Gdje je granica do koje gospodari mogu ići?

Odbranu Opće bolnice u Sarajevu treba zapamtiti, bez obzira na to ko će na koncu pobijediti. Bez obzira na to što je u toj borbi moguće dobiti bitku, ali ne i rat.

Ta odbrana pokazuje da bosanskohercegovačko društvo još uvijek nije braindead: u svakom slučaju nije mrtvo u mjeri u kojoj to žele oni koji tim društvom gospodare. U tom smislu ono je, uprkos ratnim i mirnodopskim razaranjima kojima je Bosna i Hercegovina bila izložena, daleko vitalnije od crnogorskog društva, na primjer.

DOKLE GOSPODARI MOGU IĆI

Pokazuje, potom, gdje je danas granica, dokle gospodari mogu ići a da ne izazovu povratnu reakciju, neku vrstu samo-organizovanja, neku vrstu političkog odgovora. Granica se, uzgred, svakako ste primijetili, neprekidno pomjera na našu štetu.

Pokazuje, takođe, kako su u ovoj fazi raspada naših društava, jedini učinkoviti, stoga jedini zaista politički odgovori oni koji su artikulisani van institucija sistema, van zadate igre političke reprezentacije. Kada imate problem koji ne želite riješiti, osnujete komisiju i otvorite parlamentarni i takozvani javni dijalog/raspravu. Kada se iscrpe sve „demokratske procedure“, stvar riješite golim pravnim nasiljem, što je metod koji se naziva „legalistički“ – tako što parlamentarnom većinom legitimišete pravnu odluku kojom se legalizuje lopovluk. Stvar riješena, idemo na sljedeću privatizaciju i sljedeći korak u EU integracijama.

Pokazuje, potom, da se oni! zaustave tek onda kada postane očito da bi ono što će uslijediti, nastave li ono što su započeli, mogao biti svojevresni passage à l΄acte. Šta pod tim podrazumijevam?

U kliničkoj psihijatriji passage à l΄acte označava impulzivni nasilni ili kriminalni čin koji označava trenutak kad subjekt s nasilnih misli ili namjere pređe na djelo. Kriminalni čin, ovdje, očito nije sampassage à l΄acte, nego ono što ga izaziva. Passage à l΄acte će, naravno, biti osuđen i sankcionisan, ali on za gospodare uvijek nosi opasnost, jer podrazumijeva slom simboličke i društvene mreže koja ih štiti i iza koje su sakriveni. Slučaj Opće bolnice u Sarajevu je čist primjer dominantnog (formalno demokratsko-tranzicionog, u suštini nacionalističko-pljačkaškog) diskursa koji doseže vlastiti limit, stoga se u njemu pojavljuju pukotine iz kojih izbija ono realno. A to je smrtna prijetnja poretku.

KADA GOSPODARI ČEKAJU

Šta tada gospodari čine? Sačekaju. Ponovo učvrste svoj diskurs, nastave sa mrcvarenjem i u nekom trenutku budućnosti, kada procijene da neće biti otpora, pokušaju ponovo. Vrijeme uvijek radi za njih. Vrijeme je prvo što su privatizovali, ono je resurs čijim su prisvajanjem stekli moć.

Otud ne čudi da je, čak i u Novom zavjetu (uostalom, u sve tri abrahamske – može i ibrahimske – religije), kraj vremena pretpostavka za bolji i pravedan svijet. Novi zavjet, podsjetimo, završava svojevrsnim – ili treba reći: ultimativnim – passage à l΄acte: Apokalipsom, božanskim revolucionarnim nasiljem, kojim se ukida ne samo svijet sa svojim vrjednosnim i pravnim poretkom, nego i vrijeme kakvo znamo.

Ali… iskustvo nas uči da bolji svijet i bolje vrijeme nikako da dođu. Nego neprekidno prolaze. Otud nam, umjesto nade u bolje sutra, ostaje nostalgija za boljim juče: obrnuta eshatologija.

Tim prije treba zapamtiti odbranu Opće bolnice, jer bismo jednoga dana na današnjicu mogli pokazivati kao na bolju prošlost, na vrijeme kada ovo što nam rade nije moglo proći.

Iskustvo je, kažu mudri ljudi, precijenjeno. Iskustvo je okov. Ostvarenje utopije je moguće jedino uprkos iskustvu.

Dobro. Može i tako.

(zurnal.info)