PolitikaRegion

Zdravko Mršić: Turska se vraća u Aziju

Zdravko Mršić: TURSKA SE VRAĆA U AZIJU

U „stoljeću sedmom“ Arapi su počeli stvarati islamsko carstvo u Aziji i Africi, a bili su zauzeli i dio današnje Španjolske. Seldžuci su se uspostavljali kao narod od devetog stoljeća, a islamsko carstvo imali su u jedanaestom i dvanaestom stoljeću.Njihovo jecarstvo također bilo prvobitno u Aziji. Osmanski Turci su se bili usmjerili na Europu. Osman I je uspostavio prijestolnicu u Bursi na azijskoj obali Mramornog mora. Murat I prenio jeprijestolnicu 1369. godine u Edirne u Europi, a Mehmed II 1453. godine uzeo jeza prijestolnicu osvojeni Carigrad. Za Arapa i Seldžuka bogatstvo je bilo u Aziji, a od Renesanse su gospodarska dinamika i bogatstvo bili u Europi. Turci su pod Bečom zadnji put bili 1683. godine, a 1697. godine bili su potučeni u bitci kod Sente. To je bio početak kraja pravog Turskog carstva.

Ipak, Turci su nastojali postati i ostati europskom silom. Koncem devetnaestog stoljeća industrijalizirana Europa zašla je u Tursko carstvo investicijama u naftu i infrastrukturu. Od 1903. do 1940. godine gradila se željeznička pruga od Carigrada do Bagdada. Turska se nadmetala s Rusijom za europski kapital. Uoči Prvoga svjetskog rata mladoturci supod utjecajem Francuske od Turskog carstva nastojali napraviti liberalni i liberalistički režim. Poslije tog rata Mustafa Kemal (Ataturk) nastojao je od propalog nesuđenog europskog carstva napraviti bar europsku neislamsku, građansku državu. On je uspostavio jednopartijsku militarističku državu, iako je nominalno imao parlamentarnu demokraciju. Vojska je bila krajnji lijek protiv islamizma i građanske demokratske anarhije, kakva je vladala u europskim kapitalističkim državama.

Poslije Drugoga svjetskog rata Turskaje u strahu od komunističke Rusije pristalabiti instrument SAD i NATO-a, kao stup obrane „južnog krila“ Europe. Kad je minula sovjetska komunistička opasnost Turci su počeli razmišljati o novoj ulozi i položaju svoje zemlje u Europi i u svijetu. Nakon kaotičnog posljednjeg desetljeća minulog stoljeća u novom stoljeću došlo je do uspostave islamističke vlade Tajipa Erdogana i do procvata turskog gospodarstva, jer je kapital iz obrane bio usmjeren u gospodarstvo. Po staroj osmanskoj navadi usmjerenja na Europu Turska je ipak nastojala (kao i Hrvatska) stupiti u Europsku uniju, u koju se bila izrodila nekadašnja Europska ekonomska zajednica, u kojoj su Turci bili dobri i korisni „gastarbajteri“.

Prestanak Hladnog rata unio je veliku prekretnicu u svjetsku politiku. Kapital koji je bio nakupljen u SAD i koji je tu državu rabio kao svoje uporište počeo je nemilosrdnu globalizaciju svijeta putem slobode kolanja kapitala i uspostave svjetskog slobodnog tržišta. Gospodstvo američkog kapitala te politička hegemonija SAD nad svijetom trajali su samo jedno desetljeće. Od 1989. godine Rusija,koja raspolaže golemim zemljopisnim prostorom,oporavlja se nakon sloma pod Gorbačovom i Jeljcinom u pravu velesilu. Kina je u isto vrijeme prvi put u svojoj povijesti stupila na svjetsku političku, gospodarsku i vojnu pozornicu. Tad je Europa počela propadati pod teretom središnje briselske vlasti, kakvu Europa prije nije ni imala ni podnosila.

