja strateški interes kontinentalnog dijela Evropske unije. No, istovremeno, takav razvoj bio bi direktno suprotstavljen navedenoj pomorskoj dominaciji anglo-američke osovine. U tu svrhu se ekspanzija NATO-a prema istoku pojavljuje kao veoma korisno geopolitičko sredstvo u rukama ove osovine, sa ciljem destabilizacije komunikacije između evropskog kontinenta i Rusije (i ostatka Evroazije); aistovrsno sredstvo predstavlja i aplikacija Huntingtonove doktrine „sukoba civilizacija“ na pomenutom prostoru.Ali, s obzirom na činjenicu da se pomenutoj kinesko-ruskojtranskontinentalnoj inicijativi sada priključuju i druge azijske sile, a prije svih Indija i Iran, očitoje da se dugoročna ruska (ili, tačnije, rusko-kineska)strategija zapravo zasniva na direktnompreokretanju pomenutih Mackinderovih principa.

Dakle, budući da Huntingtonova doktrina „sukoba civilizacija“ – u jednakoj mjeri kao i doktrina ekspanzije NATO-a ka granicama Rusije – predstavlja jednu od mogućih varijacija Mackinderovedoktrine destabilizacije Evroazije, te da se pomoću njenastoje proizvesti sukobi pravoslavne Rusije sa cjelokupnim blokom islamskih zemalja (uključujući tu prije svega centralnoazijske republike bivšeg Sovjetskog saveza),postaje jasno da je pojava geopolitičke tvorevine kakva je tzv. Islamska država u velikoj mjeriusmjerena ka poticanju islamističkog ekstremizma u pomenutim centralnoazijskim državama i izazivanju njihovog permanentnog sukoba sa Rusijom. Stoga puna vojna intervencija protiv ove tvorevine za Rusiju predstavlja geopolitički imperativ – jedinu operacijupomoću koje semože direktno zaustaviti širenje pomenutog ekstremizma na području Centralne Azije, i time doprinijeti uspostavljanju stabilnosti na cjelokupnom evroazijskom prostoru. A time postaje posve jasno i zašto anglo-američka osovina nije djelovala na uništavanju (nego, što je znatno vjerovatnije, na stvaranju) onoga što se naziva Islamskom državom, i zašto na njenom uništavanju sada radi Rusija.

Sve u svemu, Rusija je i na primjeru Ukrajine i na primjeru Sirije pokazala da je politički spremna i vojno sposobna neutralizirati primjenu anglo-američke doktrine „sukoba civilizacija“ u svome bližem i daljem susjedstvu. Isto tako, Rusija pokazuje daposjeduje adekvatnu geopolitičku viziju pomoću koje bi, u saradnji sa Kinom (a također i sa Indijom i Iranom), moglapotpuno preokrenuti Mackinderove principe destabilizacije Evroazije u pravcu dugoročne stabilizacije i ekonomskog povezivanja ovog prostora. Dovoljno da bismo mogli reći da Rusija, po svemu sudeći, preuzima globalnu inicijativu. Pitanje je samo – da li su oni krugovi unutar anglo-američke osovine koji su bili naviknuti na vlastitu globalnu dominaciju, i koji su lansirali teorije o trajnoj unipolarnosti svijeta, zbog toga spremni svijet pogurati u pravcu novog svjetskog sukoba?

magazinplus.eu

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close