Dino Abazović: Pitanje je koliko društva “uče” iz povijesno najtežih lekcija

“Čast mi je biti inicijalnim supotpisnikom otvorenog pisma koje su javnosti ponudili intelektualci širom svijeta. Pismo je u naslovu imalo ključnu riječ – promjena. Promjene za Grčku, promjene za Evropu, promjene za sve. Ono što je okupilo inicijatore pisma, ali i velik broj ljudi koji su naknadno potpisali pismo, bio je apel da se grčkom narodu, prije svega, dozvoli da slobodno bira na izborima, da kažu ‘ne’ humanitarnoj katastrofi koja im prijeti”, kaže profesor Dino Abazović za Novo vrijeme

Piše: Ibro Čavčić

Premalo je novinskog prostora, a previše tema o kojima bi se moglo razgovarati s Dinom Abazovićem, profesorom sociologije religije na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. No, u intervjuu smo se ipak uspjeli dohvatiti mnogih tema: od utjecaja religije na bh. društvenu zbilju, korelacije između religije i politike, sekularizacije, religije i evropskih integracija, “građanskog koncepta”, pa i grčke Syrize.
NV: Konfesionalni identiteti bili su ključan faktor u genezi formiranja dominantnih etnonacionalnih kolektiviteta na ovim prostorima. Koliko religija danas utječe na bosanskohercegovačku društvenu zbilju?

Kao i u većini višekonfesionalnih i pluralnih društava. U principu, bar kad je evropski kontekst u pitanju, govorimo o tri ideal-tipska modela, a Bosna i Hercegovina nije izuzetak. Prvi model je “vjerovanje u pripadanju”, drugi model je “vjerovanje bez pripadanja” i treći model je “pripadanje bez vjerovanja”. Ovisno o pojedincima i grupama, odnosno njihovim tendencijama da budu obuhvaćeni ovim modelima, ovisi i utjecaj religije na društvenu zbilju. Također, važan je i odnos organizirane religije i države, koji nije do kraja izdiferenciran. Na stranu Zakon o slobodi vjere, crkava i vjerskih zajednica na nivou države, dvije od tri dominantne religijske zajednice su nominalno riješile određeni dio pitanja u tom odnosu, i to posebnim ugovorima s državom – Katolička crkva konkordatom, a Srpska pravoslavna crkva bilateralnim ugovorom s elementima međunarodnog ugovora. Ugovor države i Islamske zajednice još nije potpisan. Vezano za ovo pitanje, treba napomenuti da je religija snažno prisutna u javnom životu u Bosni i Hercegovini, a to je od devedesetih godina prošlog stoljeća do danas značajna karakteristika. Govorim, dakle, o situaciji “teizama s izuzetno značajnim javnim funkcijama”.
NV: Denacionalizacija vjere i desakralizacija politike. Koliko su ti procesi neophodni u uvjetima u kojima živimo?

Ako sumiramo prethodnih 20 godina takozvane tranzicije, smatram da je bilo koji odgovor izuzev “neophodni su” intelektualno i iskustveno neutemeljen, time u krajnjem i nepošten. Niti nacionaliziranje religije niti sakraliziranje politike nisu običnom čovjeku donijeli ništa dobro, ogromna manjina je na dobitku, ogromna većina na gubitku. I pritom uopće ne mislim samo na materijalnu dobit; naprotiv, mislim na socijalnu, kulturnu, intelektualnu i, u konačnici, duhovnu dobrobit. Nacionalizirana religija i sakralizirana politika zapravo su fenomeni feudalno-imperijalnih procesa, kad su pojedinci prvo i dominantno pripadali svojoj zajednici i teritoriji, pa tek onda zajedničkom političkom prostoru. Tu nema mjesta za drugog i drukčijeg, prevashodno religijski i kulturološki utemeljenog pripadnika grupe “drugi”, ali i unutar grupe “mi” za one koji misle drukčije. U pluralnim društvima nacionaliziranje religije i sakraliziranje politike neminovno je vodilo konfliktima, nerijetko s najgorim posljedicama. Nažalost, pitanje je koliko društva “uče” iz povijesno najtežih lekcija.
NV: Gdje je Bosna i Hercegovina u procesima sekularizacije?

