‘Zečevi, zmije i munafici’ – Knjiga plemenitog nemira i odgovornosti

Iz tiska je izišla knjiga “Zečevi, zmije i munafici” dr. fra Ivana Šarčevića, profesora na Franjevačkoj teologiji i sadašnjeg gvardijana samostana sv. Ante na Bistriku u Sarajevu. Knjiga Ivana Šarčevića sigurno je jedna od knjiga koje će obilježiti ovu godinu.
No, ova će knjiga godinu na izmaku obilježiti jednostavno datumom svoga izlaska, dok će sadržajem i temama biti itekako značajna i u godinama koje dolaze jer ju je potrebno i po nekoliko puta čitati, prelistavati, propitivati. Dokaz tome je i datum nastanka tekstova objavljenih u knjizi – knjiga “Zečevi, zmije i munafici” je zbirka Šarčevićevih novinskih kolumni, koje je u sarajevskom dnevnom listu “Oslobođenje” objavljivao od lipnja 2007. do rujna 2010., u rubrici “Opijum za narod”. Iako je prošlo gotovo osam godina od objave prvog teksta, bosanskohercegovačko društvo ni danas nije suočeno s temama o kojima Šarčević piše, pitanjima koja postavlja. Za kvalitetu vrijeme je najbolji test – ono što vrijedi, trajat će bez obzira na protok vremena. U tome je i vrijednost ove knjige koju je objavila izdavačka kuća Synopsis Sarajevo – Zagreb: u njoj su teme i misli koje su i danas aktualne kao i u vrijeme kada su tekstovi nastali i kojima će se čitatelj sigurno i po nekoliko puta vraćati. Knjiga “Zečevi, zmije i munafici” je (bolno) buđenje iz nametnute, godinama stvarane hipnoze, kojoj ni danas ne vidimo kraja, ni čistog, otrježnjujućeg zraka. Pri tome, Šarčević podsjeća na odgovornost svakog pojedinca, svakog intelektualca, svakog čovjeka, i p(r)oziva na buđenje – na istinu, slobodu, moral, pravdu, povjerenje, ljudskost, ljubav.
Poziv na dijalog
U dodatku knjige su dva teksta: tekst o konfliktu tumačenja Fojničke ahdname, objavljen 2003. u povodu jedne od njezinih obljetnica i “Lukavstvo svetog? Osvrt na politički katolicizam u djelu Željka Mardešića”, u kojemu autor nudi i odgovor na pitanje zašto je pristao pisati u “Oslobođenju” i prihvatio ponudu tadašnjeg zamjenika glavnog urednika ovoga lista, Ahmeda Burića te zašto toliko tema i kritičnosti prema političkoj religiji. Za naše društvo, neobična je već sama pojava da jedan teolog kao gost-kolumnist piše u javnim novinama, i to u “Oslobođenju” s militantno ateističkom prošlošću; gdje mu se ne mijenja jezik i gdje ne slijedi nijednu stranačku politiku. Šarčević ispisuje teološko-političke eseje: ne propovijeda, ne informira o religijskim (crkvenim) manifestacijama, ne piše pamfletsku kritiku religije ni nacionalizma, nema ni traga dodvoravanja nekoj stranci i religijskoj instituciji. Riječ o teologiji koja nastoji biti kritična u svojoj Crkvi i svome društvu, teologiji kao ravnopravnoj znanosti, i o teolozima koji su kao i drugi intelektualci i akademski građani odgovorni za rat i mir, suživot i pomirenje. Pri tome, što je itekako značajno – autor u svojim esejima zagovara ne samo međureligijski dijalog, nego i dijalog s ateistima i nastoji pročistiti djelovanje vjernika u vlastitom društvu.
U spomenutom tekstu Šarčević Mardešića naziva jednim od naših najvećih kršćanskih svjedoka od vremena Koncila do današnjih dana i jednoga od najvećih branitelja slobode pojedinca u Crkvi i društvu; u dualistički podijeljenom društvu i Crkvi, Mardešić je za jedne bio previše “liberalan” i “lijevi”, a za druge “konzervativan” i “desni”. Možda u tim riječima, kaže Šarčević, i neki drugi, današnji kršćani i katolici pronađu tumačenje i potvrdu za vlastiti put. U tom tekstu citira Mardešićeve riječi o njemu samome, u kojima se sažima njegov životni i osobni credo: “Možda sam odveć zaljubljen u to kršćanstvo kristovske dobrote i koncilske otvorenosti, a ne opsjednut grješnostima svijeta i njegove izgubljenosti. Možda sam tvrdoglav sljedbenik dijaloga s tim svijetom i nekom vrstom luđaka ekumenskoga i religijskoga zbližavanja ljudi u nadi da je to moguće ostvariti već ovdje na zemlji. Pripadnik dakle roda Miškina i sanjara Don Quijotea kojima se svijet ruga i podsmjehuje”. Te bi se riječi možda mogle primijeniti i na samog autora ove knjige.

