Koliko građani mogu da podnesu da im se odozgo nameće način rasuđivanja i ponašanja? Spektakularne zabrane izgledaju kao strategija zamagljivanja stvari, smatra pisac Stanislav Štrazburger.
Da li se uloga države sastoji u tome da za mene, moju porodicu i čitave društvene grupe, koje su, zanimljivo, nazvane rizičnim (ko tu i šta rizikuje) određuje kakvim opasnostima treba da se izlažemo? Da li je to što zovemo solidarnošću sa tim grupama zapravo samo veliko odsustvo solidarnosti sa mnogim drugim ljudima čija se egzistencija zbog zabrane izlaska i restrikcija javnog života bukvalno urušava?
Sredstva kojima se politika trenutno služi odavno su prevazišla zdravstveno-epidemiološke aspekte situacije. Država šalje na ulice policiju (u nekim zemljama i vojsku) da bi zatvarala i nadzirala svoje građane. Tvrdi da to čini u cilju zaštite mene i mojih bližnjih: ili mrtvi ljudi, ili egoistične slobode. No, zar to ne zvuči pomalo sumnjivo? Zar država nije odjednom počela da se ponaša kao roditelj-nasilnik koji nadzorom i kaznama hoće da zaštiti svoju djecu od njih samih?
Za šta se staraju?
Umjesto da se osjećam zbrinuto, ojsećam se loše. Jer, ako se država zaista toliko stara o mom zdravlju, zašto je tako troma kada je riječ o odavno poznatim rizicima po zdravlje? Ona zarađuje na duvanu i alkoholu. Ponaša se zapanjujuće uzdržano prema industriji prehrane u kojoj otrovi poput šećera ili štetnih masti imaju važnu ulogu. Po svemu što znamo, takve stvari prouzrokuju više umiranja i patnji nego korona.
I ne samo to. Koliko god bile različite vlade zemalja kao što su Poljska, Španija, Italija i Njemačka, one u korona-krizi sprovode vrlo slične krupne zahvate u naš psihički, socijalni i ekonomski život. A istovremeno spektakularno zakazuju na logističkom i upravno-tehničkom planu. Zašto oboljeli iz jedne regije ne bivaju sistematski transportovani u druge regije, kako bi bili spaseni umiranja u prepunim bolnicama u pojedinim žarištima? Postoje Bergamo i Madrid, ali i mnoge regije u kojima je broj oboljelih nizak. A ako se pogleda na kompletnu EU, u svakom trenutku ima dovoljno kreveta na odjeljenjima za intenzivnu njegu. Gdje je solidarnost o kojoj nam naše vlade stalno pričaju?
Spektakularne zabrane mi izgledaju kao strategija zamagljivanja pogleda na katastrofalni menadžment. Ljudi ne umiru od virusa, već od disfunkcionalnosti sistema. Izgleda mi da imamo posla sa nesposobnošću koju, emocionalno ucijenjeni, moramo da plaćamo nadzorom i izolacijom. To je kao neka nova vrsta populizma – zdravstveni populizam.
Matrica brojki i slika
U poplavi brojki i slika koje hoće da me ubijede da me najpreciznije informišu o takozvanoj katastrofi, obuzeo me je jak osjećaj da me manipulišu. Jer, pri pažljivijem posmatranju, ti matmatički modeli širenja epidemije te broj mrtvih i bolesnih izgledaju mi kao proizvoljne konstrukcije. Pitanja šta se tačno broji, kako se mjeri i o čemu se zapravo izvještava, u najvećoj mjeri su potisnuta. Poplava informacija izgleda kao matrica koja gazi sve pred sobom, hipnotiše i smatra da je uvijek u pravu, ali njen odnos prema svijetu je, blago rečeno, difuzan.
Pri tome je ta matrica mnoge Evropljane bacila u ekstemnu nesigurnost. Mnogi su brzo počeli da vjeruju da je legitimno žrtvovati slobodu i etičke vrijednosti u ime onog što je proglašeno za solidarnost i opšte dobro. Bojim se da nam se mnoge te slobode više neće vratiti. Baš kao što je dio njih već i poslije takozvanih islamističkih napada prestao da postoji – i nije se vratio.
Stanislav Štrazburger, autor kolumne je pisac i menadžer u kulturi
Jer, sa zdravstvenim populizmom i matricom, širi se, kao i onda, autoritarnno duhovno naslijeđe. S jedne strane, odmah se našlo dovoljno zabrinutih građana koji su zvali policiju da bi naučili pameti šetače u parkovima i učesnika ozloglašenih „korona-žurki”. Da li sa našom demokratijom i našom vjerom u građansku solidarnost stvari stoje toliko loše da nismo u stanju da pokažemo ni minimum povjerenja u ljude koji nas okružuju, već se odmah obraćamo aparatu državne sile?
Istom brzinom su se pojavili i oni koji su počeli glasno da razglabaju kako su „već imali i previše od ovog svijeta”. Da sada konačno vlada mir, da je na ulicama manje ljudi, da ne mora da se ulazi u avione, da može da se odahne. No, da li nam je za to potreban globalan lockdown? Može li se poći od toga da se svako u svojoj kući osjeća dobro zbrinuto i da živi bez straha od budućnosti? Koliko je mnogo – ili malo – ljudi koji se osjećaju tako?
Istorija koja se ponavlja
Zdravstveni populizam, moć matrice i očekivanja zabrinutih građana da država stvori sigurnost pa neka košta šta košta, podsjeća na onaj drugi populizam: na rat protiv terora. Ima zapanjujućih paralela. Slično primjeru sa duvanom i alkoholom, i tada države koje su se tobože toliko angažovale u borbi protiv terorizma nisu smanjile, već su povećale svoju proizvodnju oružja.
Postoji isto tako poplava slika i „činjenica” koje „dokazuju” opasnost. Počinjani su ratovi, čitave društvene grupe su stavljane pod generalnu sumnju, i mnogi njihovi običaji su stigmatizovani. A preostali građani su u istom dahu podrvgnuti strožijem nadzoru.
Napadi su sada prošlost. Broj njihovih žrtava je ostao nesrazmerno nizak u odnosu da broj žrtava „sredstava” upotrebljenih u borbi. Pri tome su ta „sredstva” – u ime opšteg dobra i bezbjednosti – i dalje u upotrebi: ratovi protiv terora se još uvijek vode, nadzor, restrikcije i stigmatizacija, kao i društveni eksploziv, još uvijek postoje. Hoće li tako biti i sa virusom?
dw.com
Stanislav Štrazburger je pisac i menadžer u kulturi. Njegov posljednji roman „Trgovac pričama” je izašao 2018. Autor je rođen u Varšavi i živi u Berlinu, Varšavi i različitim mediteranskim gradovima.
