Svetlana Cenić: I ova godina je izgubljena

Goveda mogu da vuku kola, ali je opasno kad poveruju da znaju i put (Lao Ce)

Britansko-nemačka inicijativa i Sporazum o rastu i zapošljavanju su (CfGJ), kao svoju dobru stranu, imali ulogu slamke spasa da se ožive evropski procesi, no naličje je nova kupovina vremena. Iako niko ne zna, osim vrlo labavo definisanih grupa problema uz uobičajeno “trebalo bi”, “moralo bi”, šta podrazumeva taj Sporazum, kako se tačno misli pristupiti tim “reformama”, a poseban je problem što se ne bavi uopšte kako do stvaranja novih radnih mesta, šta je sa ljudskim kapitalom i ulaganjem u istraživanje i razvoj, već uobičajenom mantrom u tonovima MMF-a i srodnih organizacija i institucija.

Tekst Sporazuma o rastu i zapošljavanju (zapravo brošura) je na sveukupno 16 strana, a identifikovano je šest grupa problema, uz preporuke:

1. Opterećenje na rad/preporuka: smanjenja
2. Prepreke u zapošljavanju/preporuka: reforma tržišta radne snage
3. Poslovna klima (Doing Business)/preporuka: poboljšanje konkurentnosti
4. Preduzetništvo/preporuka: zaštita investitora, korporativno upravljanje, upravljanje rizicima kako bi se poboljšao pristup finansijama, efikasniji stečajni proces
5. Korupcija/preporuka: sveobuhvatni listing parafiskalnih nameta i ostalih dozvola – poboljšanje transparentnosti
6. Socijalna zaštita/preporuka: poboljšanje ciljanja socijalne zaštite u smeru grupacija sa stvarnim potrebama

Posebno je čudna, najblaže rečeno, konstatacija da CfGJ zahteva monitoring i da bi to trebalo da radi stanovništvo sa svojim civilnim društvom, ali s obzirom na šarolikost, izveštaj će uraditi EU sa lokalnim partnerima i vodećim učesnicima Foruma. Kome se, onda, taj izveštaj podnosi?! Ako se podnosi EU, onda je nelogično da izveštaj s partnerima radi onaj kome se podnosi. Ako se izveštaj o implementaciji podnosi vlastima, onda je neverovatno da onaj ko provodi reforme dobija i izveštaj o tome. Ako se izveštaj podnosi građanima, onda čemu forma izveštaja u vidu specijalno formulisanog indeksa zasnovanog na šest prioritetnih oblasti? Većina građana još ne zna ni šta je budžet, a kamoli indeks specijalno formulisan.

U decembru 2014. upućen je poziv konsultantskim kućama (framework contract) da daju ponude upravo za rad na CfGJ za dva konsultanta (I kategorije 150 radnih dana, II kategorije 75 dana), koji bi omogućili rad na reformama i to: uspostavom monitoring-procesa, dvomesečnim izveštajima, uspostavom savetodavne grupe, dvomesečnim seminarima, pomoći EUD/EUSR u koordinaciji donatora i savetodavno na politikama.

Dakle, već viđeni način za nebrojene do sada (ne)uspešno provedene reforme, gde se u izveštajima konsultanata posao proglašavao uspešnim, a stanovništvo ostajalo sa posledicama bilo eksperimenata, bilo nekompetentnosti i neprovodivosti. Istim metodama sa istim ljudima i u istoj državi raditi, a očekivati drugačije rezultate, zaista je ne samo naivno već bezobrazno. Dalja sudbina Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, kako je rečeno, zavisi od uspeha Sporazuma o rastu i zapošljavanju,  odnosno od toga hoće li se proglasiti uspehom. Nažalost, javnost nije upoznata o specijalnom indeksu i koje on veze ima sa poboljšanjem života građana.

