Što naša djeca uče u školama?
Je li moguće da u zemlji u kojoj jedan nastavnik djecu uči da mu se domovina zove Hrvatska, drugi Srbija, a treći Bosna, mogu napraviti jedinstveni obrazovni program po kojemu će osim zbrajanja i oduzimanja još pokoja činjenica biti ista?
Nije toliki problem što u Bosni i Hercegovini egzistiraju tri obrazovna sustava i njihovi školski programi, nego je problem što su ti programi većinom u službi nacionalističkih politika, o čemu se malo priča, a znanje je krhko, pogotovo dječje. Ono što se prvobitno nauči, kasnije se teško ispravi, tako da naša djeca nerijetko odrastu u ‘(ne)točnom (ne)znanju’.
Predstavnici međunarodne zajednice godinama se nisu ustručavali reći kako sadržaji nekih udžbenika potiču na mržnju, kako djecu u jednoj državi ne mogu više učiti povijest i kulturu neke druge države i pritom ih držati u uvjerenju kao da u ovoj zemlji nitko, a pogotovo pripadnici drugog naroda, nisu dali nikakvog udjela.
Obrazovanje samo po sebi trebalo bi biti pravično, što suštinski podrazumijeva da društvo i obrazovni sustav u potpunosti budu odgovorni i pruže kvalitetu svojoj djeci. Pojam kvalitete u bh. obrazovnom sustavu često se mora redefinirati kako bi u nastavne planove i programe i nastavne metode bile uključene vrijednosti, otvorenosti, tolerancije, relativnosti kritičkog razmišljanja, no ni nadležni nisu ‘čisto definirali’ ovaj pojam kvalitete u svojim vlastitim praksama, pa ga je teško primijeniti i u ostalim sustavima.
Godinama u brojnim štrajkovima prosvjetara se dokazuje da je obrazovni sustav u teškoj krizi moralno i financijski. Učitelji, nastavnici i profesori na rubu apatije čekaju bilo kakve pomake, a učenici, pogotovo osnovnoškolci, često dezorijentirani ne razumiju kako to da u istoj zemlji, u istom razredu, iz istog predmeta stoje različite informacije.
Konkretan primjer za zadnje navedeno je primjedba jedne majke, koja je u udžbeniku za šesti razred, osnovnih škola koje rade po hrvatskom planu i programu, u popisu predložene literature imaju udžbenik Gea, udžbenik geografije za šesti razred, nakladniak i izdavaša Školske naklade Mostar. -U lekciji koja se bavi jezicima Europe kao i jezik koji se koristi u Bosni i Hercegovini naveden je bošnjački. “Ukoliko i sami nastavnici ne primijete grešku, djeca uče lažan, najosnovniji podatak o zemlji u kojoj žive” kaže ova majka.
U kontaktu sa Školskom nakladom Bljesak.info doznaje da se vjerojatno potkrala greška, često se i preuzimaju neka izdanja udžbenika, pa se u recenziji nažalost može ovako nešto dogoditi, rekli su nam. Svaku opasku Školska naklada će dobronamjerno i u potpunosti prihvatiti radi djece i njihovog budućeg školovanja, a naravno uraditi će se prepravka za sljedeće izdavanje. ŠN se ispričava radi greške, no s obzirom da se navedena greška nalazi u izdanju iz 2009. godine do sada je već izišla iz prodaje.
Knjige su za bh. školarce postale mentalna okupacija, jer sam obrazovni sustav u BiH je (nenamjerno) osnova za zasnivanje mržnje, a nastavnički/profesorski kadar, nerijetko je subjektivan i neprofesionalan (čast izuzecima). Jedino što nam ostaje je nadati se pozitivnim promjenama u obrazovnom sustavu.
Vlast koja ulaganje u obrazovanje ostavlja za neka ”bogatija” vremena, zapravo je nesposobna vlast, koja nikada ni neće dovesti do tih vremena. Ništa nije toliko skupo kao loše obrazovanje. Platon kaže “Znanje koje imamo je samo mrvica onoga što nemamo” a kakvo će znanje naša djeca imati?
(Bljesak.info)