Loši političari su nas hipnotizirali
Kada piše o sprezi politike i religije, na pitanje “Ima li Boga?”, slijedi odgovor: “Najviše ga se susreće u ‘ekumeni supatnje’, u kriku nedužnoga koji za vjernika može značiti molitvu odsutnome Bogu, a za ateista proklinjanje i Boga i ljudi. I za jednoga i za drugoga, najljudskije pitanje: Zašto? Teologija danas nema zadaću odgovoriti na to pitanje, nego ga najprije čuti, osloboditi ga od zaglušujućih politikantsko-religioznih i burzovnih glasova i dati mu da barem odzvanja”. Upravo tako, pitanjem, nerijetko završava i svoje tekstove. Pitanjem koje treba “najprije čuti, osloboditi ga od zaglušujućih politikantsko-religioznih i burzovnih glasova i dati mu da barem odzvanja”. A kada odzvanja, negdje, u podsvijesti, možda ga nekad napokon i čujemo i počnemo tražiti odgovore, počnemo se buditi i onda napokon i liječiti jer smo duhom oboljeli i živimo u vremenu u kojemu je bolesno stanje općeprihvaćeno. U nazivu knjige tri su pojma: zečevi, zmije i munafici. Munafici ili licemjeri već su u naslovu drugog teksta. U pojedinim vremenima, piše Šarčević, bolesti duha se zgusnu i nabreknu do takve opće zaraze da djeluju kao normalna, zdrava stanja.
“I od njih nas nitko ne može izliječiti, jedino mi sami. Ne može ni Bog, jer su posve protiv njega, posve u našoj slobodi i odluci.” Koje su to bolesti duha? Laž je prva, odgovara, druga nijekanje ili odsutnost vrednota, ali i zamjena viših vrednota nižima, a treća je bolest najviše vezana za vjernike – “to svete knjige nazivaju licemjerjem ili munafikom. Kad bismo to preveli u današnji rječnik, onda je to praktični ateizam teista, bezboštvo u vjeri, prividna, izvanjska vjera, nevjernička praksa” (str. 10). Drugi bi dio knjige mogao biti upravo naslov “Zečevi i zmije” iz teksta objavljenog u studenom 2009., koji govori o političkoj odgovornosti: o odgovornosti da se djeluje, jer apolitičnost nije adekvatan odgovor na politiku, a nikako na onu lošu ili zlu. To je “trajno nastojanje da se nepotkupljivo, samostalno, slobodno i istinoljubivo iznosi vlastito mišljenje (…) radi vlastite slobode i dostojanstva, radi istine i pravde koju je dužan zastupati”, piše autor. (…) “To je goruće pitanje u ovoj državi u kojoj su loši i zli političari hipnotizirali gotovo sve, od akademika i intelektualaca, vjernika i nevjernika, velikih i malih” (str. 154.).
Oboljeli duhom
I ta podjela na bolesti duha i licemjerje s jedne i politikantstvo s druge strane privid je jer svaki je tekst, pa tako i cijela knjiga, isprepletena i uvezana pa je kao cjelina dragocjena i važna i može se čitati na nekoliko razina o važnim društvenim, duhovnim, političkim i religijskim temama, i pojedinca i kolektiva, i svaki se pojam – bilo duh, oboljenje, vjera, religija, politika, nacija, oprost, zaborav, pomirenje, licemjerje, suživot, odgovornost, krivnja… – tumači na nekoliko razina.
Tako kada piše o duhovnim bolestima, Šarčević piše i o “intelektualcima oboljelim duhom na potezu između bolnice i akademije” (str. 28) i o ljudima ove zemlje oboljelima od duhovne šizofrenije (str. 11). “Upali smo u moralni defetizam, teško oboljenje duha” (str. 14), pa na str. 114: “U općoj moralnoj dekadenciji, zasigurno, ni jedan autoritet nije toliko nagrižen kao duhovni.” Piše i o vjerničkoj šizofreniji, koju žive mnogi vjernici svih naših vjera, o nacionaliziranoj vjeri, o sprezi religije i politike, o religioznim politikantima i religiji bez Boga. “Primjera sakralizacije politike i politizacije vjere je bezbroj” (…) “Ne vidi li se fatalna opasnost od poistovjećivanja trona i oltara, politike i vjere?”, “Ništa nije toliko postalo religija kao politika”, “U zadnja dva desetljeća mahom su upravo vjernici i njihovi glavari izručili nacionalnom ropstvu vlastitu dušu i slobodu – poništili esenciju vjerničkog identiteta (…) Izručujući se ‘svojoj’ vlasti mnogi su izgubili i bitku i sebe, i identitet i autoritet”. Uloga i odgovornost, ali i snaga pojedinca izuzetno je naglašena – djelovanje izvan tora, izmicanje svjetini ma po koju cijenu, razmišljanje vlastitom glavom, potreba dijaloga, o lažima da smo ‘neutralni’ ili ‘da nas se ne tiče’ – a ustvari sebe oslobađamo od odgovornosti, govori o potrebi da se svatko sam preispita o razini vlastite krivnje, ali i potrebi da se progovori o kolektivnoj odgovornosti. Piše o potrebi kritičkog (slobodnog) glasa, ali i napominje: “Naše je vrijeme potamnjenja, izdaje i sumnje u riječ, u zdravu polemiku. Znanstvena, religiozna, umjetnička i novinarska riječ iznajmile su svoju moralnu (spisateljsku) ulogu politikantstvu – novcu i volji za moć. Ipak, samo će nas moćna riječ – riječ istine, pravde i ljubavi – izvući iz tog mraka”.