Nasuprot propadanju Zapada – i SAD i EU –na širokom prostoru Eurazije, koji obuhvaća 4 milijarde pripadnika starih, a vitalnih naroda, odvija se silna gospodarska i politička dinamika. Šangajska skupina za suradnjuokuplja oko pitanja gospodarstva i sigurnosti, a ne oko ljudskih prava, ideologija i vjera najmnogoljudnije kontinentalne zemlje Eurazije od Kine do Bjelorusije. Zemlje ŠSS-a posebno se skrbe za gospodarsku i sigurnosnu obnovu Afganistana. Neuspio državni udar u Turskoj i odgovor turskih vlasti na taj pokušaj zapodijevanja građanskog rata, kakvi već bukte u brojnim zemljama,pokazuju da se Turska počela vraćati Aziji. Promjena turskog geopolitičkog usmjerenja postala je uočljivom u samo tri burna tjedna od 27. lipnja ove godine – kad je objavljeno pismo isprike turskog predsjednika ruskomu i izražavanja sućuti obiteljima poginulih ruskih vojnika, koje je bilo poslano 23. lipnja – do neuspjeha državnog udara 16. srpnja. Do takve promjene došlo je dolaskom 25. svibnja na čelo turske Stranke pravednosti i napretka i turske vlade Binalija Jildirima.

Od te smjene na čelu vlade Turska je prestala pomagati ISIL u Siriji i Iraku. Prešutno je uspostavila primirje s Kurdima u Turskoj, a oni su prestali napadati turske policajce i vojnike. Uspostavila je prve doticaje s vladom Sirije. Dana 26. lipnja normalizirani su odnosi Turske s Izraelom. Dana 28. lipnja ISIL je napao aerodrom u Carigradu i usmrtio 40 ljudi,  na što je predsjednik Putin izrazio sućut predsjedniku Erdoganu. Samo dan kasnije Rusija je ukinula glavninu mjera određenih protiv Turske nakon obaranja ruskog borbenog zrakoplova nad Sirijom. Prvog srpnja ministra vanjskih poslova Turske Čavušoglua primio je u Sočiju ruski ministar Lavrov. Dogovoren je posjet turskog predsjednika Rusiji, koji je nakon pokušaja državnog udara odgođen za početak mjeseca kolovoza ove godine.

Tko je pomno pratio istupe turskih državnika nakon obaranja ruskog zrakoplova 24. studenoga prošle godine mogao je po neusklađenim službenim objašnjenjima djelovanja dvaju turskih zrakoplova protiv jednoga ruskoga zaključiti da su vodeći turski državnici bilikao i ruski iznenađeni obaranjem zrakoplova. Tadašnji premijer Davutoglu tvrdio je da je on osobno zapovjedio obaranje aviona; zrakoplov je bio prvo četiri sekunde pa zatim sedamnaest sekunda u turskom zračnom prostoru; turski piloti upozorili su nekoliko puta rusku posadu da je u turskom prostoru; itd. Očito je da je naputak za rušenje ruskog zrakoplova došao mimo zapovjednog lanca u turskom zrakoplovstvu i iznad njega. Tu provokaciju izveli su turski piloti u vrijeme kad je godišnja gospodarska razmjena između Rusije i Turske bila 40 milijarda dolara, s programom da se u 2020. godini ona poveća na 100 milijarda dolara. Sad su dvojica turskih pilota, koji su izveli provokaciju kojom su pokvareni rusko-turski odnosi, pod istragom kao i njihovi zapovjednici uključujući zapovjednika zračnog uporišta Indžirlik zbog sudjelovanja u pobuni. Istraga će vjerojatno otkriti tko je zapovjedio obaranje ruskog zrakoplova.

Očito je da je žuran i nedovoljno pripravljen državni udar trebao spriječiti odmetanje Turske od Zapada i njezin povratak Aziji, koji vodi usporedo preko Moskve, Teherana i Damaska. Turska nije europska zemlja. Ona nije u Europi dobrodošla. Turska je u Europi strano tijelo. Turska je to potvrdila 21. srpnja suspenzijom zapadnjačkeMeđunarodne konvencije o ljudskim pravima. Turska ne spada u Europu, nego u Aziju. Turska se pretvara u zemlju azijske demokracije. Tursku u Aziji očekuju ortakinje, koje gotovo sve imaju de iure ili de facto jednostranački politički sustav, uključujući i Japan. Turska bi u Europi mogla biti ili agresor kao za vrijeme prošlogodišnjeg izbjegličkog vala ili sredstvo SAD za borbu protiv izmišljene ruske agresije. Turska se konačno vraća Aziji. Turska se vraća samoj sebi.

 

Prvi objavio: Eho.com.hr

 

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close