Zašto su muslimanska društva nazadna

Kriza arapskih izbjeglica u Evropi najbolji je pokazatelj da se arapski svijet ne može nositi sa ili sa onim što donosi kolaps regionalnog poretka. Za regiju koja za sve svoje neuspjehe krivi Zapad i kolonijalizam, jasno je da bez pomoći Zapada, osuđeni su da zajedno potonu.

Bernard Lewis, britansko-američki historičar i stručnjak za orijentalne nauke, nesposobno stanje arapskog svijeta objasnio je u djelu „What Went Wrong“, sljedećim riječima: „Ponosni baštinici civilizacije navikli su na zapošljavanje zapadnjačkih firmi kako bi obavljali radove koje njihovi tehničari nisu u stanju obaviti.

Sada su se okrenuli ka novim izvođačima i tehničarima iz Koreje – koja se nedavno oslobodila japanske kolonijalne vladavine – kako bi obavljali iste poslove.

Pomenute stvari su veoma loše, ali, postoje i stvari u kojima mnogo gore „šepaju“. U svim bitnim mjerilima u modernom svijetu: ekonomskom razvoju, otvaranju novih radnih mjesta, pismenosti, obrazovnim i znanstvenom dostignućima, političkim slobodama i poštivanju ljudskih prava – zbog kojih je nekada moćna civilizacija tako nisko pala.“

Osjećaj inferiornosti zbog pada sa vrha, doveo je do sklonosti da Arapi svoje neuspjehe žrtvuju preko drugih – objašnjava Lewis.

Najbolji pokazatelj da mnogi muslimani u svojim neuspjesima pribjegavaju teorijama zavjere  je istraživanje The Washington Post-a, u kojem je 82% Sirijaca reklo da su Amerika i „stranci“ kreirali ISIL, time prebacujući krivicu na druge.

Također, bitan problem muslimanskih društava, u ovom slučaju, konkretno zaljevskih je, tradicionalni arapski plemenski način života, koji predstavlja ogromnu prepreku u prilagođavanju modernom društvu.

„Modernizacija i krvna srodstva štetni su u mnogim aspektima jedan drugome“ – napisao je profesor Majid Al-Haj 1995. godine u jednom članku koji nosi naslov: „Kinship and Modernization in Developing Societies: The Emergence of Instrumentalized Kinship“.

Profesor Majid Al-Haj je direktor Centra za multikulturalizam i edukacijska istraživanja na Haifa univerzitetu. Ovaj članak, iako star dvadeset godina, veoma je aktuelan, obzirom da u jednu ruku vidimo „materijalnu modernizaciju“ u vidu brendirane odjeće, hrane ili nečega drugoga, ali, u drugu ruku, vidimo da takve promjene nisu donijele nikakve „značajne promjene u društvu ili kulturi“.

To je proizvelo „djelimičnu modernizaciju“ i promjene na individualnom planu, ali se nisu reflektirale značajnije na cjelokupno društvo.

Svaka sekta ili porodična grupa teži ka pridobijanju političke moći ili pak očuvanju onoga što su ranije priskrbili, umjesto izgradnji modernog sistema i političkog sudjelovanja. No, oni po strani ostavljaju obrazovanu elitu u korist promoviranja članova porodice.

Mordechai Kedar, direktor Centra za proučavanje Bliskog Istoka i islama pri Bar-Ilan univerzitetu kaže da bitan segment plemenskog vrednovanja časti znači sprječavanje sramote, što je postalo glavni motiv ponašanja, umjesto drugih produktivnijih načina.

Harold Rhode, viši saradnik na New Yorkovom odjelu Gatestonu instituta i bivši savjetnik u Pentagonu, izjavio je da su glavni krivci za krizu na Bliskom Istoku nedostatak samostalnog i kritičkog mišljenja, za što krivi sunijsku kulturu.

Vrata samostalnog i kritičkog mišljenja (idžtihad) o određenim pitanjima u islamskom pravu zatvorena su prije hiljadu godina, od strane sunijskog vodstva. Ovo je prijetnja političkom vodstvu, stati u kraj praksi iz 10. stoljeća, koja tvrdi da za svaki problem postoji rješenje u prošlosti, u godinama koje su uslijedile nakon pojave islama – navodi Rhode.

Jedino što je ostalo je analogija (kijas), koji znači da, ako se pojavi neki problem, sunije će pronaći istu ili sličnu situaciju u prošlosti i primijeniti ju na novonastali problem.

U praksi, nastavlja Rhode: „To znači napuštanje znanosti i nesunijskih izvora znanja, koji od tada sprječavaju napredak“.

U davna vremena, Arapi su bili predvodnici civilizacije, ali današnja (sunijska) kultura ne dopušta ljudima da postavljaju pitanja –  tvrdi Rhode.

„Nažalost, arapska civilizacija nije doprinijela skoro ničemu kada je riječ o modernoj tehnologiji.“

Rhode za takvo stanje okrivljuje kulturološke faktore, obzirom da pojedini arapski muslimani su veoma uspješni u nemuslimanskim društvima na Zapadu, što znači da, prepreka koja ih koči nije narod(nost), nego društvo.

