Čovjek je svakodnevno opterećen odnosima u svijetu, opterećen je atraktivnim prolaznostima kakve su fizički izgled, stil, imovina ili status. Ali osoba koja traga za spoznajom postaje svjesnija postojanja, smrtnosti i drugih nepromjenjivosti života i o tome postavlja sebi takozvana egzistencijalna pitanja u koja spadaju pitanja o smrti, izolaciji, smislu života i slobodi
Eren Tatari, Prevela Mubina Muftić
Novovrijeme.ba
Sjećam se razgovora s najboljom prijateljicom u srednjoj školi. Bila sam u teškoj emocionalnoj situaciji, jer mi je sestra umrla prije nekoliko godina u 19. godini života. Pitala sam prijateljicu o tome šta misli da je svrha života kad na kraju svakog čeka neizbježna smrt. Ono što mi je rekla me toliko zapanjilo da nisam mogla naći riječi da joj odgovorim. Jednostavno je odgovorila: “Premlada sam da o tome mislim”, što, po meni, potvrđuje da su ljudi veoma vješti u samoobmani i izbjegavanju suočavanja sa stvarnošću koju sa sobom nosi smrt.
Ali, bez obzira na naše godine, spol, kulturu, vjeru ili društveno-ekonomski status, svi imamo egzistencijalna pitanja na koja tražimo odgovor. Odakle sam došao? Ko sam? Kamo idem? Ne možemo a da sebi ne postavljamo ovakva pitanja – jednostavno ih ne možemo prigušiti. No, zaista je nevjerovatno koliko se istovremeno trudimo da ih izbjegnemo tako što sebi odvlačimo pažnju na bezbroj načina, iako sve vrijeme težimo da odgovorimo na njih. U protivnom, život jednostavno nema smisla – ne možemo istinski ni u čemu uživati. Ali poriv i potreba da dođemo do odgovora na ova osnovna pitanja je u nama tako ukorijenjena da mi ne želimo i ne možemo prihvatiti nikakve dogme. Ipak je potraga za egzistencijalnim smislom potraga za istinskom srećom, odnosno, kako ja to volim kazati, unutarnjim mirom.
U potrazi za smislom
Zbog toga što smo takvi kakvi jesmo, potreban nam je smisao. Tražimo ga u našim odnosima s drugim ljudima. Tražimo ga u životu, tražimo ga u materijalnom. Nemoguće je imati unutarnji mir i biti usklađen sa životom i svemirom a ne zadovoljiti ovu potrebu za smislom. Date su nam razne sposobnosti i blagodati poput srca, duha, razuma, i sve je to neodvojivi dio nas. Bez srca (to jest, ako zanemarimo savjest) postajemo poput zvijeri i činimo strašne stvari. Bez razuma (to jest, ako se ne obaziremo na razum) padamo u tamu neznanja. Ako kažemo da je sto sto ako ima četiri noge (primjera radi, pretpostavimo da svi stolovi moraju imati četiri noge), onda sto koji nema jednu nogu ne ispunjava svoju svrhu. Jednako tako, osoba koja isključi jednu ili više od svojih sposobnosti (srce, um, duh) ne može biti potpuno ljudsko biće i ne može ispuniti svrhu svog postojanja. Biti u skladu sa svojom prirodom znači zadovoljiti potrebe svih naših sposobnosti. Ako odgovorimo na egzistencijalna pitanja, ako otkrijemo svrhu svog života, onda time zadovoljavamo i srce i um.
Strategije obmane
Mnoge su strategije koje naša ega razvijaju kako bi isključila ili ignorirala ova pitanja o postojanju. Neke od najočiglednijih strategija izbjegavanja su da pokušamo utišati unutarnji glas alkoholom, predanošću poslu, porodici i društvenim ciljevima do te mjere da se prevarimo misleći da nikad ne možemo pronaći odgovore na ova pitanja, što podrazumijeva da ih je besmisleno i postavljati. Mi smo to što jesmo i tu je kraj priče. Ali nas sve ove strategije naposljetku izdaju i samo povećavaju broj ljudi koji se bore s depresijom.
Svi želimo da nam trenutna sreća traje zauvijek. Na neki način, većina onoga što radimo u životu se odnosi na pokušaj da steknemo unutarnji mir. Časovi joge, prijateljstva, vjerske aktivnosti, poslovne ambicije… Zaista tu i tamo i nađemo poneki trenutak sreće. Ali rijetko kad ta sreća potraje. Nastojimo kupiti neki dobar automobil, i kad ga kupimo i koristimo neko vrijeme, više nas ne čini sretnima. Onda tražimo druge razloge da budemo sretni i život se nastavlja tim tokom. Ali u međuvremenu se umorimo i deprimiramo zbog ove beskrajne potrage i nebrojenih razočarenja. Dobar dio života potrošimo na potragu za nečim što ne možemo naći.
Istinska sreća za kojom tragamo je neprekidna i trajna. Želimo da smo stalno potpuno sretni. Iako nikad nismo iskusili ovaj osjećaj potpune i neprekidne sreće, želimo je cijelim svojim bićem. Ova želja je znak koji potvrđuje postojanje takve vrste sreće. Je li onda moguće ostvariti trajnu sreću?
