Za ljude u BiH epilog i poslije ponovljenih prebrojavanja glasačkih listića živih i mrtvih, ostaje jadan, prema izboru: zemljom će se i dalje vladati u igrama prijestolja Izetbegovića, Čovića i Dodika kao ekskluzivnih predstavnika »konstitutivnih nacionalizama«. Provjereno zapaljiva retorika HDZBiH i SNSD-a će i dalje hraniti snove o pripajanju zemljama »maticama«. Političke elite Hrvatske i Srbije to deklarativno, kobajagi, ne žele, ali de facto sve čine da pokažu da su one apsolutni i zabrinuti pokrovitelji interesa »njihovih« naroda u BiH. Koji nisu dijaspora, ali imaju sva izborna prava, aktivna i pasivna koja pripadaju dijaspori. Za razliku od njih, SDA kao partija bogom data i vodeća u Bošnjaka, proglašava se snagom koja, kao, čuva »Bosnu«. I eto, ne vole »ono što se dešava kod komšija«. A ako baš moraju svoju sreću naći izvan BiH, šta da se radi, onda ne ostaje ništa drugo nego da se sa pravom braćom iz susjedstva – recimo iz Sandžaka itd., krene u formiranje vlastite države. Ima ko će u svijetu, iz vlastitih razloga, to podržati.
Povodom onoga što se minule nedjelje u Bosni i Hercegovini zvalo izborima, a pravog »izbora« između jučer i sutra zapravo i nije bilo, slobodno se može kazati: očekivano, pobijedio je poraz. Na svim frontovima, od tzv. države do naroda i njegovih interesa. Pobijedile su niske strasti, apatija, nacionalistička klaustrofobija, ali već i mržnja koje je dan uoči »izbora« bilo ipak manje nego nakon izbora. Opet isplivava i strah čija je proizvodnja odavno rutinska taktika vladajućih. Pobjedničko je i uplitanje izvana, posebno samoproglašenih matica što uporno učestvuju u ovdašnjem haosu u ime zaštite »svojih«.
Jasnijim jezikom kazano, poraženo je u ime navodnog »identiteta« ono što je vazda bila supstanca BiH – društvo. Uz dobru namjeru i pametne ljude i propala država bi se čak i mogla popraviti, ali ne i razvaljeni odnosi »u narodu«. Za taj posao osnovni uslov su ljudi bitno drugačiji od onih što, evo, tri decenije demontiraju čak i uspomenu na uspjeh. Pokretač im je samo vlastiti interes, od sitnog piljarskog, do najkrupnijeg mafijaškog. Puno takvih je opet pobijedilo kiteći ispočetka tu pobjedu kao nacional-patriotizam. Biračima je to nametnuto kao njihovo dobro. Ko je mislio drugačije i tragom toga glasao, poražen je ili javno sataniziran.
Pobjednici su otvoreno pomagani neviđenim mahinacijama, prevarama i falsifikatima. Prethodno su »legalno« onemogućene kontrole biračkih mjesta. Na glasačke spiskove upisano je ili nije ispisano na stotine hiljada onih koji su otišli, ali su im listići ostali tu na raspolaganju lopovima. Tako je sa onima što su se odrekli državljanstva, oni što ne glasaju jer neće i oni što ne mogu glasati jer su mrtvi…Sarajevom kruže vicevi o »zahvali pobjednika mrtvima što su glasali, u situaciji kada su živi masovno već otišli«. Iz Centralne izborne komisije kažu da oko pet stotina hiljada nevažećih glasačkih listića »ne utiču bitno na rezultate izbora ?!«
Nad ovim kriminalom niko se ne iščuđava. A oni koji se zadivljujuće principijelno pozivaju na Ustavni sud osuđujući do neba »skandalozno ne primjenjivanje njegovih odluka« u predmetu izbornog zakona, istovremeno organizirano evo već sedam godina opstruiraju provedbu presude Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu povodom slučaja Sejdić-Finci. »Samo« zato što je ta presuda decidno protiv histeričnog negiranja »građanskog principa« u BiH i insistiranja na etnosu kao jedinom izbornom osnovu koji se, po HDZ-u, na obje strane Bh-Hr granice može priznati. U toj priči i činjenica što je Komšić Hrvat potpuno gubi na značaju jer nije »njihov«, HDZ-ov Hrvat. Mimo takvih, Hrvata nema! A politika u Zagrebu sa značajnom izbornom bazom u Hercegovini, hladno, uporno i javno podržava u BiH eliminaciju onoga što je temeljna vrijednost Evrope – građanski koncept. Onda se čude što bivaju sramno poraženi u nebrojenim, uzaludnim javnim i tajnim diplomatskim pritiscima na svjetske lidere u EU, Americi i UN-u, ne bi li im se pomoglo u toj bitci stajući na njihovu stranu. Time i od drastičnog uplitanja u politički život susjedne države na ovakav način prave vlastiti politički poraz. Što je jedan od jadnijih aspekata cijele ove priče.