Sekularizacija je višedimenzionalan fenomen i, zavisno od određenja šta je sekularizacija, mogući su različiti odgovori. Ja sam sklon sekularizaciju tumačiti u takozvanoj neosekularnoj paradigmi, po kojoj individualna predanost pojedinaca religiji, participacija u obredima čak i kad se radi o visokoj stopi populacijske posvećenosti, ne umanjuje principijelnu diferencijaciju religije od oblasti kakve su politika, ekonomija, medicina ili obrazovanje. Ovisno o konkretnim slučajevima, organizirana religija pokušava utjecati na mnoga od spomenutih, pa i na neka druga pitanja i oblasti, ali, u principu, radi se o odvojenosti takozvanih poluautonomnih polja kakva su državne institucije i religijske organizacije. Ako sekularizaciju posmatramo sociološki na tri nivoa analize, istraživanja su pokazala da na nivou društva imamo jače desekularizirajuće procese, na nivou organizacija radi se o približavanju tački neutralnosti, dok na nivou pojedinaca sekularizirajući elementi često imaju primat nad desekularizirajućim, ali i to zavisi od problema do problema, odnosno od konkretnog do konkretnog pitanja. Sve u svemu, smatram da smo kao društvo ipak napravili pomak u razumijevanju da sekularizacija nije pojava koja se isključivo i jedino tumači kao nešto što je antireligijsko, jer je to doista pojednostavljeno i naivno promišljanje. Sekularizacija je proces, političke doktrine koje zagovaraju kakve će biti rezultante tog procesa su nešto sasvim drugo.
NV: Najdominantnije religije u Bosni i Hercegovini nadilaze nacionalnu kolektivnu identifikaciju. Smatrate li da religijsko izjašnjavanje nužno mora značiti i nacionalno?

Konfesionalni identiteti ovdje univerzalnih dominantnih religija, kršćanstva i islama, svakako nadilaze svaku grupnu ili parcijalnu identifikaciju, uključujući i politički najrelevantniju, odnosno nacionalnu. Pritom je važnije da se pripadnost konfesionalnim, odnosno religijskim identitetima, zasniva na cijelom sistemu dogmatskih, etičkih i konačno obredoslovnih normi i praksi koje povezuju sljedbenike određene religije neovisno o njihovom spolu, rasi, naciji, jeziku, starosti, mjestu stanovanja. To ipak ne isključuje situacije u kojima se konfesionalni i nacionalni identiteti preklapaju u mnogim elementima, a bosanskohercegovački kontekst tu nije izuzetak. Tokom povijesti nerijetko imamo situacije da su se nacionalni identiteti razvijali i distinktirali na osnovu konfesije, ali i da je konfesija “dijelila” unutar jednog nacionalnog identiteta. Stoga izjednačavanje religijskog i nacionalnog identiteta mora prethodno uvažiti kako povijesno-društveni kontekst, tako i specifične političke i kulturne pocese koji su se odvijali, odnosno odvijaju u određenom društvu. Religija često ima funkciju kulturne odbrane, i/ili kulturne tranzicije, pa je primjer Bosne i Hercegovine također ilustrativan. Kulturna odbrana je na djelu kad se jedna zajednica putem religijskih institucija štiti od dominacije druge ili drugih zajednica koje su različite religije (ili su bez religije), a kulturna tranzicija kad je u funkciji olakšavanja teške socijalne ili materijalne situacije u kojoj se njeni pripadnici nalaze zbog specifičnih političko-ekonomskih promjena s kojima su suočeni. Kako god, principijelna distinkcija konfesionalnih i nacionalnih identiteta, pokazalo se, vodi stabilnosti sve više pluralnih društava te omogućava jačanje onoga što teolozi nazivaju autentičnom religioznošću.
NV: Koje su osnovne karakteristike religioznosti stanovnika u tranzicijskim zemljama?

