AUTOR: JADRANKA BRNČIĆ
Nedavno se (24. kolovoza) navršilo sedamdeset šest godina od smrti filozofkinje i mističarke Simone Weil (1909-1943). Nije okrugla obljetnica, ali svaka je prigoda dobra da se prisjetimo njezine misli.
Među Simoninim objavljenim tekstovima nekoliko ih je koncipirano kao knjiga, dok su svi ostali zapravo bilješke i dnevnici (11 debelih bilježnica). No, s obzirom na način na koji je razvijala svoje argumente, upravo kratki ulomci, koji kadikad imaju učinak aforizma, vjerno ilustriraju njezinu eliptičnu a koherentnu misao.
Dragocjene krhotine Simonine misli primaju svoje jedinstvo iz svoje ukupnosti koja poziva i angažira čovjeka u njegovoj conditio humana: u njegovim graničnim situacijama. Upravo su takve situacije prostor prizivanja i hvaljenja Božje volje, što Simone razumije kao proces vraćanja Njemu samom.
Simonine isključiva životna strast bijaše – istina. Pritom, istinu, dakako, ne razumije logički, nego fenomenologijski i psihologijski.
Piše o nužnim uvjetima da istina u ljudskom subjektu postane iskustvom, a objekti u tom iskustvu zbiljskima. Stoga se ne zalaže za neku teoriju ljudske proizvodnje istine, nego istinu razumije kao duboko osoban, introspekcijski problem.
S obzirom da tako shvaćena istina ne može biti podložna dokazivanju, jedini način njezine ovjere jest da se ono što o njoj ljudska misao razumije stavi u djelo.
Za Simone i sebstvo i svijet, dakle, mogu biti konstituirani isključivo kroz djelovanje u svijetu, odnosno misao može biti autentična isključivo u susretu sa zbiljom. Mistika i filozofija sprežu se u toj točki u kojoj nema razlike između misli i života, tijela i teksta.
Simonino fizičko tijelo u kojem je tuđa patnja zaorala toliko brazdi, prevodi se u tijelo teksta izbrazdano nuždom vapaja. Iskristaliziran procesom mišljenja taj vapaj postaje jasnom i preciznom misli spletenom oko nekoliko ključnih čvorišta: nesreća, milost i težina, vrijeme, suosjećanje, pozornost, ljudske potrebe. Svako od tih čvorišta može biti putokaz za čitanje cjelokupnoga Simonina djela.
Ono se može razumjeti kao filozofija rada, rada u najširem i najdubljem smislu te riječ, a može se čitati na različitim razinama: kao hermeneutiku conditio humana ili kao zbirku vježbi preobrazbe sebstva u potrazi za istinom, trajno otvorenom.
Čovjeka Simone vidi prognanim u svijet, njegovu pak čežnju za Bogom kao njegov božanski zavičaj. Budući da je Bog nepoznat i nespoznatljiv, čežnja se ne može vezati ni uz kakav objekt te duša mora kušati prazninu u kojoj za utrošenu energiju naknade nema.
Taj proces je nenaravan i bolan za čovjeka te je on neprestance iskušavan da svoju čežnju za Bogom usmjeri na kakav zemaljski objekt: društvo, religiju, Crkvu.
Pružajući iluziju da su važnije od pojedinca, te institucije često postaju predmetom čovjekove idolatrije. Ukoliko čovjek odbija tu idolatriju i voljan je ostati u proturječnosti u koju ga stavlja njegova dvojna narav, naći će da su sva zemaljska stvorenja i objekti mogu biti posrednici između njega i Boga koga čezne. Time progonstvo postaje ispunjenjem, pa sav naravni svijet može čovjeku govoriti o njegovu nadnaravnu zavičaju.
Ljepota svijeta je govor Božji i dokaz da je otjelovljenje božanskoga moguće. Posredništvo svoj vrhunac doseže u Kristu čiju patnju Simone vidi kao trajan kozmički proces pomirenja svijeta i univerzuma s njegovim Stvoriteljem.
Kršćani, uz časne iznimke dakako, nisu pripravni umrijeti za Krista u rovovima vlastita života. Ali umiju biti pripravni umrijeti u rovovima ovozemaljskih moćnika. Možda zato jer je lakše umrijeti za ono što je moćno nego za ono što je nemoćno: sudjelovanje u moći opija, a sudjelovanje u nemoći razgolićuje, kaže Simone.
Kao jedinu božansku moć Bog daje kršćanima znak božanske nemoći – križ. Prihvatiti križ znači odreći se predodžbe o Bogu kao mjestu apsolutnoga znanja, znači prihvatiti znati tek jednu stvar o Bogu – a ta je da je Bog bio prisutan u raspetom Kristu te da se s njim posve poistovjetio. Bog uze križ. Takvo je značenje kristološkoga himna u Fil 2,7-8: ”.. sam sebe isprazni…”. U takvu teologiju nemoći upisuje svoju misao Simone Weil.
Božja nemoć viče kroz Isusovo raspeće, vapi kroza sva raspeća kroza sva vremena i iz svakog čovjeka žrtve nepravedne moći. U svakom tom čovjeku nudi nam se Bog. Sam nemoćan, on nam pomaže da prihvatimo ljudsku nemoć kao odgovornost kojom se može očitovati moć njegove ljubavi. Srce njegove svemoći.
Nije dovoljno pomiriti hermeneutiku koja dokida stare idole i hermeneutiku koja restituira kerigmu, nego valja zaći još dublje, sve do sloja u kojem je dugom obilaznicom moguće ponovno povezati religiju i vjeru posredstvom ateizma (ispražnjenosti od konceptualnoga govora o Bogu), o kakvom piše i Dietrich Bonhoeffer.
