Ramazan će već sutra sa akšamom
Ovaj sultanat nije dovijeka. Samo koju godinu i to je sve. Potom ruke niza se i… lillahi teala el-Fatiha! Ko će kome, koliko i hoće li uopće ili neće halaliti, samo s jezika ili iz srca… pitanje je.
Imamo li vremena
Pred onim koji je preselio su teški ispiti, a iza njega posljedice učinjenih i neučinjenih djela. Ne pada na um koliko je kuća, stanova, auta, računa i kartica imao, nego kako ih je stekao; malo mu je bitnije koliko je i kakve djece iza sebe ostavio i hoće li ga se Fatihom ili Ja'sinom sjetiti, je li kakvo javno dobro sagradio, zagradio i uvakufio, je li makar drvo posadio? Uzda se u Božiju milost, računa da je Njegova pravda na našoj strani, bio musliman, klanjao je, postio, otišao na hadždž, dijelio sadaku koliko mu je od srca moglo otpasti, ponekad i zekat dao… koliko god je mogao.
Mi koji ostajemo samozadovoljno računamo da imamo još vremena da učinimo štogod dobra ili ispravimo ono malo lošeg – ako ima išta ?! – na smrt zaboravimo istog trena kad okrenemo leđa mezaru i mezarju, obično u grupama i grupicama, istoga trena zaboravljajući da je i onaj na kojega smo netom nabacili dva kubika zemlje do jučer razmišljao kao mi danas. Poneko, ne sporim, s mezarja ode sam i zamišljen. Čvrsto obeća sebi i Bogu da će biti pravedniji prema ljudima, prijateljima, drugovima, rodbini, vremenu, sebi… Te ga misli drže do kapije mezarja ili do auta ili do prvog telefonskog poziva… i tu se sve misli o ahiretu, magfiretu, rahmetu… rasplinu u magli privida i privremenosti ovoga svijeta. “Još samo da ovo…”, pomisli i: “Halo! Selam alejk (šefe, ženo, predsjedniče…).”
Čitamo knjige velikana i o velikanima i ne naumpada nam da probamo da budemo takvi da nekad pišu i čitaju knjige o nama, raspravljamo o prošlim i pretprošlim vremenima i čudom se ne možemo načuditi kako su ljudi u tim vremenima mogli biti toliko slijepi, gluhi, nijemi i ne vidjeti, ne čuti, ne potvrditi istinu. Kad god zavirimo u Mus'haf redovno se prepoznamo u opisima dobrih, širokogrudih, vjernih i pravovjernih, a nikada u opisima pokuđenih, osuđenih, propalih i prokletih. Niko od nas nije ni licemjer, ni lažov, ni prevrtljivac, među nama nema onih koji zakidaju na vagi i na metru, niko ne jede jetimsko, nema među nama onih koji bi ikada rasplakali siroče, uvrijedili starca, povrijedili drugoga. To su neki drugi, oni stari narodi, na njih se ti ajeti i hadisi odnose; nipošto na nas.
Koliko još ramazana, teravija, iftara imamo pred sobom
A ni naše vrijeme nije ono “vrijeme” za koje Allahov Poslanik kaže da će doći “kada će ljudi sjediti u grupama u mesdžidu, a najveća briga će im biti dunjaluk”; “kada će se ljudi nadmetati u uzgradnji džamija, a malo će u njima klanjati”; “kada će se srce vjernika topiti isto kao što se topi so u vodi … zbog toga što će vjernik svojim očima gledati zlo koje neće biti u stanju da promijeni”; “kada će se iskreni čovjek ugoniti u laž, a lažovu će se vjerovati, kada će se povjerljivi proglašavati varalicom, a varalica povjerljivim, kada će ljudi svjedočiti i onda kada se to od njih ne bude tražilo, i kada će se ljudi zaklinjati onda kad se od njih to ne bude tražilo”; “kada će ljudi ići na razne strane svijeta gdje će zarađivati dobru hranu, dobre kuće i prevozna sredstva, pa će poručivati svojoj familiji: ‘Požurite k nama!'”
Koliko god da smo nemarni prema vremenu, naše vrijeme nije ono koje se najavljuje da će doći “kada se ‘alim neće slijediti, kada se od dobrog čovjeka ljudi neće stidjeti, kada se stariji neće poštivati, kada se prema mladom neće samilosti imati, kada će se ljudi zbog dunjaluka ubijati; srca će im biti divlja a zborit će ka’ Arapi! Za dobro neće znati, protiv zla se neće boriti, a dobri među njima će se kriti”; niti je kome u našem vremenu “teško da dadne zekat na svoj imetak”, ovo nije vrijeme “kada se ljudi u vezi Allaha svađaju”, niti vrijeme “kada će smrt biti dobra i za dobrog i za lošeg čovjeka. Što se tiče dobrog, zbog toga što će umrijeti na dobru, a što se tiče lošeg, zbog toga što će umrijeti s manje grijeha”.
Naše vrijeme nije vrijeme koje opisuje Omer, prenoseći od Poslanika Istine: “kada će svijet imati ljudske oblike ali će im srca biti poput srca pustinjskih vukova. Prolijevat će krv, a neće se libiti od zla kojeg čine! Ako im dadneš prisegu na vjernost – prevarit će te, a ako ti se obrate – lagat će te, ako im se povjeriš – iznevjerit će te, a kada ne budeš sa njima – ogovarat će te. Djeca će im biti bezobrazna, omladina devijantna, a njihovi stari će biti poročni – neće naređivati dobro niti će odvraćati od zla. Biti sa njima je poniženje, a tražiti ono što je njihovo je pravo siromaštvo! Dobri među njima je zalutao, dok je zalutali među njima dobar! Sunnet je za njih bid'at, dok je bid'at za njih sunnet. Onaj koji dobro među njima naređuje je sumnjiv, fasik među njima je častan čovjek, dok je vjernik kod njih potlačen! Kada se ljudi počnu ponašati tako Allah će dati da njima ovladaju ljudi koji će ih ubijati ako što prozbore, koji će ih eksploatirati ako budu ćutali, koji će im uzimati ono što zarade, i koji će se nepravedno prema njima odnositi dok budu vladali njima!”
Ovaj sultanat neće dovijeka. Možda još (samo) ovaj ramazan i to je sve… Potom ruke niza se i…
Sjećanje na smrt
Ramazan će već sutra sa akšamom. Sati će malo sporije teći, naročito oni između ikindije i akšama, dok čekamo kućni ili se odmaramo prije nego se počnemo spremati za “službeni” iftar, možda ne bi bilo loše razmisliti koliko još ramazana, teravija, iftara imamo pred sobom, te jesu li nam “stomaci najveća briga, kuće i pokućstvo biti najveća čast, žene kible, a vjera dinari i dirhemi”?
Ramazan će. Nemojmo biti od onih koji drugima pronalaze grijehe, a svoje zanemaruju i zaboravljaju, ni od onih koji u oku svoga brata vide trunku, a u svome ni gredu, a ni od onih čija je pravednost mala, a nepravednost velika!
Ramazan će, a ovaj sultanat nije i neće dovijeka. Neka nam od ovoga ramazana znanje bude bolje od imanja i nasljedstva; odgoj najčistiji obraz; pobožnost najsigurnija opskrba; ibadet najbolja zarada; razum najbolji vodič; lijepo ponašanje najbolji drug; blagost najbolji pomoćnik; zadovoljstvo najveće bogatstvo; Allahova pomoć najbolja pomoć; a sjećanje na smrt najbolji vaiz i hatib (propovjednik).
Autor: Edin Urjan KUKAVICA
avaz.ba