Nažalost, po njihovom nalogu zapjenili su i nekada ugledni mediji i autori zakićeni značajnim akademskim titulama. A zapravo u funkciji političkog, profitabilnog »žutila«. Proizvodnja prekogranične nacionalne mržnje do histerije je kurentna, ma koliko taj susjed bio i istorijski i sudbinski na razne načine – jedan od dva najvažnija. Nije mudro, a moglo je biti. Sjećam se dobro, iz prve ruke, vremena u odnosima Zagreba i Sarajeva, kada je puno toga bilo mnogo bolje, da je tako moralo i moglo. Ali je tada za takav pristup postojala obostrana volja i zajednički cilj. I drugačiji ljudi, naravno.
Sasvim vidljivo, desila se opet pobjeda tri »konstitutivna nacionalizma«. Od njih dva imaju svog predstavnika u kolektivnom Predsjedniku. Sva tri su i dalje neupitna vlast u parlamentima na nivou onoga što se zove država i na nivou onoga što su entiteti, Federacija BiH i Republika srpska. Kod ovih drugih, Milorad Dodik i sljedbenici to već poodavno zovu državom. Zato on uslovljava dolazak »u Teheran« zastavom u Predsjedništvu te njegove »države«, već ograđuje ured u Istočnom Sarajevu, objavljuje da će zakletvu »nepostojećoj državi« polagati ne u Sarajevu već pred svojima u Banjaluci itd. Oni što su izglasali svog, bošnjačkog člana Predsjedništva u Federaciji, još mu ne tepaju »predsjednikom« (pitanje je hoće li ikad) jer je za sve njih to ipak Izetbegović koji se samo pomjerio na četiri godine, do novog mandata. Dinastija ionako nije upitna. Priključila se evo i supruga.
Treći član Predsjedništva BiH, Komšić, iza sebe nema ni jednu od tri pobjedničke stranke. U HDZ-u i pripadajućim medijima nepriznat je kao Hrvat. Eno u Mostaru već kontranapad carstva, demonstracije protiv njega. Kažu »spontane« (sic!). Prema optužnici sedmičnika iz Zagreba, i naslovnoj stranici od čega normalnog čovjeka hvata strah, razlog za politički odstrel je, zamislite, što je »politički Bosanac i deklarirani ateist«. Da je, recimo, »politički Hercegovac«, ili barem »prikriveni ateist«, ne bi bilo problema. Pa i uz krimen što je »zametnuo krštenicu negdje u podrumu…«
Cijela ova priča zapravo je priča o nizu političko-nacionalističko-korupcionaških perverzija. Niti je tačno da izbor Komšića nije ni legalan ni legitiman. Priznaje se kao validno što »silom zakona« nije mogao nakon dva mandata da se kandidira treći put 2014., ali se ne priznaje kao validno i po »sili zakona« sadašnje kandidiranje koje to jeste. Ili, ako je treće uspješno kandidiranje Komšića znak njegove »nezajažljive ambicije« i zaslužuje gađenje, šta je onda trostruko kandidiranje Čovića za istu funkciju. Nije važno što je prvi put smijenjen u toku mandata zbog optužbi za korupciju, drugi put je bio izabran, a treći, ovaj, nije. Različiti »uspjesi«, naravno, ne mijenjaju karakter i snagu ambicije. Nije tačno ni da su »svi Hrvati u BiH« bili za Čovića. Kada se oduzme procenat onih koji uopšte nisu izašli na izbore, pa tome dodaju kumulirani procenti drugih kandidata, Hrvata, koji su dobili manji, ali relevantan broj glasova, gornja tvrdnja postaje krajnje dubiozna. Da se ne pominju već precizni podaci i o tome, da je od recimo, od sedamdesetak hiljada Srba u Federaciji više od polovice glasalo – za Čovića. Naravno, zato što nisu mogli, daytonski, da glasaju za člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda.