Tako je Job do svoje ponovno pronađene vjere došao upravo dijalektikom ateizma, ali je prethodno morao nadići narcizam vlastite želje i vlastita straha te ući u carstvo značenja u kojem više nije riječi o njemu samom, nego o ljudskom biću kao takvom.
Dubina bića očituje se u zaboravu vlastitih želja i interesa. Ili: u radikalnom prepoznavanju vlastitih želja i interesa u predanosti Bogu koji ne pruža nikakva jamstva. Ni o sebi.
Budući da je vrijeme ono što nas odvaja od čiste milosti, kontemplacija vremena je za Simone ključ ljudskoga života. Vrijeme je okvir predočavanja, njegova je temeljna funkcija uspostavljanje sadašnjosti. Kad čovjek uzmakne sadašnjem trenutku, kad pobjegne od trenutka, jednoličnost pruža svoje stravično lice, postaje nesnosnom. Odatle potreba transcendiranja vremena smještena iznad niza događaja koji se neumorno odvijaju.
Vrijeme je povlačenje Boga. U određenom smislu ono je njegova granica. Stoga stupiti s njim u dodir znači učiniti vrijeme suvišnim. Prihvatiti – piše Simone – da ”budućnost bude djevičanski čista i netaknuta, čvrsto povezana s prošlošću nama nepoznatim vezama, ali slobodna od onih veza koje joj nameče naša mašta znači prihvatiti mogućnost da budućnost dođe, a osobito da nam se dogodi bilo što te da sutrašnji dan pretvori čitav naš prošli život u nešto besplodno i zaludno”.
Odustati od vlastite budućnosti, odustati od nadomjestaka što bi ih u nama mogle stvoriti prošle okolnosti koje su ranile našu osobnost, odustati od ekspanzije svoga ja, odvojiti se od budućih događaja, jedini je način da čovjek bude prisutan božanskome u sebi.
Jedino mjesto u vremenu u kojem nam se, dakle, zadržati jest sadašnji trenutak. Tek je u toj sadašnjosti moguće primiti milost, pristupiti Bogu, podložiti se njegovoj volji, tražiti od Njega kruh svagdašnje nadnaravne milosti. Živjeti cjelovito u trenutku znači posvemašnje pristajati uz Boga koji nije u vremenu, nego u vječnome sada.
Pozornost je ključan pojam Simonine filozofijske antropologije. Premda njezinu filozofijsku misao možemo čitati kao filozofiju rada, kritiku ideologija, metafiziku nadnaravnoga, filozofiju povijesti i politike, ona je ponajprije poziv. Poziv upućen svakom čovjeku na svjesnost čija je temeljna pretpostavka – pozornost.
Duhovni život je život pozornosti, budnosti, i to na svim razinama: ljubav je pozornost za koga drugog do sebe, za bližnjega i za Boga; molitva nije ništa drugo do čista pozornost; zahvalnost usmjerena prema dobru, pozornost je kojom iščekujemo dobro…
Pozornost nije napor volje, nego želje, nije napor činjenja, nego upravo suprotno – napor nečinjenja, vježbanje prisutnosti, bivanja ovdje i sada.
Biti pozoran znači ne dopustiti da išta bude do nas samih. Štoviše, znači biti ispražnjeni od sebe, provodni, raspoloživi, usmjereni. Istina nam se ne otvara na razini puke misli – misliti znači uspostavljati odnose među pojmovima, a istina ništa ne isključuje – nego na razini cjelokupnoga bića.
Tek kad se odreknemo vlastitih misli i projekcija, istina onoga što jest može nas dotaknuti, prožeti. Dobro ne proizvodimo, nego ga iščekujemo kao dar. Stoga je svaki pozornost, ma bila i najneznatnija, pozornost za prisutnost dara. To nije samo poziv nego i metoda.
Religija ne bi smjela pretendirati da u društvu zauzima neko drugo mjesto osim onoga koje odgovara nadnaravnoj ljubavi u ljudskoj duši i zauzimanju za dobro svih ljudi. Suosjećanje s drugim pokretač je društvenog angažmana, ono je mjesto interakcije vjere i djelovanja, djelovanja kakvo proizlazi iz živog osjećaja jedinstva s cijelim čovječanstvom.
Budući da tvorimo jedno tijelo, bol ma kojega od njegovih udova i nas boli. Odnositi se prema komu kao prema objektu ”svetogrđe je prema onome što čovjek u sebi sadrži sveto”. Ljubav prema drugome nije upućena subjektu koji postaje predmetom naših ”dobrih djela”, nego mnogo više. Ljubav je obraćanje osobe osobi, pozornost koju poklanjamo drugome jednostavno ga pitajući, pripravni do kraja čuti odgovor: ”Što je tvoja muka, brate/sestro?”
Volja Božja čovjeku se očituje kao proturječna: svatko podnosi nepravdu koju mu nanose drugi a sam ne bi smio nanositi ni najmanju nepravdu drugome. Ljubav prema pravednosti razgolićuje čovjeka pred njim samim u njegovoj nepravednosti.
To prihvatiti znači ući u Kraljevstvo Božje, a to odbiti znači pristati na nesreću svijeta. Zlo je tek znak naše udaljenosti od Boga i nužno je jer kroz prihvaćanje boli koju nam zadaje, ljubimo Boga i po toj ljubavi smanjujemo udaljenost koja nas dijeli od Njega.
Simone je tu udaljenost prešla u kratkom i bolnom dahu.
autograf.hr
