AUTOR: TATJANA GROMAČA
Mi živimo u zemlji u kojoj su lopovluk i krađa ozakonjeni. Krađa je ovdje stvar društvenog ugovora, onoga što u najdubljoj srži tvori državu.
Naša je država sklopljena tako što je pokradena, i to od njenoga slavnoga osnutka, pa do današnjega dana ne jenjava. Naprotiv, krađe su sve veće i veće, čovjek se katkada u čudu pita što je to još ovdje preostalo da se pokrade?
Osim ako se i ljudski životi, nas običnih građana, također ne kradu, tako što za njih nikoga nije briga, tako što su prepušteni sami sebi i sretnom ili nesretnom slučaju u onim sferama gdje bi, prema zakonu država koje se pridržavaju svojih zakona, trebali imati službenu, profesionalnu zbrinutost i zaštitu.
Još je samo stvar sreće da se, ako to čovjek negdje zatreba, nabasa na dobrog čovjeka, koji pri tome zna i hoće raditi svoj posao kako treba. Još to jedino budi nadu u ovoj osramoćenoj zemlji u kojoj lopove nije sramota da kradu, dapače, u kojoj je krađa postala potvrda da netko ima i malo soli u glavi.
Biti lopov, to je ovdje i sada stvar općega ugleda, krajnji i konačni dokaz da netko uistinu drži do sebe, i do svoga čestitog imena.
Tko će mi kazati da netko nije čestit ako je na svojoj javnoj funkciji, koja je od općeg interesa, pod egidom zalaganja za opću dobrobit (često i za pomoć unesrećenima) pronevjerio ogromne hrpetine novca?
Više nitko nikoga ne može uvjeriti ni u što, odnosno – svatko može svakoga uvjeriti u ono što želi, samo ako uživa određenu javnu moć, i ako mu iz džepova vire debeli svežnjevi novčanica.
Mediji katkada izvještavaju o aferama s kojima više nitko ne zna što se kasnije dogodi, koje se negdje zapečate, nestanu, ishlape kao čudne izmaglice koje su nam se, u stvari, samo u nekom trenutku umora i neispavanosti priviđale.
Ali potrebno je samo da se malo bolje protrljaju oči, pa da svatko uvjeri samoga sebe da je to bila neka vrst halucinacije, umišljaja kakvi se katkada javljaju u stanjima većih iscrpljenosti. Možda je samo potrebno malo bolje se naspavati, pa ćemo kasnije vidjeti kako je sve u savršenom redu?
Netko će kazati da je to tako bilo oduvijek, ali seoski tati, kokošari i lovokradice, džeparoši i šibicari, sitni šaneri, šverceri i preprodavači, piljarice i mesari koji varaju na vagi, trgovkinje koje su pogriješile pri unosu računa, direktori s vikendicama i ljubavnicama, skrivene lovačke kuće i vinski podrumi, sve je to postojalo nekada, i dakako da postoji i danas, ali ne može se mjeriti s obzorima i horizontima ovdašnjih suvremenih lopova, koji su naprosto neshvatljivi običnom matematikom.
Da bi se uistinu razumjelo obime pokradenih vrijednosti i nekretnina, potrebno biti na ”ti” s nekom ”višom matematikom”, čijih ”jednadžbi s više nepoznanica”, koje su u stvari poznate, nema zapisanih niti u jednom udžbeniku.
Ti obzori i horizonti nisu nedokučivi samo zbog naše gluposti, koja ih, nezainteresirana za svijet oko sebe, apatično i dalje održava na vlasti, već su, prije svega, nedokučivi jer su oni koji su ih svojim praksama uspostavili do te mjere bahati i arogantni u svojim pohlepama, koje su odavno izgubile svaku mjeru, iz razloga jer znaju da ih nitko niti za kakve ogromne krađe neće kazniti.
Običnom, sitnom čovjeku, takozvanom ”svakodnevnom lopovu”, koji također krade, ali na sitno, to nikako nije jasno – kako netko može biti u tolikoj mjeri bahat, da ukrade, pronevjeri, tako ogromne svote novca, kakve si njegov sitni, svakodnevno lopužasti um ne može niti približno predočiti?
Već je odavno jasno da nitko nikoga za sve silne ekstra lopovluke, na koje smo svi oguglali u tolikoj mjeri da se više ne obaziremo ni na kakve vijesti o krađama, neće kazniti, obzirom na to da oni koji bi ih za krađu i nepoštenje trebali kazniti, nisu motivirani za takav jedan hazard u svojoj karijeri.
Za cijelo to vrijeme mi građani snivamo svoje slatke snove, jer stvarnost nam je do te mjere nepouzdana i uneređena, da smo još najsretniji kada o njoj ne razmišljamo, jer je u stvari i ne razumijemo, obzirom na to da nismo učili aritmetiku i algebru kako treba, onda kada je za to bilo pravo vrijeme.
”Svijetom je zavladao metafizički kaos”, poručio je neki dan čuveni filozof, ali mi možemo biti spokojni, jer to se ne odnosi na ovaj naš prostor, koji je zapeo u doslovnom, fizičkom kaosu, i u njemu se koprca već nekoliko desetljeća, u kaosu bezakonja provedenog po uzoru na primjere iz zemalja Latinske Amerike.
Odatle smo, vjerojatno, uvezli neke ”školovane stručnjake”, koji su nam davnih dana naše suverenosti dali neke temeljne poduke iz oblasti prava, ekonomije, politike, i drugih stvari vezanih uz čestito i mudro državno upravljanje.
Uz krađu i prevare koje nisu zakonski sankcionirane, i kojima nitko ne staje na kraj, ide i sve ostalo – jedan temeljan, nipodaštavajući odnos prema građanima, jedna valorizacija novog sistema vrijednosti u kojemu stvari počivaju na laži i licemjerju, na patvorenosti i sili koja se primjenjuje na one koji nemaju moći i snage da se obrane, i za čiji izlazak iz pritvora nitko neće uplatiti jamčevinu.
To, drugim riječima, znači da živimo u društvu torture, gdje je potrebno samo da se povlađuje bahatosti koja je raširila krila, i koja podržava one koji i sami njeguju njene principe, dok ostale, kojima su ti principi odbojni, i koji od njih istinski zaziru, drže pritisnute o tlo.
To se sve odvija na jedan fini način, u rukavicama, jer ovaj sistem nikako ne bi volio da ga se uspoređuje s prijašnjim sistemom i njegovim načinima, zbog čega se trudi da izvana pruži jednu simulaciju demokracije, koja je čisto dekorativne prirode.
Sasvim dovoljno da mnogima zamagli pogled, i uljuljka ih u daljnje toplo mljackanje u snu.
autograf.hr
