Zašto turizam u BiH gubi milione a predstavlja se kao pozitivna praksa

Vozim se prije neko večer razdrndanim putem od Tuzle ka Sarajevu. Tuzlanski kanton je kanton sa najviše stanovnika, sa velikim potencijalom u industriji i trgovini, ali ipak tih 100-tinjak kilometara koji povezuje glavni grad BiH sa Tuzlom je blago rečeno razdrndani makadam.

(mi2.ba)

Razmišljam, dok izbjegavam neoznačene rupetine na cesti, kako li se stranci osjećaju kada naiđu ovom cestom na putu ka moru. Nekad ih je bilo puno više, na cesti si mogao sresti gomile Čeha, Slovaka, Poljaka koji putuju ka Jadranu, misleći da će uštediti novac na autoputu, a i kontajući “pa to je samo nekih 300 kilometara”… onda shvate da je to najmanje 7 sati vožnje, veliki rizik, što od ‘iznenađenja’ na cesti, što od policijskih zasjeda sa radarima.

Sad ovih turista skoro da nema. Dok o tome razmišljam, na radiju poče intervju sa nekom gospođom iz Turističke zajednice Federacije BiH. Kao što je to trend u posljednje vrijeme, kod nas se sve pokušava uljepšati, i sve je u stilu ‘dobro nam je‘. Tako i intervju ide u tom smjeru.

Govoreći o broju turista u FBiH i Sarajevu (jer uglavnom svi se sjate u Sarajevo), rekoše na radiju da je u prvih 6 mjeseci, stiglo oko 250.000 turista (brojka onih koji su se prijavili, ali ih je bilo i mnogo više), a da je zabilježeno blizu pola milona noćenja. Kasnije se govorilo i o milion, ali nećemo o toj brojci, koja je vjerovatno čak i tačna, jer 250.000 je prijavljenih, a znamo svi kako prijavljujemo porez.

Rečeno je to nekako ushićeno, kao da se radi o impozantnoj brojci, no teta, shvativši da će neko brzo sabrati dva i dva, doda da ne treba da zabrinjava što turisti u Sarajevu i generalno u BiH ostaju maksimalno dvije noći, jer eto broj turista raste.

Pojasnila je ona tako, da je rast, ako sam dobro čuo (bilo je teško pratiti jer osim što je ovaj put užasan, nije čak ni radio signalom pokriven cijelom dionicom puta) da je to rast od nekih desetak posto. Jutros dobijem i saopštenje da je u julu rast broja turista skoro 50%, ali prosječni broj noćenja je također isti: tek dvije noći maksimalno. Kad saberem ta dva podatka, negdje oko 280.000 ljudi je posjetilo Sarajevo u prvih 7 mjeseci. Zapamtite ovaj broj, vratiti ćemo se na njega kasnije u tekstu.

Naravno, pošto nam uvijek nameću ‘dobro vam je’ ispiranje mozga, zaboravili su napomenuti da je prošle godine bila poplava, a da su poplavi prethodili višemjesečni nemiri koji su prenijeli svi svjetski mediji, pa je i logično bilo da su prošle godine u BiH uglavnom dolazili avanturisti i strani novinarim ne i značajan broj turista.

Ali niko nije zabrinut što turisti jedva 2 dana sastave u BiH. Kao u redu je to.

Kako izgleda turizam u Sarajevu

Pokušavam shvatiti zašto je to tako. Pa ceste su nam toliko loše da ako hoćeš barem dio obići to će trajati danima. Ok, hajmo se staviti u kožu turista koji je došao u Sarajevo:

Na internetu pronađeš smještaj. OK, to je moguće.

Sletiš u Sarajevo, i na aerodromu, shvatiš da nema autobusa do grada. Ok uzet ću taksi.

Taksi te ‘presvuče‘ za 20 eura, ali to kasnije shvatiš kad saznaš da je ta vožnja u stvari 6 eura. Opet, nije to puno, jer ćeš u većini turistički destinacija platiti i puno više taksi. Pod uslovom da ga koristis, obzirom da na drugim lokacijama postoje autobusi koji voze za par eura do centra grada.

