Životne krize i samoostvarenje

Krize su neodvojive od ljudskoga stanja. Pitanje je kako se s njima suočiti: kakve pouke izvlačimo i kako s njima rastemo. Put našega samoostvarenja i sazrijevanja kao ljudskih bića ide kroz njih

Autor: Leonardo Boff

Gotovo da se govori samo o krizi i krizama; krizi Zemlje i krizi života kojemu prijeti nestanak, kako je istaknuo papa Franjo u svojoj enciklici govoreći o brizi za „zajedničku kuću“. No, sve je u životu obilježeno krizom: kriza rođenja, mladosti, kriza izbora životnog partnera, zanimanja, kriza „podnevnog demona“, kako je Freud nazvao krizu srednjih godina (četrdesete), kada shvatimo da smo došli do vrha planine i počnemo svoj silazak. I na koncu, velika kriza smrti, kada iz vremena prelazimo u vječnost.

Izazov koji nam je postavljen nije u tome kako da krize izbjegnemo. One su neodvojive od ljudskoga stanja. Pitanje je kako se s njima suočiti: kakve pouke izvlačimo i kako s njima rastemo. Put našega samoostvarenja i sazrijevanja kao ljudskih bića ide kroz njih.

Svaka situacija je dobra, svako mjesto je odlična prilika za odmjeravanje nas sa samima sobom, za poniranje u naše dubine i dopuštanje da se pojavi naš fundamentalni arhetip kojeg nosimo (temeljno usmjerenje koje nas uvijek pritišće) i koji se kroz nas želi otkriti i živjeti svoju povijest, koja je i naša prava povijest. U tome nitko ne može biti zamijenjen. Svi smo sami. To je temeljna zadaća postojanja. No, onaj tko ide vjerno tim putom, zapravo nije sam. Izgradio je osobni centar iz kojega pronalazi sve druge putnike. Samoća tada postaje solidarnost.

Geografija duhovnog svijeta drugačija je od onoga fizičkog u kojemu se zemlje dodiruju na svojim granicama. U duhovnoj geografiji ljudi se dodiruju kroz svoja osobna središta. Indiferentnost, licemjerje, nepostojanje strasti u potrazi za onim dubinskim ‘Ja’, udaljava nas od našeg središta i od središta drugih, zato gubimo povezanost s drugima, čak i ako smo im blizu, među njima, i kad se trudimo biti im od pomoći.

Kako najbolje mogu služiti drugima? Tako što ću biti svoj, kao biće odnosa, i zato uvijek povezan s drugima, biće koje želi dobro sebi i drugima, koje se vodi istinom, koje voli, suosjeća i pokazuje milosrđe.

Osobno ostvaranje nije u kvantitetu vlastitih sposobnosti koje ostvarujemo, već u njihovoj kvaliteti, u načinu na koji činimo dobro u situacijama kada to život od nas traži. Kvanitet, žudnja za titulama, ili beskrajnim diplomama, često znači da se udaljavamo od susreta sa životnom zadaćom: odmjeravanje sa samim sobom, s našim čežnjama, ograničenjima, problemima, s našim pozitivnostima i negativnostima, i njihovo integriranje. Izbjegavanjem sakupljanja beznačajnog znanja, koje nas samo čini arogantnijima i udaljenijima od drugih, sazrijevamo i tako bolje razumijevamo sami sebi i svijet koji nas okružuje. Njihov ih govor izdaje kada govore: ja sam taj koji zna, ja sam taj koji čini, koji odlučuje. Uvijek je ono ja, a nikad mi ili stvar koju zajednički hoćemo.

Samoostvarenje nije toliko plod razuma, koji obrađuje sve stvari, već duha, tj. naše sposobnosti stvaranja ideja zajedništva i stavljanja stvari na njihovo pravo vrijednosno mjesto. Duh je taj koji otkriva značenje svake situacije. Stoga, životna mudrost, iskustvo tajne Boga, otkrivana u svakome trenutku, pripada duhu. To je sposobnost potpunog uživljavanja u ono što se čini. Duhovost nije niti znanost niti tehnika, nego način postajanja cjelovitim u svakoj situaciji.

Prvi korak u osobnom ostvarenju jest prihvaćanje svoje situacije, s njezinim granicama i mogućnostima. Svaka situacija je cjelovita, ne kvantitativno raštrkana, već kvalitativno skupljena, kao u središte. Ući u ovo središte nas samih znači pronaći druge, sve stvari, i naći Boga. Zato je mudrost drevne Indije držala: „Ako netko pravilno razmišlja, zatvoren u svojoj sobi, ta misao se čuje tisuće kilometara daleko.“ Ako želiš promijeniti druge, poćni mijenjati sebe.

Još jedna zadaća bitna za osobno ostvarenje jest znati kako živjeti s posljednjim ograničenjem, smrću. Onaj tko dadne smisao smrti, daje smisao životu. Onaj tko ne vidi smisao u smrti, ne uspijeva otkriti ni smisao života. Međutim, smrt je više od samo zadnjeg trenutka, ili kraja života. Sam život je smrtan. Drugim riječima, polagano umiremo, malo pomalo, jer čim se rodimo počinjemo umirati, trošiti se i pozdravljati se sa životom. Najprije se opraštamo s majčinom utrobom iz koje izlazimo. Onda kažemo zbogom djetinjstvu, mladosti, osnovnoj školli, očinskom domu, odrasloj dobi, nekoj od naših zadaća, svakome trenutku koji prolazi i na koncu, kažemo zbogom samome životu.

Ovo zbogom ostavlja iza sebe ne samo stvari i situacije, nego i dio nas samih. Moramo se odvojiti, osiromašiti se i isprazniti. Čemu sve to? Čisti i nepopravljivi fatalizam? Ili, nema li neko skriveno značenje? Skidamo sve sa sebe, čak i same sebe u posljednjem trenutku života (smrt), jer nismo napravljeni niti za ovaj svijet niti za same sebe, nego za Veliko Drugo koji mora ispuniti naš život: Bog. On nam sve uzima u životu da nas sačuva još više za sebe; moguće je da uzme i sigurnost da je sve vrijedilo. Čak i tada mi ustrajavamo vjerujući riječima: „Ako nas srce naše u nečemu i osuđuje, Bog je veći od našega srca“ (1 Iv 3,20). Tko god prihvati integriranje negativnosti, uključujući i nepravdd, u svoje središte, dosegnut će najviši stupanj humanizacije, i unutarnje slobode.

Negativnosti i krize kroz koje prolazimo nude nam pouku: lekciju lišavanja i pripremanja za puninu u Bogu. Tada, mi ćemo biti Bog, kroz sudjelovanje, kako kaže mističar sveti Ivan od Križa.

Sa španjolskog preveo Hrvoje Vranješ

Izvor: Servicios Koinonia