Sporazum neodoljivo podseća na neke akcije iz prošlosti, kao što je Buldožer Peddya Ashdowna (Jobs and Justice, takođe). Nametanjem ekonomskih tema izbegavaju se teške političke (ustavna reforma, Sejdić & Finci i slično), no naša politička elita u nemogućnosti da da bilo kakav kvalitetan i kreativan odgovor na tešku ekonomsku situaciju, ponovo nameće pitanja poput trećeg entiteta, na primer. Niti CfGJ, niti domaća politička elita daju odgovor kako do novih radnih mesta, kako do izvoza, kako do boljeg standarda. I dok je u SAD-u, na primer, država finansirala najveća tehnička dostignuća poput kompjutera, interneta, nanotehnologija, biotehnologija, a saniranje banaka platila 7,76 biliona dolara (podaci Bloomberg News Service); dok Lisbon Agenda i Europe 2020 postavljaju cilj od 3% od EU BDP-a za istraživanje i razvoj, za BiH niko ne pominje ni nove tehnologije, ni ljudski kapital, a nivo ulaganja u istraživanje i razvoj je ispod nivoa statističke greške. Savetuje se privatizacija svega, ali niko ne pominje depolitizaciju javnih preduzeća, pa tek onda odlučivanje da li i koliko strateška javna preduzeća privatizovati. S tim u vezi, posebno su alarmantne najave novih zaduživanja: u Republici Srpskoj neki veliki kredit iz Rusije (700 miliona eura), za koji se ne govori ni od koje banke, ni pod kojim uslovima, ni kad, ni zašto, a u Federaciji je novi premijer već javno najavio zaključivanje dugoročnog sporazuma sa MMF-om, što će značiti novi teret građanima u podršci budžetima, ali kako i čime otplaćivati sve dospele obaveze, a kako se razvijati, nema odgovora. Vanjski dug BiH u poslednjih sedam godina povećan je za  oko 90 posto. U 2014. godini na otplatu vanjskog duga je otišlo nekih 760 miliona. Rapidno se povećava potraživanje komercijalnih banaka od generalne vlade (opštine, kantoni, entitet i fondovi). U FBiH je taj iznos 749,2 miliona, a u RS-u 1.121,10 miliona.

Budžetu RS-a je potrebno 400 miliona kreditnih sredstava da obezbedi stabilnost jer je problem nepokrivenost budžeta, odnosno razlika između projektovanog budžeta, koji je nešto veći od 2 milijarde KM i mogućih domaćih prihoda, koji su projektovani na 1,5 milijardi KM. Fond zdravstva će do kraja godine trebati najmanje 70 miliona KM, a Fond PIO 100 miliona za tekuće obaveze. Budžet Federacije BiH je oko 2,37 milijardi, a u strukturi rashodi su bili oko 1,53 milijarde KM, a prihodi oko 1,57 milijardi KM, dok su obaveze po zaduženjima oko 800 miliona. Vraćen je dug borcima, deo duga PIO/MIO i deo duga Fondu za javno zdravstvo, no neophodna je tranša MMF-a do polovine godine kako bi se očuvala likvidnost.

Ova godina je već izgubljena. Vlast u FBiH, kantonima i na državnom nivou neće u punom kapacitetu profunkcionisati ni do leta, a na svim nivoima pričaće se i dalje o CfGJ, reformama, bolnim rezovima i slično, kao da je dug napravljen tokom invazije marsovaca. RS će daljim blokadama i “rodoljubivim” potkopavanjima svake inicijative zamagljivati sve izraženiju nemogućnost da servisira svoje obaveze, a sve to će biti začinjeno pričom o opštoj uroti protiv RS-a i Srba generalno. U procesu javne rasprave je set tzv. reformskih zakona, koji će, po dobrom starom običaju, još više iščašiti situaciju, a kupovati vreme i za sobom ostaviti još veću štetu.

U Tuzli već postoji najava za proteste 9. maja, tako da se može očekivati i širenje nezadovoljstva, s tim da ovoga puta glavno težište neće biti institucije, već privatna imovina najomraženijih političara.

Na stranu što su sve vlade od starta uspele da izgube poverenje građana i što im ne veruje ni onaj ko je glasao za njih (RS afera papci, FBiH igra pogađanja ko je Srbin, ko Bošnjak, ko Ostali), no odlučujuće će biti da li će tzv. međunarodna zajednica pustiti konačno da se i vlasti i građani suoče sa stvarnošću ili će se nekom kozmetikom ponovo farbati mrtvac uključen na baterije. Najbolji put bi bio da nas konačno puste da otresemo stražnjim delom na ledinu ne bi li sila potiska konačno prebacila mozak tamo gde mu je mesto. U tom slučaju, već za godinu bismo imali drugačiji politički raspored i veći strah od odmazde glasača.

Piše: Svetlana Cenić
Oslobođenje

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close