U postsocijalističkim tranzicijama, prije svega, u “poželjnijem” javnom iskazivanju religioznosti, povećanoj obrednoj praksi, javnom proslavljanju blagdana, prisutnosti religijskih službenika u medijima i na nereligijskim javnim manifestacijama, neselektivnijoj upotrebi religijskih simbola, bilo to primjereno ili ne… Sve je to dijelom posljedica i prethodnog uređenja društveno-političkih odnosa, ali i mjesta i uloge religije u javnom prostoru te slobodnijeg i samovoljnijeg manifestiranja religije u javnosti. Mođutim, pitanje je da li je to dovelo i do jačanja religijskog identiteta. Mislim da nema mjesta generaliziranju jer je premalo konkretnih istraživanja koja bi potvrdila ili opovrgnula u javnosti prisutne polarizirane tvrdnje, pozitivnog ili negativnog prefiksa kad je religioznost u pitanju. Kad je u pitanju samoidentifikacija, bar kad je BiH u pitanju, nema previše razlike, jer dovoljno je pogledati sve prethodne popise stanovništva i uvidjeti da je religijska samoidentifikacija uvijek na veoma visokoj razini. Više od 90 posto stanovništva imalo je i ima jasno izraženu religijsku samoidentifikaciju tipa “musliman sam”, “katolik sam”, “pravoslavac sam”. Ali samoidentifikacija je tek jedna od dimenzija religioznosti. Kad su u pitanju ostale dimenzije, bar najosnovnije – praksa, znanje, iskustvo, posljedice – stanje se doista mijenja od religije do religije, od zajednice do zajednice, od države do države.
NV: Kako evropske integracije izgledaju iz katoličke, pravoslavne i islamske perspektive?

