Federalni mediji zakukali kako bi podjela Mostara bila uvertira u podjelu Federacije BiH. Na kojoj, svatko na svoj način, podjednako rade i SDA i HDZ. Građane Mostara koji se ne identificiraju s partijskom knjižicom SDA ili HDZ po običaju nitko ništa ne pita
Ponedjeljak 21.3. SDA i HDZ, lisice i vukovi
Nakon dvadeset godina natezanja oko „grada slučaja“ Mostara, SDA ponudila genijalno rješenje podjele Mostara na dvije općine. Linija razgraničenja bi u duhu poratnog dijaloga i pomirenja išla nekadašnjom ratnom linijom razdvajanja HVOa i Armije BiH. Da bi stvar bila komičnija, radi se o konceptu podjele Mostara za koji se zalagao poslijeratni HDZ na čelu s Tuđmanom i Bobanom. Da bi stvar bila još komičnija, u to se vrijeme SDA zalagao za jedinstveni Mostar, a danas se za jedinstveni Mostar zalaže – HDZ. Napravili bi od njega glavni grad rezervata (b)h. Hrvata (koji su u međuvremenu prigodno označili i šahovnicom za koju tvrde da je uskršnja čestitka). Federalni mediji zakukali kako bi podjela Mostara bila uvertira u podjelu Federacije BiH. Na kojoj, svatko na svoj način, podjednako rade i SDA i HDZ. Građane Mostara koji se ne identificiraju s partijskom knjižicom SDA ili HDZ po običaju nitko ništa ne pita. Što više upoznajem HDZ i SDA, sve više se prisjećam starogrčke basne koju mi je još u djetinjstvu pričao pokojni djed. U toj basni se spore vuk i lisica pred sudijom majmunom. Vuk optužuje lisicu za krađu, a lisica odriče svaku krivicu. Majmun na kraju ovako presuđuje: „Ti, vuče, izgleda nisi izgubio ono što tražiš, a ti, lijo, vjerujem, ukrala si ono što uporno poričeš.“Jerbo, i majmun bi već dosad vidio da nas cijelo vrijeme prave majmunima.
Utorak 22.3. U iščekivanju ISILove oslobodilačke vojske
ISILovi teroristi udarili u srce Europske Unije u znak odmazde za uhićenje Salaha Abdeslama, jedinog preživjelog terorista iz Pariza. Dvije eksplozije na aerodromu u Bruxellesu, detonacija u podzemnoj željeznici, deseci mrtvih. Po običaju, prilika da se šljam raznih boja naslađuje, likuje i posta „mudra“ objašnjenja na društvenim mrežama. Izraelski ministar znanosti je iskoristio priliku da optuži Europu kako je „zanemarila opasnost od islamskih terorističkih ćelija na svome tlu i radije kritizirala Izrael“. Hrvatska zastupnica u Europarlamentu Petir zaključila je post o napadima, napisan u stilu „moj bog je bolji od tvog“, s uskršnjom čestitkom. „Vijesti ummeta“, islamistički portal na bosanskom jeziku, zahvali su Allahu „na preciznosti i uspjehu“ i najavili crne dane „križarima“. ISIL objavio anketu u kojoj pita simpatizere koji bi grad sljedeći trebalo napasti. Napadima su se obradovali i razni „eksperti“ iz RSa, koji su se raspričali o vehabijama u BiH i opasnostima islamskog terorizma, protiv kojega su oni eto bili prvoborci. A, kao i obično, bilo ih je dosta koji su se satirali da pojasne kako ovi napadi nemaju ama baš ništa s islamom i muslimanima. Za neke čak ni teroristi nisu krivi, oni su „manipulirani“, a pravi krivci su u sjeni. Pravi krivci su – shvatili ste i vi dosad – Židovi. Tako sociopat Fatmir Alispahićumjesto saučešća žrtvama (u pokušaju humora?) objavljuje sliku Paje Patka, ISIL naziva „fantomskim“ a kao krivce označava „globalnu cionističku zvijer“. Drugi su širili priče o hapšenju trojice državljana Bjelorusije umiješanih u napade, zaključujući kako uhapšeni nisu muslimani, nego pravoslavci, a možda i Srbi. Treći pišu o belgijskom kolonijalizmu u Kongu. Stotinu opravdanja za teroriste i njihov napad, a ni s od saučešća. I trunak vide u očima braće svoje, a ne vide kalifata u svom. Ako ISIL jednog dana osvoji Bosnu, bit će, čini se, i onih koji će ga dočekati kao oslobodilačku vojsku.