O Sarajevu uglavnom znaš da je grad koji je bio pod opsadom, pa si na internetu saznao da ima neki tunel kao muzej. Pitaš recepcionera, on ti kaže da je to na aerodromu, i da ti je najbolje da uzmeš taksi do tamo, jer nema drugog prevoza. Skontaš da je to možda ipak preskupo, jer taksi košta 20 eura.
Na to ti recepcioner objasni da je to samo kad dolazis u Sarajevo, i da su te izvarali taksisti, i da te vožnja ne bi trebala izaći više od 6-7 eura.

Sad si malo ljut, ali ipak odlučiš vidjeti Baščaršiju, o kojoj se puno priča, pa ćeš kasnije otići do tunela. Baščaršiju obiđeš za 2h uzduž i poprijeko, najedeš se ćevapa a uz njih ne naručiš jogurt, (tek kasnije shvatiš zašto svi lokalci uzmu jogurt uz ćevape kad se stomak nenaviknut na ćevape počne buniti), ili naivno odlučiš probati ‘buredžike‘ koji su fantastično ukusni ali u njima ima jako puno bijelo luka, pa uskoro ti pritisak toliko opadne da samo gledaš kako doći do hotela na spavanje.

Ujutro se budiš, u sobi uz ‘miomiris’ bijelog luka. Kuhinja je odlična, no šta ćemo dalje?

Idemo do muzeja, sada je već taksi jeftiniji, ali šta poslije toga? Vidio si neku lijepu veliku zgradu kad si ulazio u grad na kojoj piše muzej, no kad si otišao na vrata na njima dvije daske i piše da je muzej zatvoren.

Ok, šta ćemo dalje? Ima taj predivni most, grad se zove Mostar? Fantastične slike na internetu. Pitaš recepcionera koliko je daleko Mostar, i dobiješ info da je to 120 kilometara. Pa super, to je sat vremena autobusom, odlično, pitaš recepcionera gdje ima bus u gradu, a on ti kaže da autobus ide samo sa glavne stanice, što je OK, ali ti ne kaže da će vožnja vjerovatno trajati malo duže od 2h, jer 120 kilometara u nekoj drugoj državi je vožnja od sat vremena, u BiH to zna biti i preko 3 sata.

U Mostar stižeš, oduševljen, sve super, praviš slike, kupiš suvenire i trčiš na autobus za Sarajevo, vratiš se u hotel. Razmišljaš gdje još da odeš, recepcioner ti pokazuje razne destinacije, predivnu prirodu, ali kad upitaš za transport, on ti kaže da moraš autom otići.. ili taksijem.

Ali onda se dogovaraš sa taksi vozačem. Nije vrijedno, a da ja odem u Dubrovnik? Da to je blizu, idem u Dubrovnik.

Kako država BiH gubi milione na banalnom primjeru

Ako od 250.000 turista, njih 200.000 plati bus kartu od 5 KM u dva smjeru na samo jednu turističku destinaciju (bilo da su olimpijske planine, ili Bijambare, ili muzej u Fojnici, ili bilo koja destinacija zanimljiva za turiste, jer ni za jednu nema autobusnih linija), to je 1 milion KM, ili preko 150.000 KM PDV, dodatno država bi na svakoj litri goriva potrošenoj u tim autobusnim linijama dobila i oko 1 KM (koliko naplaćuju takse), a dodatni PDV bi se generirao i na potrošnji koji bi turisti ostvarili na tim turističkim destinacijama, drugim riječima, na osnovu poreza država bi inkasirala toliko da bi im se investicija u autobusne linije ekspresno vratila.

Umjesto svega toga, mi ih najedemo ćevapima i pitom, odvedemo ih da vide tunel i Mostar, i lagano ispratimo u Dubrovnik.

Pos’o je lagan a para laka – ali mala.

A da turistima obezbijedimo infrastrukturu, i transporte, mogli bi posjetiti ove destinacije, na najviše 2 sata vožnje od Sarajeva, koje su također u BiH, fotografije (c) Munever Salihović i Edis Jašarević:

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close