Sam proces ekonomskog integriranja 1951. i 1957. godine, u podtekstu je imao pomirenje Francuske i Njemačke, te pomirenje protestanata i katolika u takozvanu novu kršćansku demokratiju. Objektivno promatrajući, danas je jedino “neutralna” Švicarska izvan ujedinjenog prostora nekadašnjeg srednjovjekovnog Christendoma. Međutim, ne smije se zaboraviti da je ta ista Evropa danas i ultramoderna zajednica – ultramoderno u kontekstu razmatranja religije danas ne znači manje vjerskog, nego je to ”drukčije” vjersko. U Evropi je javni život bez religije nazamisliv. Kad je u pitanju pripadnost stanovništva Evrope u religijskom smislu, oko 55 posto su katolici, 25 posto su protestanti, oko 13 posto pravoslavci i oko sedam posto muslimani. Ipak, u Evropskoj uniji je oko 57 posto katolika, ostalih kršćana je oko 23 posto, a pripadnika drugih religija, zajedno s onima koji se smatraju nereligioznim, oko 19 posto. Nešto ozbiljnija priča o religiji i evropskim integracijama iznova počinje 2007. godine kad je njemačka biskupska konferencija, povodom 50. obljetnice Evropske unije, predložila da se u Ustavnom ugovoru izrijekom spomene Bog i kršćanski korijeni. Na referendumima u zemljama članicama protiv unošenja odredbe o kršćanskim korijenima Evrope u Evropskom ustavu bili su: Njemačka, Francuska, Velika Britanija, skandinavske države i Španija, tako da inicijativa nije prošla. Kad je u pitanju Katolička crkva, značajan broj papa, od Pia XII do Ivana Pavla II, kao pape su podržavali evropske integracije. Papa Ivan Pavao II. je, uz sv. Benedikta, sv. Ćirila i Metoda proglasio zaštitnicima Evrope. Također je za zaštitnice Evrope proglasio i dvije žene: sv. Brigitu Švedsku i sv. Editu Štajn. Sam Vatikan ima diplomatske odnose s briselskim institucijama, vođstvom Evropske unije i Vijećem Evrope. Već 1970. godine imenovan je nuncij pri Evropskoj zajednici i posebni promatrač u Vijeću Evrope. Skupština predsjednika evropskih biskupskih konferencija je 1971. godine odlučila da se osnuje Vijeće biskupskih konferencija Evrope (CCEE). Početkom XXI. stoljeća priključivanjem Evropskoj uniji nekoliko zemalja, čije je stanovništvo po konfesionalnoj pripadnosti većinsko pravoslavno – Rumunija, Bugarska, Kipar, a odranije je tu Grčka, povećao se udio pravoslavnog stanovništva u EU. Iako članstvo u Evropskoj uniji daje šansu pravoslavcima da izbliza upoznaju zapadne kršćane (katolike i protestante), nerijetko kod njih potiče i strah od asimilacije. I dalje je možda najznačajnije pitanje zapravo pitanje Rusije. Ruska pravoslavna crkva je odredila svog delegata u Briselu tek 2002. godine. I islam je religija Evrope, kao i kršćanstvo, i stoljećima je prisutan na njenom tlu (Španija, Sicilija, Balkan, Rusija). U Evropi muslimani stoljećima žive na njenom tlu, a tu su i oni koji su imigranti ili potomci raznih imigrantskih grupa. U više zapadnoevropskih zemalja (Francuska, Njemačka, Velika Britanija) nalazimo drugu, treću, pa i četvrtu generaciju muslimanske populacije. Prema podacima Centra za evropske političke studije (Brisel), u zemljama Evropske unije je posljednjih pet-šest godina živjelo petnaest miliona muslimana. Institucionalno je islam u Evropi prisutan posredstvom Federacije islamskih organizacija u Evropi i Evropskog vijeće za fetve i istraživanja (ECFR).
NV: Je li tačno da nema mira među narodima dok ne bude mira među religijama?

U principu, da. Ta čuvena sintagma Hansa Künga i njegove glasovite Fondacije Welthethos u nastavku glasi “…nema mira među religijama bez dijaloga među njima”. A to, prije svega, zahtijeva međusobnu otvorenost partnera u dijalogu. Tamo gdje je ima više, postignuti su bolji rezultati, tamo gdje ne dozvoljavamo drugom da se sam predstavi i vodimo dijalog s našom predstavom o tome ko je i šta je drugi, rezultati izostaju.
NV: Proteklih godina su religijske zajednice zaustavljale, blokirale proces pomirenja među balkanskim narodima. Može li se danas kazati da se taj trend “proizvodnje neprijatelja” među religijskim zajednicama mijenja, da ide nabolje?

Možda je nezahvalna konstatacija da su blokirale proces, ali ponekad, čini se, nisu svjesne svoje uloge u tom procesu, odnosno, da su mogle učiniti više, mogle su. Smatram da postoji veliko neiskorišteno polje i resursa i mogućnosti, religijski potpomognuto i inspirirano, da se i u tom pogledu učine koraci naprijed. Međutim, ja i dalje stojim na poziciji da je prije svega potrebno otvoriti autentičan dijalog unutar religijskih zajednica o potrebi međureligijskog dijaloga i pomirenja, i tek kad postoji konsenzus o tome, kao i o konkretnim modelima djelovanja, početi djelovati i krenuti ka “drugom”. Konačno, religijske zajednice bi trebale sagledati “tamnu stranu” svoje prošlosti i suočiti se s njom za dobrobit generacija koje dolaze.
NV: Prije skoro deceniju u bh. medijima se vodila rasprava između dva “tabora” intelektualaca o pitanjima sistemskog preustroja. Jedni su zagovarali građanski koncept po principu “jedan čovjek – jedan glas”, a drugi konsocijacijski model. Vi ste bili među prvima. Vjerujete li danas da bi građanski koncept mogao biti, prije svega, prihvaćen, a onda i održiv, s obzirom na to da postoji brojčana prevaga jednih u odnosu na druge narode?

