FANTOM SLOBODE
Par kratkih opaski na film („Fantom slobode“, Bunuel) o kojem sam razmišljao dok nisam zaspao, pa nastavio ujutro. Neobjavljeni tekst star je više od pet godina.
„Le Fantôme de la liberté (sh. Fantom slobode) je francusko-italijanski igrani film snimljen 1974. godine u režiji Luisa Buñuela. Po žanru je mješavina drame i crne komedije. U njemu ne postoji čvrsti zaplet, nego se sastoji od niza epizoda koje povezuju likovi koji, često bez nekog objašnjenja, prelaze iz jedne epizode u drugu. Radnja tako počinje u Španiji za vrijeme napoleonskog rata da bi se prebacila u sadašnjost te prikazivala niz bizarnih likova u grotesknim situacijama. Buñuelu, koji je u vrijeme snimanja imao 74 godine, to je bio pretposljednji film, i u njemu je iznosio koristio svoj prepoznatljivi nadrealistički stil, ali i ironičan stav prema buržoaziji i tadašnjem poretku.“
Izvrsno su međusobno povezane paradoksalne situacije koje u osnovi pokazuju da robujemo konvencijama, da je sloboda relativna i da njeno shvaćanje ovisi o pojedincu (koji sebi uzima pravo da nešto čini, dok se zgražava nad djelima drugoga), no i o tome koliko ti drugi dopuštaju uzeti. Ali i da si više slobode može priuštiti (točnije, rušiti konvencije) onaj tko raspolaže silom, bolje rečeno – s moći! Bilo oružanom, poput napolenonovog oficira koji može u krevet poleći mrtvu sveticu (nakon što razračuna sa zarobljenicima koji viču “dajte nam okove” – dobar uvod u kasniji film koji pokazuje da smo ustvari uvijek u njima), ili institucionalne (bilo lične, bilo da imaš prijatelja na položaju), ili prefekta policije koji na kraju filma izbjegava kaznu za skrnavljenje sestrina groba. U tom rasponu, od oružane do institucionalne moći sve se drugo odvija. Licemjerje mladića koji spava s vlastitom tetkom ali se zgražava bičevanja mazohiste, preko prefekta koji nimalo uzbuđen mrtvo hladno gleda i sluša svirku gole sestre-nimfe, kvazi uljuđenog odnosa doktora i pacijenta koji puca na nepodnošenju istine, pa do policijske škole gdje čuvari reda ni ne slušaju profesora koji im tumači relativnost konvencija, već se sprdaju s njime da bi na cesti primijenili jedino što su usvojili u životu: prisilom službene odore natjerati vozača na poštivanje konvencije koju valjda jedino razumiju – ograničenja brzine. Tu su i svećenici koji se učas pretvaraju u kockare, pa neki tip koji si uzima slobodu pucati po ljudima i potom, oslobođen – jer si je porota uzela slobodu da tako presudi – dijeli autograme poput heroja (jako dobra korelacija sa svečanim dočecima naših ratnih zločinaca, nakon odsluženja 2/3 kazne).
Sve prepuno relativnosti slobode, ljudskog licemjerja i utjerivanja “ispravnog” vladanja temeljem moći koja se lako izbjegne ako si njen nositelj. Kao što reče Rousseao, “Čovjek je rođen slobodan a posvuda je u okovima” od kojih ogromni dio sam sebi nameće. Uostalom, ta potraga za slobodom naliči fantomu – neuhvatljivoj prikazi – koja kruži svijetom. Kažu da je naslov filma referenca na Marxa i “bauk komunizma koji kruži Evropom”.
Nekako se najljudskijom čini poruka vezana uz incest tetke i nećaka. Nakon što propadnu njegova moljakanja, pokušaj zadovoljenja silom (gušenje jastukom), nakon što on razočaran odlazi i potom se vraća u sobu, čekaju ga njene riječi “uzmi, možeš dobiti sve što želiš!”. Drugim riječima, put do slobode i očekivanja od nje je naprosto svojevoljno pristajanje osoba na uzajamni odnos, bez upotrebe prinude. Pa se vraćam profesoru u policijskoj školi i pokušaju da preko poligamije objasni ograničenim pajkanima, relativnost konvencija. Zaista, pristaje li harem dobrovoljno da živi sa mnom, što se to koga tiče.
Prisjećam se jedne TV emisije – interesantno, još iz Juge – gdje je neki tip imenom Komaja doveo u studio nekoliko svojih ljubavnica i djecu koju je imao s njima – i svi su oni otvoreno pričali o uzajamnom seksanju, kako nitko nikome ne ograničava i druge veze, itd… Doduše, djecu nitko ništa nije pitao, a posljedice (djeca) se moraju ukomponirati u društvo kakvo jeste, što vjerojatno za većinu vrlo loše završi. Ne znam jeli tip još živ, a ako jeste možda je u invalidskoj mirovini s iščašenom “onom stvari”, s obzirom da su svi pričali kako treniraju višesatni neprekidni spolni odnos.
Sve u svemu, velik dio problema je u suprotstavljanju ljudske biologije i pokušaja da se ona konvencijama zauzda, da se svi ljudi psihološki uprosječe, uslijed čega su dotjerani do prinudnog ponašanja dok ih spoznaja istine nevjerojatno frustrira. A kako u nametanju konvencija leži i fizička sila, lijepo svjedoči Goyina slika na zidu prefekta policije, koja nas vraća na sam početak filma i time gradi lijepu paralelu sa suvremenošću.
Nekako sam slično iznesenom doživio film, koji je zaista krajnje subverzivan. Ali, kapitalizam sa svim svojm popratnim “etičkim” standardima odavno je oguglao na subverziju. Bunuel je zaista takav režiser. Negdje sam pročitao kako je prije dodjele Oscara za “Diskretni šarm buržoazije”, u nekom intervjuu izjavio kako će ga – naravno – dobiti, jer ga je platio 25000 dolara! I zbilja ga je dobio. A sistem, poput onih buržuja iz spomenutog filma koji koračaju beskrajnom cestom bez vidljivog cilja, naprosto ide dalje! Jebe mu se za poruke i pouke, ako na tome može zaraditi. Drži narod dalje samo od participacije u ekonomskoj moći.
Ladislav Babić