Da bismo mogli odgovoriti na ova važna pitanja, potrebno je da se prvo suočimo sa svojim egzistencijalnim pitanjima i da se zapitamo ko smo te da, sukladno tome, pokušamo shvatiti koja je to vrsta sreće koja nas stvarno i čini sretnima
Sreća je…
Ali, šta je zaista sreća? Jesmo li ikad o tome podrobno razmišljali? Za čim tragamo? Za ispunjenjem naših snova, strasti i potreba? Je li to naš životni cilj i može li nam donijeti sreću? Sreća je, prije svega, trenutno stanje. U životu često doživimo nepredvidive trenutke sreće, koje skoro neizbježno prate trenuci tuge. Nakon trenutnog zadovoljstva ili sreće, mnogo puta se moramo povući i iskusiti tugu. Zato se kaže je život pun uspona i padova. Sjetite se samo mnogih pohoda u kupovinu nakon kojih bi nam ubrzo splasnulo dobro raspoloženje.
Ustvari, istinska sreća za kojom tragamo je neprekidna i trajna. Želimo da stalno budemo potpuno sretni. Iako nikad nismo iskusili ovaj osjećaj potpune i neprekidne sreće, želimo je cijelim svojim bićem. Ova želja je znak koji potvrđuje postojanje takve vrste sreće. Je li onda moguće ostvariti trajnu sreću?
Da bismo mogli odgovoriti na ova važna pitanja, potrebno je da se prvo suočimo sa svojim egzistencijalnim pitanjima i da se zapitamo ko smo te da, sukladno tome, pokušamo shvatiti koja je to vrsta sreće koja nas stvarno i čini sretnima. Ono što nas čini sretnima može biti samo nešto što se podudara s onim što smo mi sami. Iako nikad ne možemo promijeniti svoju bit, ipak se znamo pretvarati da smo nešto što nismo, zbog naših prolaznih potreba i radosti. Ali svoju prirodu s kojom smo rođeni ne možemo promijeniti.
Prema tome, ako budemo iskreni sa sobom, ako budemo iskreni spram naših osjećanja i misli i ako se ne zavaravamo prolaznim izvorima sreće, moći ćemo istinski zadovoljiti naše srce, intelekt i duh. Moramo biti otvorena uma i srca da bismo spoznali svoje prave misli i osjećanja koja smo nastojali potisnuti. Sreća je u tome da se pomirimo sa stvarnošću, s onim ko smo doista i da se u skladu s tim i ponašamo.
Ko smo i šta radimo ovdje?
Čini se da mnogi od nas provode cijeli život čitajući hiljade knjiga, možda i studirajući godinama da bi dobili doktorsku titulu, ili rade dan i noć da bi napredovali u karijeri, a da nijednom ne zastanu i ne zapitaju se o ovome: ko smo i zašto smo ovdje? Duboko u nama zasigurno postoje takve težnje. Mi postojimo u tajanstvenom svijetu. Snažno osjećamo povezanost s njime. Mnogo toga i na ovom svijetu privlači našu pažnju. Znamo uživati u sunčanom danu, lijepom cvijetu, osmijehu, sreći… Ali se ipak nismo odlučili glede odgovora i emocija. Čini se da je sve povezano s nama, vidimo da imamo blisku vezu sa svime u svemiru. Ali je iznenađujuće kako sve to blijedi, umire, kako nestaje… Ruža kojoj se divimo uvehne, Sunce zađe, prijatelji umru… i na kraju znamo da ćemo i mi umrijeti. Smrt je tako stvarna ali rijetko o njoj razmišljamo. Svakog trenutka, nešto što vežemo za sebe umre ili nestane, a ipak ne želimo da razmišljamo o tome. Pošto je smrt neumitno stvarna, ne možemo a da se ne pitamo: “Kamo idem i šta se zapravo događa?”
Istina je ta da su ova pitanja ključna za razumijevanje našeg usuda. Sviđalo nam se to ili ne, ona su nam urođena. Ali često se odlučujemo da ih potisnemo misleći da su takva pitanja preozbiljna i da će uništiti naše sretne trenutke! Griješimo misleći da će se naš svijet snova urušiti ako budemo previše razmišljali, jer istovremeno taj svijet snova ne može ispuniti našu čežnju za srećom. Samo se ponekad prisjetimo ovih pitanja, kad naši najbliži umru, ili kad se dese neki drugi tragični događaji i nesreće.
Mi smo poput gosta u misterioznoj kući prepunoj stvari kojima se možemo diviti ali koje ne smijemo zadržati. Ovdje smo na određeno vrijeme, i nestat ćemo jednako brzo a da nas niko ništa o tome nije pitao. Tako da je sasvim razumljivo i prirodno da se pitamo i da želimo znati šta se dešava na ovom svijetu. Koji je smisao svega oko nas? Zašto smo ovdje i kamo idemo? Ako takva pitanja budemo potiskivali oslanjajući se na klišeizirane odgovore koje smo naslijedili od svojih roditelja ili iz naše kulture, nikad nećemo biti istinski zadovoljni i sretni.