Pa sad, da sam pripadao taborima, nisam, ali da sam od drugih svrstavan u tabore, evidentno jesam. U situacijama i prilikama u kojima sam iznosio svoje mišljenje i pisao o tome, polazio sam s pozicije da je situacija u Bosni i Hercegovini od Dejtona naovamo kreirana ustavno-institucionalnim aranžmanima, koji su u osnovi konsocijacijski i diskriminirajući prema iznimo velikom broju stanovnika naše države. I to ne samo prema onima koji su svrstani pod kategoriju “ostali”, već i prema pripadnicima konstitutivnih naroda. Nominalna ravnopravnost grupa ne znači da pojedinci koji im pripadaju nisu diskriminirani. Jasno je da to nekad ovisi o tome kako se izjašnjavate ili ne izjašnjavate u nacionalnom smislu, u kojem dijelu države imate mjesto boravka, a u kojem dijelu stanujete, kojoj političkoj partiji pripadate i slično. Niti se radi o dilemi “jedan čovjek – jedan glas” nasuprot nekim kompleksnijim izbornim sistemima jer, podsjetit ću vas, prvi višestranački izbori u BiH su provedeni upravo po principu “jedan čovjek – jedan glas”, bez kvota, pa je vlast još tada formirana bez preglasavanja ili majorizacije. Ostajem i dalje na poziciji da je neprihvatljivo da država sistematski diskriminira svoje građane po bilo kojem osnovu te da je moguće pronaći balans između individualnih i kolektivnih prava njenih stanovnika, a to evidentno nije slučaj s dejtonskom armaturnom konsocijacijom.
NV: Je li građanski koncept odgovor na sve naše ovdašnje brige?

Ovisi o tome šta ko podrazumijeva pod građanskim konceptom. Kad god su u povijesti ove države pojedinci trpili nepravdu, na osnovu kolektivnih identiteta kojima pripadaju, ali i zbog nepripadanja, situacija je bila loša po sve njene stanovnike. Mislim da kao pojedinci, pa ako hoćete i kao građani, moramo imati jednake mogućnosti baš zato što smo građani, ali i zato što zajednički moramo dijeliti odgovornost za dobrobit svih, svako u svojoj oblasti i na osnovu svojih mogućnosti. Često uljuljanost u apstraktno kolektivno amnestira pojedinačnu odgovornost njenih pripadnika. A radi se doista o obavezama kako bismo imali bolje sutra, ne o pravima.
NV: Prema nekim evropskim autorima, religijsko i političko u islamu je neodvojivo. Veže li se islam nužno za šerijat i ograničava li mu to dijalog sa Zapadom?

Već smo se previše načitali i naslušali “orijentalističkih” teorija kako je islam nekompatibilan s demokratijom. To je pojednostavljena polazna premisa iz koje ne razaznajemo koji islam i koja demokratija? Niti su manifestacije organizacije života zasnovane na interpretaciji islamskih principa, niti su forme organizacije života koje imaju demokratske forme istoznačne. Na primjeru Bosne i Hercegovine vidljivo je da je više nego moguće u evropskom konktekstu imati muslimane kod kojih iz niza povijesnih razloga šerijatske norme prestaju biti pozitivno pravo i transformiraju se u vjerske, etičke ili običajne norme muslimana. I nisu nekompatibilne s demokratijom niti su prepreka dijalogu s nemuslimanima.
NV: Neki teoretičari jednim od zakona politike smatraju da se iz kriza javljaju lijeve radikalne ili desne represivne političke tendencije. Danas, unutar granica Evropske unije, imamo upravo tu raznolikost oba politička spektra. Bili ste među intelektualcima koji su prije izbora u Grčkoj podržali Syrizu. Koje su tendencije koje Syriza sobom nosi u Evropu, koja u posljednje vrijeme sve više naginje desnici?

