Preslica i predenje vune u Grajanima, Visoko – Prilog proučavanju etnografije Visokog i okoline
Prilikom rekognosciranja terena u selu Grajani, podno ostataka srednjovjekovnog grada Kuline, zabilježenog u literaturi i kao Bedema, tačnije u blizini mezarja čiji je najstariji nišan rahmetli Esad Durajlić zabilježio iz 993. hidžretske godine, ili po gregorijanskom kalendaru 1585. godine, nalazi se stara bosanska seoska kuća, ćerpićara, uredno okrečena i oblikovana zubom vremena. Bila je to posljednja kuća u nizu kolskog puta, na broju 38. Dvije nane, sestre Džindićke rodom iz Knežine, dočekale su nas susretljivo i vele da danas u njoj ne žive, jer su im sinovi podigli novu, lijepu i veliku kuću, na koju pokazuju i zovu na kahvu.
Mlađa od njih, nana Vasva Čamdžić njeguje stari zanat, predenje vune. Gospođa Vasva, rođena je 1955.godine u Knežini (Sokolac), a nakon udaje odlazi živjeti u Križeviće (Olovo). Kako je starija sestra ostala sama i udova, došla joj je u Grajane da u stare dane požive zajedno.
Gospođa Vasva nas je uvela u novu kuću. Čista i prostrana soba nove kuće bila je zastrta šarenim platnom na kojem je postavljena preslica s češljanom bijelom vunom i vreteno s namotanom pređom. Nana Vasva oblači kecelju i odmah nam predstavlja alatke i sa sjetom kazuje svoju priču iz djevojačkih dana. Po udaji, kao najmlađa nevjesta među jetrvama, sjedila je ona i gledala kako predu. Bilo je tu razgovora, priče i pjesme, ali nikada nije pitala da je poduče, bilo je stid. Nana pripovijeda kako je jedne prilike gledajući njih, uzela preslicu od neke žene i sama naučila presti. Prva pređa koju je tada pokušala ispresti lomila se i rastavljala. „Među prstima treba da bude podjednak i ravnomjeran stisak, kako bi se sve niti uplele u nit“ pripovijeda nana. Tek upornim vježbanjem je naučila. Nana Vasva vunu prede s dva alata, pomoću preslice i vretena, s preslicom jednom rukom izvlači vunu u malu nit dok drugom rukom vrti vreteno tako da se vunene niti pletu na vreteno.
Navodi kako joj još od djevojačkih dana pa sve do danas predenje vune predstavlja veliku radost. I ponosna je na svoju vještinu predilje! „Danas neko ne voli vunene čarape, a neko voli. Neko ne nosi, a ja ih pletem za one koje nose.“ – kazuje nam Vasva Čamdžić, o kojoj se brinu sinovi i prede vunu za svoje lične potrebe i za žene u selu.
U Zavičajnom muzeju nalaze se stare preslice, alatke i pribor za predenje vune. Jedna od njih je pljosnatog tipa, preslica iz porodice Vasiljević, bogato ukrašena urezanim ornamentima duž tijela, poklon 1977. godine. Vretena su jedinstvenog valjkastog izgleda. Nana Vasva prede vunu na preslici rašljastog tipa, pogodnu da se vuna stojeći „ne šćeba“.
Početkom 20. stoljeća, u literaturi predenje vune se bilježi kao ženski posao i rad. U Visočkoj nahiji – Život i običaji narodni, Milenko Filipović (1949: 31,32) daje kratak uvid u predenje vune na preslicu, čekrk i bojadisanje vunene pređe, te ilustrira dvije visočke preslice, jednu s pet rašlji (Seoča) i bogato drvorezbarenu, a koje se čuvaju u Etnografskom muzeju u Beogradu.