zecevi zmije_munafici
Učiniti nešto od sebe
Veliki je broj tema i lekcija koje se mogu iščitati iz ove knjige, pojmovi o kojima svaki pojedinac ima odgovornost razmišljati – o identitetu i krizi identiteta: “Najjači je identitet učiniti nešto od sebe i biti koristan drugima”.
Ništa kao strah ne upravlja ljudima, napominje Šarčević: strah nas čini slugama “beskrupuloznih glupaka i silnika kojima je uspjeh bog, nacionalno sredstvo vladanja, sukob način egzistiranja, a dominacija nad drugima ključ društvenog života”, ali, ne zaboravimo – život je sastavljen od izbora, piše autor, a ima li danas dileme između vlasti i pravde, politike i morala, pita Šarčević. Pred Bogom smo svi jednaki, napominje autor, i jednom ćemo svi stići pred Božje sudište “i nećemo biti suđeni po nacionalnosti, nego po čovještvu”. I dok su “naše religioznosti postale kompenzacijski mit i terapeutski recepti za društvenu nepravdu”, Šarčević knjigu završava dodatnim tekstom “Opijum Herceg Bosna”, objavljen u lipnju prošle godine uz hašku presudu hercegbosanskoj šestorci, “kao priliku da se pregledamo u ogledalu tuđe patnje, da se zasnuje transetnička memorija naše zajedničke tragedije kako bi se ušlo u žuđenu društvenu katarzu”. Za kraj, pitanje koje odzvanja: okruženi smo zečevima, zmijama i munaficima, znamo to, ali koliko se borimo protiv njih u nama samima i koliko smo krivi i odgovorni za vlastitu bolest duha? (U naslovu i podnaslovu ovog teksta citirali smo urednika knjige Ivana Lovrenovića, a u sutrašnjem Dnevnom listu objavljujemo intervju s fra Ivanom Šarčevićem: o knjizi, našim zečevima, zmijama i munaficima)
Ivan Lovrenović: Plemeniti nemir i odgovornost
Evo što o ovoj knjizi i njezinu autoru za Dnevni list kaže urednik knjige Ivan Lovrenović:

“Bosanski franjevac, profesor pastoralne teologije i katehetike na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, gvardijan samostana sv. Ante na Bistriku u Sarajevu, dr. fra Ivan Šarčević prije svega je – čovjek intelektualnoga i etičkog nemira. Da u moju kompetenciju spada, kao što ne spada, mogao bih reći i – autentičnoga kršćanskog nemira. Iz njega, i iz odgovornosti prema svome svijetu koja je drugo ime toga nemira, fra Ivan Šarčević je u razdoblju od 2006. do 2012. godine kao glavni urednik razvio franjevački mjesečnik Svjetlo riječi (u tijesnoj suradnji s fra Miljenkom Petričevićem kao ravnateljem od 2003. do 2012) u najdinamičniji, najkvalitetniji i najotvoreniji vjersko-kulturni list na prostoru bivše Jugoslavije. Ono Svjetlo riječi, koje je za urednikovanja Šarčevićeva dosljednog nastavljača dr. fra Drage Bojića, umjesto da mu se dopusti da ga razvija dalje – birokratskim postupkom nerazumno eutanazirano. Plemeniti nemir i odgovornost o kojima govorim Šarčevića su motivirali i na javni angažman u obliku kolumni što ih je pisao u Oslobođenju od 2007. do 2010. godine, koje predstavljaju najveći dio sadržaja knjige Zečevi, zmije i munafici. Zato je u našem kulturnom prostoru ova knjiga sasvim jedinstveno štivo, koje u organsku cjelinu autorskoga izraza i stava spaja bavljenje profanim temama aktualne svakodnevnice i nepotkupljivo zastupanje visokih intelektualnih i etičkih vrijednosti”.

Autorica Andrijana Copf dnevni-list.ba

Fotografije: knjiga.ba i lupiga.com

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close