Srijeda 23.3. Život piše priče i udara šamare
Ima dvije godine kako sam s osmijehom na licu pisao tekst o mađarskom antisemitskom političaru Csanadu Szegediju iz Jobbika, koji je otkrio svoje židovsko podrijetlo. Čovjek koji je obnovio zloglasnu crnokošuljašku Mađarsku gardu i čak tražio laboratorijske testove od svojih stranačkih kolega kojima bi dokazali da slučajno nemaju romsko ili židovsko podrijetlo, kopao je po tavanu i u bakinom kovčegu pronašao Davidovu zvijezdu. Zaista, život piše priče. Tako se prije nekoliko dana lokalnom čelniku njemačke neonacističke stranke NPD Stefanu Jagschu, čovjeku koji je na vlast došao zahvaljujući protuizbjegličkoj kampanji, u Hessenu desila automobilska nesreća. I pazite, pored njegovog smrskanog automobila zaustavio se kombi pun izbjeglica. Izašla dvojica Sirijaca, izvukli ga iz automobila, pružili mu prvu pomoć i spasili mu život. Umjesto da se zahvali izbjeglicama, Jagsch je izjavio kako je „bio u nesvijesti dok su ga spašavali pa ne može potvrditi niti demantirati da su ga spasili izbjeglice iz Sirije“. I tako potvrdio kakav je čovjek. No, svejedno, uvijek je lijepo čuti za ovakve priče i nasmijati se kad život udari pljusku zadrtima i isključivima.
Četvrtak 24.3. Karadžiću četrdeset godina, zadovoljan – nitko
Radovan Karadžić pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu proglašen krivim za genocid u Srebrenici i druge ratne zločine u BiH, osuđen na kaznu od 40 godina zatvora. Očekivano, presudom nije nitko zadovoljan, iako iz različitih razloga. Bošnjaci i Hrvati smatraju kako presuda nije dovoljna. Pa se ovih dana pričalo i o ukidanju Republike Srpske i o obnavljaju tužbe BiH protiv Srbije za genocid. Istovremeno, u Istočnom Sarajevu plakati podrške Karadžiću i Šešelju s natpisom „srpski junaci“, a u srbijanskim novinama poster nepravedno osuđenog junaka. „Proevropski“ lider Srbije Vučić poručio da Republiku Srpsku niko ne sme da bije, iako je Karadžić osuđen. Bivši načelnik Glavnog stožera VRS general Milovanovićizjavio je beogradskim medijima da je „očekivao visoku kaznu, jer u Haagu vrijedi pravilo svako je nevin, dok se ne dokaže da je Srbin“. Predsjednik RSa Dodik očekivano je izjavio kako je apsolutno jasno da je presuda „donesena pod snažnim pritiskom raznih međunarodnih lobija i ranijih stereotipa o isključivo srpskoj krivici za rat u BiH“. Sam Karadžić nije pokazao ni trunku kajanja. Štoviše, iskoristio je priliku da cinično izjavi: „Ni Europska unija, ni ovaj sud, ni međunarodna zajednica, i nakon svega što se dogodilo u Parizu i Bruxellesu, ne shvaćaju s čim i s kim su bili suočeni bosanski Srbi devedesetih. Ovo je katastrofalno i ne mogu vjerovati kakva je presuda donesena“. Dodao je i sljedeće: „Ja sam blag čovjek, tolerantan, imam puno razumijevanja za druge. Trebao bih biti nagrađen za svoja djela“. Pa čak i da je njegova „stalna borba za očuvanje mira, sprečavanje rata i smanjenje patnji svih ljudi bez obzira na vjeru, predstavljala uzoran trud vrijedan poštovanja”. A što je najgore, daleko od toga da je Karadžić jedini koji vjeruje u cinične laži koje izgovara.
Petak 25.3. Brige duhovnika povodom Velikog petka
Dok je papa Franjo prikladnim smatrao da povodom kršćanskog Velikog petka govori o Mediteranu kao grobnici šest tisuća izbjeglica i grobnici „naše umrtvljene i neosjetljive svjesti“, izrekavši pri tom i žestoke osude na račun onih „koji od ratova najviše zarađuju“, neke druge katoličke duhovnike pred Uskrs zanimaju neke druge teme. Tako ezgorcist don Milivoj Bolobanić iz Zadra Novoj tv otkriva kako je zabrinut za Severinu, jer mu se čini da ju polako zaposjeda Nečastivi. Bolobaniću se čini da Severina, unatoč vjerskim motivima i simbolima kojima se otkružuje, ipak ne vjeruje u iste te vjerske motive i simbole. Naravno, u stotinama političara u Hrvatskoj koji se u zadnjih dvadeset godina kite vjerskim simbolima u koje ne vjeruju Bolobanić nije uspio prepoznati utjecaj Nečastivog, ali mu je Severina uspjela zapasti za oko. I, naravno, pored teških socijalnih nepravdi i vladavine korupcije i neosjetljivosti u na papiru većinski kršćanskoj zemlji, njemu se učinilo zgodnim da pred Uskrs priča o utjecaju Nečastivog na Severinu. Nije on jedini koji se bavi Severinom: prije njega je vodeći severinolog don Kaćunko izjavio kako je Severina „do 18. godine držala sliku Gospe Sinjske, a onda prodala dušu vragu“. Ovakvog banaliziranja i obezvređivanja religije ne bi se mogli dosjetiti ni najgori neprijatelji religije.