Da, bila mi je čast biti inicijalnim supotpisnikom otvorenog pisma koje su javnosti ponudili intelektualci širom svijeta, među njima našoj stručnoj i široj javnosti možda najpoznatiji Giorgio Agamben, Ettiene Balibar, Judith Butler, Noam Chomsky, Coustas Douzinas, Mary Kaldor, Chantal Mouffe, Saskia Sassen, Immanuel Wallerstein, Santiago Zabala, Slavoj Žižek. Među regionalnim potpisnicima su Nadežda Čačinović, Srećko Horvat, Rastko Močnik, Andrej Nikolaidis, Igor Štiks. Pismo je u naslovu imalo ključnu riječ – promjena. Promjene za Grčku, promjene za Evropu, promjene za sve. Ono što je okupilo inicijatore pisma, ali i veliki broj ljudi koji su naknadno potpisali pismo, bio je apel da se grčkom narodu dozvoli, prije svega, da slobodno bira na izborima, da kažu “ne” humanitarnoj katastrofi koja im prijeti te da pokušaju ponuditi alternativu u Grčkoj, u smislu društvene i demokratske preobrazbe i reforme. Kad već spominjete Syrizu, široku koaliciju različitih partija i društenih pokreta, uključujući i ultraljevičare, ona je prije izbora ponudila program borbe protiv humanitarne krize, obećala obnoviti kolektivne ugovore i boriti se za prava radnika te raditi na kreiranju pravičnog sistema oporezivanja i demokratizirati politički sistem. Istovremeno, na evropskom niovu to bi moglo značiti početak novog projekta, veoma potrebnog “Eropskog New Deala”, zasnovanog na inkluzivnom razvoju, kooperaciji i demokratiji koji obuhvata širok spektar partija i društvenih pokreta, a nasuprot snažno rastućoj evropskoj desnici. To je ukratko to.
NV: Historičari se slažu da su mnogi ratovi koji su imali osvajačke nakane s političkim ciljevima, kasnije okarakterizirani prvenstveno vjerskim, odnosno da je kao jedina realnost tih ratova ostala vjerska slika. Koliko je protekli rat u Bosni i Hercegovini bio vjerski?

Protekli rat uopće nije bio vjerski jer se nije vodio iz vjerskih razloga. Ali je nažalost religija upotrebljena i zloupotrebljena, pa je rat uz sve ostalo bjesnio i protiv religije – od ubijanja pripadnika religijskih zajednica, uništavanja sakralnih objekata, devastiranja i rušenja grobalja do skrnavljenja religijskih simbola i njihove zloupotrebe. Na ovom pitanju se možda najznačajnije uviđa potreba da se pravi razlika između grupnih identiteta. Jer, ukoliko se ne pravi razlika između političkih, nacionalnih i religijskih identiteta, utoliko se ne može uočiti ni razlika kojoj grupi je pripadao neprijatelj. A to zasigurno u najvećem broju slučajeva nije bio religijski neprijatelj.
Dino Abazović, vanredni profesor sociologije na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Objavio je tri autorske i jednu koautorsku knjigu, kourednik je pet zbornika radova i autor više od 40 naučnih i stručnih radova u časopisima i zbornicima radova objavljenim na domaćim i stranim jezicima. Član je Odbora za sociologiju pri Odjeljenju za društvene nauke Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Sudjelovao je u više domaćih i međunarodnih naučnoistraživačkih projekata i bio gostujući predavač na univerzitetima u inozemstvu. Stipendista je Nizozemskog instituta za napredne studije u humanistici i društvenim naukama (NIAS) Kraljevske nizozemske akademije nauka i umjetnosti za 2011/2012. godinu.

 

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close