Zastrašujući podaci

Pervez Amirali Hoodbhoy u magazinu Physics Today u članku objavljenom 2007. godine, navodi sljedeće poražavajuće podatke: „Muslimanske zemlje imaju devet naučnika, inžinjera ili tehničara na hiljadu stanovnika, dok je prosjek u svijetu četrdeset jedan. U tim nacijama, postoji oko 1.800 univerziteta, a a samo 312 univerziteta ima naučnike koji su objavljivali naučne radove. Od 50 najpublikovanijih univerziteta, 26 je u Turskoj, 9 u Iranu, tri u Maleziji i Egiptu, dva u Pakistanu, Uganda, UAE, Saudijska Arabija, Liban, Kuvajt, Jordan i Azerbejdžan imaju po jedan.

Postoji oko 1.6 milijardi muslimana u svijetu, a samo trojica muslimana su osvojila Nobelovu nagradu (jedan iz fizike 1979., a dvojica iz oblasti hemije 1999. i 2015. godine). Četrdeset i sedam muslimanskih zemalja zajedno čine tek 1% od ukupne naučne literature u svijetu. Primjera radi, Španija i Indija doprinose više naučnoj literaturi u svijetu negoli tih četrdeset i sedam zemalja zajedno. Zapravo, Španija je intelektualna supersila, jer u jednoj godini prevedu više literature na španski jezik, negoli je to arapski svijet učinio u prethodnih hiljadu godina.“

Dobitnik Nobelove nagrade za fiziku, Steven Weinberg izjavio je jedne prilike da „za 40 godina nije vidio nijedan papir od fizičara ili astronoma iz muslimanske zemlje, a da je vrijedan čitanja“.

Još jedan primjer dovoljan je da pokaže svu tu tehnološku i inovativnu zaostalost u ovom slučaju arapskog svijeta: Arapi čine oko 5% ukupne svjetske populacije, ali objavljuju svega 1.1% od ukupnog broja knjiga u svijetu, prema podacima UN-a iz 2003. godine. Između 1980. i 2000. godine, Južna Koreja je izumila 16.328 patenata, dok je devet arapskih zemalja, među kojima su Egipat, UAE i Saudijska Arabija, svega 370, da stvar bude još gora, mnoge od tih patenata registrirali su stranci.

Podaci iz 1989. godine kazuju da je Amerika u jednogj godini objavila 10.481 radova ili knjiga koji su prema statistikama u naučnim krugovima često citirani, dok je cijeli arapski svijet objavio svega 4.

Sumiranje glavnih problema

Sjajnu analizu koja ukazuje na glavne boljke i probleme zaostalosti muslimanskih društava sačinio je Ryan Lackey, Forbesov kolumnista. On je u članku objavljenom na Forbesovoj stranici naveo nekoliko razloga zbog kojih su arapsko-muslimanska društva nazadna. Glavni razlozi su sljedeće prirode:

1. Socijalistička društvena uređenja i panarapski nacionalizam.

2. Prokletstvo resursa – oslanjanje na samo naftu ili gas, bez ulaganja u druge industrijske grane u kojima će se natjecati sa ostatkom svijeta.

3. Antiintelektualizam i antiznanstvenost modernog fundamentalnog islama. Islam nije uopće antiintelektualn niti antiznanstven, naprotiv, baštinici islama su stoljećima bili predvodnici svjetske znanstvene spoznaje i napretka. Obrazovanje u mnogim muslimanskim zemljama je većinom sačinjeno od vjerskih, a ne znanstvenih predmeta, pa tako, oni koji nakon toga dobiju kvalitetno obrazovanje na Zapadu, imaju tendenciju da tamo i ostanu, ne vraćajući se u svoja društva.

4. Žene su „građani drugog reda“ – Ne radi se samo o tome da žene ne mogu ili ih većina ne radi, problem je što ženama nije pruženo podjednako obrazovanje kao i muškarcima, a ako nisu obrazovane po istim standardima, stoga, one ne mogu odgajati djecu, buduće znanstvenike ili inženjere. Iako ima određenih pomaka u ovim segmentima, ipak, radi se o generacijskim zakašnjenjima.

5. Geopolitička nestabilnost – Nedostatak stabilnosti ne vodi ljude ka dugoročnim investicijama ili planovima. Ako ste zabrinuti da se svijet bliži svom kraju, živite svoj život sa ciljem da što više uživate i pri tome ne ulažete dovoljno potencijala kako biste učinili svoju budućnost ljepšom.

6. Zastarjelo pravno okruženje koje nije kompatibilno sa modernim biznisom. Pokretanje posla traje predugo, zahtijeva lokalne partnere – nedostatak slobodnog tržišta.

7. Korupcija – kombinacija neučinkovitih službenih postupaka i mali broj bogatih i moćnih familija koje su u stanju izmijeniti zakon ili ga u potpunosti ignorirati. Ako ikada budete imali neki spor sa lokalnim stanovništvom, izgubit ćete ga.

8. Visoka cijena neuspjeha – Na primjer, ako neko pokrene neki biznis, koji kasnije propadne, postoji visok stupanj sramote i gubitka društvenog statusa, a u slučaju dužništva, vjerovatno i zatvorska kazna. Uporedite to sa San Franciskom, gdje se poduzetnik sa nekoliko propalih poduzeća obično gleda kao iskusni.

Piše: Resul S. Mehmedović
/dialogos.ba/

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close