Subota 26.3. Reklama Turske za ulazak u EU: političko suđenje novinarima
Član osiguranja belgijske nuklearne centrale Tihange ubijen je u gradu Charleroi dok je šetao psa, a njegova identifikacijska kartica je ukradena. Moguće da su karticu ukrali teroristi. Prethodno je otkriveno kako su briselski bombaši-samoubice braća El Bakraoui planirali i napad na belgijsku nuklearnu elektranu, zbog čega su postavili skrivenu kameru ispred kuće direktora belgijskog programa za nuklearno istraživanje. Osim opasnosti izravnog terorističkog napada na oko 1000 nuklearnih postrojenja u svijetu, prijetnju predstavlja i moguća krađa radioaktivnog materijala. S obzirom na eksplozivnu narav terorista, itekako zabrinjavajuće vijesti.
Istovremeno, polako puca ljubav između političara EU i njihovog čuvara granica Erdogana. Erdogan se razbjesnio kad su njemački diplomati došli na suđenje dvojici turskih novinara optuženih za špijunažu i otkrivanje državnih tajni. Radi se o Erdemu Gülu i Canu Dündaru, urednicima vodećeg opozicijskog lista „Jumhuriyet“, koji su objavili tekst u kojem optužuju službenu Ankaru kako trguje s teroristima ISILa. Državno tužilaštvo je zatražilo doživotne kazne za novinare, nakon Erdoganove izjave kako će novinari „platiti visoku cijenu“. Osim njih dvojice, uhapšen je i novinar Erugrul Ozkok iz dnevnog lista Huriyet, optužen da je klevetao predsjednika Erdogana, i za to mu prijeti kazna do pet godina robije. Nema što, prava reklama Turske za ulazak u EU. Po gore opisanoj logici, na optuženičkoj klupi zbog otkrivanja državnih tajni trebao bi se naći i turski premijer Ahmed Davutoglu. Nije li čovjek ne tako davno otkrio kako se njegov islam i islam njegovih stranačkih kolega „od onog Islamske Države ne razlikuje 180, već 360 stupnjeva“?
Nedjelja 27.3. Nacionalni partikularizam vs. katolički univerzalizam
Danas većina kršćana u svijetu slave svoj najveći blagdan Uskrs. Poruke i akcenti variraju od zemlje do zemlje. Tako, dok papa Franjo pred Uskrs pere noge izbjeglicama različitih nacionalnosti, prvi čovjek Crkve u Hrvata kardinal Bozanić ulizuje se nacionalistima i nastavlja sa održavanjem teološke podloge za HDZovu vlast, a u propovijedi više spominje Alojzija Stepinca nego Isusa. I Hrvati svetosavlje za trku imaju.
Uz čestitke svim vjernicima i(li) onima koji su dio ove tradicije, mali prigodni prilog iz knjige Philipa Yanceya „Isus kakvog nisam poznavao“:
„Engleski novinar Frank Morison većinu argumenata o uskrsnuću obradio je u svom klasičnom djelu Who Moved the Stone? Premda je Morison počeo s namjerom da uskrsnuće prikaže kao mit, podaci su ga uvjerili u suprotno. Ali znam također da su mnogi inteligentni ljudi razmotrili iste podatke i ustanovili da nije moguće vjerovati. Premda mnogo toga u vezi s Isusovim uskrsnućem zahtijeva vjeru, ništa je ne nameće. Vjera zahtijeva mogućnost odbacivanja, u protivnom nije vjera. Što mi onda daje uskrsnu vjeru? Priznajem da je jedan od razloga što sam spreman vjerovati to što u dubini duše želim da izvještaj o uskrsnuću bude istina. Vjera izrasta iz dubljeg tla težnje i u ljudskim se bićima nešto izvorno buni protiv vladavine smrti. Bez obzira poprima li nada oblik egipatskih faraona koji svoje dragulje i kola skrivaju u piramidama, ili poprima oblik američke opsjednutosti održavanja tijela na životu do posljednje moguće nanosekunde, a onda ga s balzamirajućim tekućinama zatvaraju u dvostruko zalemljene lijesove, mi ljudi opiremo se ideji da smrt ima posljednju riječ. Želimo vjerovati suprotno.“
Prometej.ba/M.O., ur.