Smisao igre je, zapravo, neupitno pokoravanje suštinskom cilju: nacija je titular svega. Posebno prava i vlasti nad pojedincem. Samo takva vlast ima mogućnost da obezbijedi, promovira i čuva interes odabranim pojedincima kojima se vlast transferira da bi njome upravljali. Tu nema mjesta za pojedinca iz istog naroda sa etiketom da »nije naš«.
Što se BiH u ustavno-pravnom i posebno dnevno pragmatskom smislu tiče, ona jeste kao »švedski sto«. Sa njega svako uzima ono što hoće, koliko hoće i što mu se najviše sviđa. I to je suština drame. Nije to nikakav krimen sa Željkom Komšićem. Već strah vladajućih što se počela javljati nada da bi puno toga moglo biti drugačije. I u Banjaluci na trgu i ulicama povodom zločina i laganja, što ni »ustavno ni nacionalno« to nema veze sa Komšićem. I u Sarajevu isto, ali tek nakon upaljača temeljem tragedija nad ljudima, a ne nacijama. Uostalom, ti tzv. bošnjački glasovi za Komšića oduzeti su primarno od bošnjačkog »konstitutivnog nacionalizma«.
Komšić nije nacionalistima oduzeo ništa nego privukao one koji nisu nacionalisti. HDZ je jak koliko je i bio, a ako budu mudri – mogu biti i jači bez Čovića koji je mnogim svojim dubiozama i apetitima postao uteg i kod kuće, pa i vani, ponajprije u Zagrebu. Da se i ne govori o komešanjima u Bruxellesu, američkom senatu, pa i među mnogima u UN-u, ako im je to uopšte važno.
Za ljude u BiH epilog i poslije ponovljenih prebrojavanja glasačkih listića živih i mrtvih, ostaje jadan, prema izboru: zemljom će se i dalje vladati u igrama prijestolja Izetbegovića, Čovića i Dodika kao ekskluzivnih predstavnika »konstitutivnih nacionalizama«. Provjereno zapaljiva retorika HDZBiH i SNSD-a će i dalje hraniti snove o pripajanju zemljama »maticama«. Političke elite Hrvatske i Srbije to deklarativno, kobajagi, ne žele, ali de facto sve čine da pokažu da su one apsolutni i zabrinuti pokrovitelji interesa »njihovih« naroda u BiH. Koji nisu dijaspora, ali imaju sva izborna prava, aktivna i pasivna koja pripadaju dijaspori. Za razliku od njih, SDA kao partija bogom data i vodeća u Bošnjaka, proglašava se snagom koja, kao, čuva »Bosnu«. I eto, ne vole »ono što se dešava kod komšija«. A ako baš moraju svoju sreću naći izvan BiH, šta da se radi, onda ne ostaje ništa drugo nego da se sa pravom braćom iz susjedstva – recimo iz Sandžaka itd., krene u formiranje vlastite države. Ima ko će u svijetu, iz vlastitih razloga, to podržati.
Ništa tu nije novo, ma koliko se i ovi izbori, kao i svi prethodni pokušavali predstaviti »istorijskim«. Izuzetak koji remeti plan je, eto, Komšić jer se uklapa u trend tihe, ali ipak sluteće pobune protiv onih kojima je »pravovjerno ime«, ali samo u okviru elite »konstitutivnih«, jedini kriterij i mjera ukupnog ljudskog identiteta. Ovo izvjesno buđenje je, doduše, bilo još uvijek nedovoljno i zakašnjelo za ovaj turnus glasanja. Ipak, kao trend i kao nada da može biti drugačije, nije nebitno jer sluti ugrožavanju svevlašća proglašenog nacionalnim interesom. Otud panična uzbuna povodom »krađe koja će stvoriti haos«, pa čak i »srušiti BiH«. Netačno, diplomatski štetno, nemudro i – kontraproduktivno.
